Neuspjeh Bosanaca u ratu sa Dubrovačkom Republikom tokom 1403. doveo je do kolebanja među bosanskim velmožama, ali i do potrage za krivcem za lošu sliku koju je bosanski napad ma Dubrovnik ostavljao u međenarodnim krugovima.
Glavni predstavnik velmoža bio je herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić oko kojeg se okupljala koalicija protivna kralju Stjepanu Ostoji. Uz Hrvoja su pristali vojvoda Sandalj Hranić Kosača, knez Pavle Radinović i knez Juraj Radivojević. Kombinacije oko svrgavanja kralja Ostoje bile su u opticaju od početka 1404. a završene su u maju 1404. Sve se brzo dogodilo, pa Dubrovčani nisu stigli ni da prisustvuju kompletnom raspletu. Stjepan Ostoja pobjegao je Žigmundu Luksemburškom, a Bosanci su za novog kralja ustoličili mladog Tvrtka II Tvrtkovića, sina prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića. Odnosi između Bosne i Ugarske došli su u zanimljivu situaciju. Bivši kralj Ostoja koji je inicirao napad na Dubrovnik našao je utočište kod dubrovačkog seniora, Ugarske. Iskoristivši političku situaciju, kralj Stjepan Ostoja je traženjem pomoći da se vrati na prijestolje, uz pomoć Ugarske pokrenuo ofanzivu na Bosnu koja je potrajala duži niz godina.
Zbacivanje kralja Ostoje zabilježeno je na natpisu Vignja Miloševića u Kočerinu. Van Antwerp Fine, John: The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, University of Michigan Press, 1994,
Reference
Kategorija:Politička historija srednjovjekovne Bosne