Bihać je grad i naseljeno mjesto u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, te sjedište Unsko-sanskog kantona. Površina grada je 945,45 km2. Do 1995. površina općine iznosila je 689 km2, a po zaključenju Dejtonskog sporazuma, dio prijeratne općine Drvar bio je pripojen općini Bihać. Prema popisu iz 2013, grad je brojao 56.261 stanovnika, a naseljeno mjesto 39.690.
Historija Prethistorijsko doba Geografski položaj i pogodni klimatski uslovi su od pradavnih vremena pogodovali naseljavanju ljudi na bihaćko područje. Iako nedavno istraženo, na osnovu iskopina i brojnih ostataka, ustanovljeno je prisustvo čovjeka u starijem kamenom, kasnom bronzanom, te starijem i mlađem željeznom dobu. U Račiću, deset kilometara jugoistočno od Bihaća, zajedno sa kostima mamuta, pronađena su dva kremena novčića.
Prisustvo dijelova plemena Japoda na ovom području sigurno je dokazano. Počevši od 8. vijeka p. n. e. oni, pored dijela Slavonije, Gorskog Kotara i Like, naseljavaju i Bihaćko polje. Japodska kultura obilježila je Bihać izuzetnim vrijednostima dalekog naslijeđa, od konstrukcionih rješenja sojenica, preko nakita od bronze, željeza i srebra, do "Japodskog konjanika". Nalazi iz mnogih mjesta, među kojima su Bihać, Golubić, Pritoka i Ripač, prikazuju specifičan karakter ilirske kulture na japodskom području (urne s prizorima iz svakodnevnog i zagrobnog života, ravni grobovi s bogatim prizorima, nakit, oružje, japodske kape i šeširi. mini|300p|desno|Rijeka Una
Rimsko doba
Nakon hiljadu godina bivstvovanja na ovim prostorima Japode pokoravaju izvježbane rimske legije koje iz više pravaca prodiru na Balkansko poluostrvo. Rimski vojskovođa Oktavijan, kasniji rimski car, 35. godine p. n. e. kreće na ilirska plemena, da bi uspostavio konačnu vlast Rimskog carstva. Ovo područje je pripalo rimskoj provinciji Dalmaciji. Rimljani donose svoje običaje, zakone i tradicionalno graditeljstvo. Neki stariji historiografi locirali su na terenu današnjeg sela Golubić rimski grad Raetinium. Prema površinskim nalazima građevinskog materijala i kamenim spomenicima može se pretpostaviti postojanje rimskog gradskog centra u okolini Bihaća. Ostaci pojedinih zgrada otkriveni su na Humačkim glavicama, u Izačiću, Založju i Brekovici. Termalni izvor u Gati Ilidži i veća zgrada ozidani su u rimsko doba. Umjetnost antičkog doba sačuvana je na kamenim nadgrobnim spomenicima gdje se pretežno pojavljuju geometrijski motivi.
U naselju Golubić nađen je mitrej, svetilište boga Mitre sa kultnim reljefima i slikama koje su izgradili sljedbenici ove religije u vrijeme rimskog carstva na ovim prostorima.
Srednji vijek desno|200p|mini|Bihaćka kula Polovinom 2. vijeka pojavljuju se djela rađena u reljefu (Mitrasovi reljefi, reljef Silvan i Nimfa, glava Gorgone). Početkom 6. vijeka (505. godine) rimske provincije Dalmacija (kojoj je pripadalo i bihaćko područje) Liburnija i Savija spojene su u jednu pokrajinu pod vladom gotskog kneza. Početkom 7. vijeka, između 602. i 614,Slaveni su naselili bihaćki kraj kad i počinje trajni proces slavenizacije. Slavenska plemena, nastanjena na ovom i širem području tokom ranog srednjeg vijeka uskoro bivaju preplavljena dolaskom novih Slavena, odnosno Hrvata, te se nalaze na stalnom udaru Bizantije s istoka i Franačke države sa zapada. A njih će Tomislav pobijediti i ujediniti dvije hrvatske kneževine, na čijem se razmeđu nalazio Bihać. Ovim područjem gospodarili su Franci, Bizantija u prethrvatskom razdoblju, pa nekoliko godina bosanski kralj Tvrtko I, ali u ime Ladislava Napuljskog, ugarsko-hrvatskog kralja. Grad je u njegovo ime bio zauzeo herceg splitski i ban hrvatski Hrvoje Hrvatinić-Vukčić. Grad Bihać je bio središte hrvatske kraljevine pod kraljem Tomislavom I sve do hrvatsko-ugarske nagodbe 1102, ali grad i okolna područja i dalje ostaju nastanjeni Hrvatima i van nadležnosti Ugarske. U najranijem razdoblju se govori o bihaćkom kraju, bihaćkom području, o jednom bezimenom prostoru, a da se ime grada ne spominje. To je i razumljivo, jer opća imenica "bihać" označava kraljevsko dobro, što govori da je ovo područje pripadalo kraljevima, svakako hrvatskim. Sam taj ekonomsko-politički termin postaje toponim posvuda gdje se govorilo narodnim jezikom, dakle govori se o kraljevskom području i vlasništvu. Postoje Bijaći u Dalmaciji koji su pripadali hrvatskim kraljevima porijeklom iz Dalmatinske Hrvatske, kao i Bišće u Hercegovini gdje bosanski kraljevi kralj Tvrtko i kralj Ostoja potpisuju svoje čuvene Povelje izdane Dubrovčanima. Tamošnje Bišće se nalazilo pod planinom Bišće. Padom pod Osmanlije evropski kartografi ovo područje nazivaju "Turska Hrvatska", da bi kasnije Turci i Srbi promijenili naziv u Krajina, pa po tome u Bosanska krajina nasuprot Vojnoj Krajini s druge strane granice.
Bela IV, ugarski kralj 26. februara 1260. godine izdaje povelju koja je neposredna potvrda o postojanju grada Wyhygha, katkad Vihucha i redovno Bišća na Ostrvu sv. Ladislava pokraj Une. Godine 1262. proglašen je slobodnim kraljevskim gradom s pravima da se bavi slobodnom trgovinom i zanatstvom, bez samovolje plemića, sto čini osnovu njegovog daljeg razvoja i u čemu je bit njegovog statusa "slobodnog kraljevskog grada". Bihać se formira i razvija kao gradski, trgovački i zanatski centar na raskršću puteva i tokova života. Bihać je dobro utvrđen grad opasan dvostrukim bedemom s velikim brojem puškarnica i okruglim i četverokutnim kulama.
Na glagoljskoj listini s kraja 14. vijeka sačuvan je pečat srednjovjekovnog Bihaća na kojem se vide tri kule. Na srednjoj je zastava s natpisom S(igillum) Civitatis Bihigiensis, tj. "Pečat grada Bihaća". Isti motiv ima grb grada. U starim i sačuvanim pergamentnim listovima grad se spominje pod različitim imenima: Bihig, Byheg, Bichich, Bihag, Vywegh, Wyjgh, što je, zapravo plod neujednačenog i nedefiniranog pravopisa tog vremena. Ipak bi se njegovo sadašnje ime moglo dovesti i u vezu sa staroturskim jezikom. Bihać doslovno znači "bez križa". U srednjovjekovnom periodu Bihać postaje zanimljiv i privlačan za naseljavanje i to je doba njegovog stalnog uspona iako je s vremena na vrijeme preživljavao mnoge udare. mini|desno|Bihaćki pečat i grb iz 14. i 16. stoljeća. Od početka pojave protestantskog kršćanstva u Bihaću obavlja bogosluženje i za taj oblik kršćanstva, a ostataka bogumilskih grobnica našlo se i u okolini Bihaća, što svjedoči da je bogumilstvo uzelo maha i u ovom dijelu Bosne. U Bihaću je živio hrvatski romanopisac Petar Zoranić, a Juraj Križanić, prvi panslaven, teoretičar muzike, bibliotekar, matematičar, jezikoslovac porijeklom je iz predstraže Bihaća, Ripča.
Arheolozi su otkrili i izbrojali ostatke 60 većih i manjih utvrda, gusto smještenih kao odbrambeni pojas protiv Osmanlija, te tvrdo zidanih gradova. Te gradove izgradili su, utvrdili i naoružali isključivo vlastitim novcima Frankopani, Zrinski, Babonići Blagajski. Etimologija tih gradova upućuje na izvor u Slavenskoj mitologiji. Naprimjer, Podzvizd nosi ime jednog slavenskog božanstva. U borbama za ugarsko-hrvatsko prijestolje, tokom 14. vijeka i kasnije, na područjima oko rijeke Une, dolazi do sukoba između moćnih vlastelina koji podržavaju svoje pretendente. Ali i međusobne razmirice domaćeg plemstva dovode do nezadovoljstva među stanovništvom i slabe odbrambenu moć područja.
Kralj Sigismund boravi u Bihaću 1412. kad ga predaje Frankopanima u čijoj će vlasti ostati do početka XVI vijeka kada ponovno prelazi pod neposrednu kraljevsku vlast kao Regia civitas. Na bihaćkoj Kapetanovoj kuli još stoji lik pelikana, grba Frankopana. U Bišću u više navrata zasjeda Hrvatski staleški sabor, a nedaleko odatle taj isti Sabor u Cetingradu izabire Habsburškog nadvojvodu za hrvatskog kralja. mini|lijevo|300px|Minijatura Bihaća sa okolinom iz 1590. godine.
Pred osmanlijskom najezdom brojni Hrvati napuštaju svoju postojbinu i naseljavaju se od područja u Pokuplju, Posavini i Gradišću sve do Češke i Moravske gdje se još gaji uspomena na njihov stari kraj Bihać. Brojni toponomi aktuelni i danas svjedoče o nekadašnjem životu Hrvata u ovom kraju.
Osmanlijsko doba
Poslije Bitke kod Jajca 1463. Bosna je pala pod osmanlijsku vlast. U osvajačkom pohodu prema Evropi na jednom od glavnih pravaca prema zapadu našao se Bihać i cijelo Pounje, tadašnja pogranična područja Hrvatske, koja su bila u sklopu Ugarskog kraljevstva.
Nakon što su učvrstili vlast u Bosni, Osmanlije kreću u silovite napade koje nije mogla izdržati odbrambena linija na Uni, tako da jedan po jedan grad pada. Katoličko stanovništo se velikim brojem iseljava prema zapadu, ali znatan broj ostaje i prihvata islam. Međutim, proći će više od 100 godina do pada Bihaća. Poslije žestoke borbe 1592. godine i izdaje nekolicine lokalnih vojnika, ovaj grad u Pounju osvaja Gazi Hasan-paša Predojević. Tadašnje lokalno stanovništvo velikim dijelom dolazi u podređeni položaj u odnosu na Osmanlije u skladu s feudalnim odnosima tog vremena u Osmanlijskom carstvu. Jedan dio stanovništva se naseljava u rubnim područjima grada, a najvećim dijelom u Kraljama u vezi s kojima se i doznaje za historijsko ime grada Bihaća. mini|250px|Bihać 1686. godine, nakon pada pod osmanlijsku vlast
Poslije zauzimanja Bihaća na teritoriji između donjeg toka Une, Kupe i Korane formiran je Bihaćki sandžak koji ulazi u sastav Bosanskog pašaluka. Ovom sandžaku pripadaju Bihać, Kamengrad, Ripač, Cazin, Bužim, Ostrovica i Bosanska Krupa.
U isto vrijeme se osnivaju Bihaćka kapetanija i Bihaćki kadiluk. Poslije 1699, Bihaćki sandžak je ukinut, a njegove teritorije pripojene su Bosanskom sandžaku.
Nakon Karlovačkog mira (1699), osmanlijska vojna sila je u defanzivi, a Bosna je izložena napadima Austrije i Mletačke republike.
U 18. i 19. vijeku uloga Bihaća svodi se na odbranu najzapadnije granice Osmanlijskog carstva. U više navrata opsjedaju ga vojske sa zapada tako da se ratovanje praktično i ne prekida. Bihać ima sve odlike zaokružene gradske cjeline sa razvijenim funkcijama grada.
Ni brojka od 5.000 stanovnika (1.000 u tvrđavi i 4.000 u pet mahala) se dugo neće mijenjati. U neposrednoj blizini grada je granična linija između Osmanlijskog carstva i Austrije. Bez obzira na neprijateljstvo, postojali su određeni poslovni odnosi.
Spisak bihaćkih kapetana od 16. do 19. vijeka
Jakov Ravnikar Erazmo Turn Petar Keglević Bartol Ravnikar Martin Gal Vilim Šnicenbaum Juraj Zauer Juraj od Zobelsberga Mihajlo Špalatin Juraj Kronšal Adam Šramf Danilo Lozer Fridrik od Višnje Gore Sebastijan Lamberg Benko Krajner Juraj Paner Franjo Resel Danilo Obričan Ladislav More Jakov Prank Franjo Horner Tomo Dornberg Hrustan-beg Bišćević Murad-aga Derviš-aga Hadugarić Duralija Idriz-beg Mustaj-beg Osman-aga Poprženović Mustaj-beg Badnjević Tatar Mustaj-beg Idris Kapetanović Salih-paša Kulenović Ahmet-beg Idrasović Ahmet-beg Jusufbegović Ibrahim-paša Hasan-beg Ibrahimpašić Mehmed-beg Bišćević Muharem-beg Zulić Jakub-beg Hilmi-beg Husein ef. Karabegović
Austro-ugarsko doba
Godine 1865. Bihać je sjedište jednog od sedam bosanskih sandžaka. Na Berlinskom kongresu 1878. godine Austro-Ugarska dobija pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu. Bihać se dvanaest dana uporno odupirao austro-ugarskoj vojsci, a 19. septembra 1878. je i osvojen.
U Bihaću su te promjene označene simboličnim otvaranjem kapija i naseljavanjem užeg dijela grada, a deceniju kasnije, 1888, porušeni su bedemi. Tako je Bihać izašao iz svoje tvrđave i stopio se sa predgrađem.