Volkswagen (fon. folksvagen), skr. VW (fon. fau-ve), njemački je proizvođač automobila sa sjedištem u Wolfsburgu, savezna pokrajina Donja Saksonija. Osnovan je 1937. i proizvodi najprodavanije automobile istoimene Volkswagen grupacije, holding preduzeća koje je osnovano 1975. s ciljem daljnjeg razvoja ove kompanije.
Prema statistici iz 2015. godine, Volkswagen je bio na drugom mjestu sa 9,993,600 proizvedenih automobila odmah iza japanskog proizvođača automobila Toyota sa 10,083,783 proizvedenih automobila.
Volkswagen ima tri automobila na spisku 10 najprodavanijih automobila svih vremena, a to su: Golf, Buba i Passat. Ovaj podatak se može naći na internet stranici pod nazivom 24/7 Wall St. S ova tri automobila Volkswagen ima više automobila na spisku onih koji se i dalje proizvode nego bilo koji drugi proizvođač.
Volkswagen doslovno na njemačkom znači "narodni auto". Njihov trenutni međunarodni reklamni slogan jest ("/Taj/ automobil").
Historija
1937–1945: Projekt narodnog automobila mini|Model Porschea Type 12 (Zündapp), Muzej industrijske kulture, Nürnberg
Volkswagen je osnovala Njemačka fronta rada (Deutsche Arbeitsfront) 1937. godine. Ranih 1930-ih, njemačka autoindustrija je i dalje uglavnom proizvodila luksuzne modele automobila, te je prosječni Nijemac rijetko mogao priuštiti sebi nešto više od motocikla. Kao rezultat, samo jedan od 50 Nijemaca imao je auto. Tražeći potencijalno novo tržište, neki proizvođači automobila počeli su raditi na svojim projektima "narodnih automobila" – Mercedes 170H, Adler AutoBahn, Steyr 55 i Hanomag 1.3L, između ostalih.
Trend nije bio nov, pošto je Béla Barényi zaslužan za kreiranje osnovnog dizajna sredinom 1920ih. Josef Ganz je razvio Standard Superior (idući dotle da ga reklamira kao "Njemački Volkswagen"). U Njemačkoj, kompanija Hanomag masovno je proizvodila 2/10 PS "Komissbrot", mali, jeftini automobil na zadnji pogon, od 1925. do 1928. Također, u Čehoslovačkoj, Hans Ledwinkaov model Tatra T77, veoma popularan među njemačkom elitom, postajao je manji i priuštiviji pri svakoj reviziji. Ferdinand Porsche, veoma poznati dizajner jakih vozila i trkačih auta, godinama je pokušavao naći proizvođača zainteresiranog za male aute podesne za porodice. Osjećao je da su mali automobili u to vrijeme samo "ogoljeni" veliki automobili. Umjesto toga on je iz temelja napravio automobil koji je nazvao "Volksauto" 1931. godine, koristeći dosta ideja tog vremena kao i nekoliko vlastitih, postavljajući ih zajedno u auto na zadnji pogon sa zračnim hlađenjem, torzionom polugom i oblikom "bube", prednjom haubom zaobljenom radi bolje aerodinamike (potrebno zbog malog motora).
Godine 1933, sa više navedenih projekata koji su bili u razvoju ili u ranim fazama proizvodnje, uključio se Adolf Hitler, zahtijevajući proizvodnju osnovnog vozila sposobnog za transport dvoje ljudi i troje djece pri brzini od 100 km/h. Htio je da Nijemci imaju isti pristup automobilima kao i Amerikanci. "Narodni auto" bio bi dostupan građanima Trećeg rajha kroz plan štednje od 990 Rajhmarki (396 $ iz 1930tih)—otprilike kao cijena manjeg motocikla (prosječan prihod oko 32 RM sedmično).William Shirer, The Rise and Fall of the Third Reich (Touchstone Edition) (New York: Simon & Schuster, 1990)
Bez obzira na jak lobi u korist jednog od postojećih projekata, uskoro je postalo očito da privatna industrija ne može prodavati automobile za samo 990 RM. Tako je Hitler odlučio sponzorisati potpuno nove, državne fabrike koristeći dizajn Ferdinanda Porschea (sa nekim svojim ograničenjima dizajna, uključujući motor na zračno hlađenje tako da ništa nije moglo zakočiti). Težnja je bila da obični Nijemci nabavljaju automobil u smislu šeme štednje ( – "Pet marki sedmično morate ostaviti sa strane, ako želite voziti svoj vlastiti automobil"), što je oko 336.000 ljudi eventualno platilo. Štednje ovih 336.000 ljudi zaplijenili su Rusi 1945. godine pri padu Berlina. Ipak, čitav projekt bio je finansijski nesiguran, a to su jedino korupcija i neuračunljivost nacističkog režima i omogućili.*
Prototipovi automobila nazvani "KdF-Wagen" ( – "snaga kroz užitak"), pojavili su se od 1936. naovamo (prvi automobili bili su proizvedeni u Stuttgartu). Auto je već imao svoj prepoznatljiv okrugli oblik u zračno hlađenom četverotaktnom motoru na zadnji pogon. VW auto bio je samo jedan od više KdF programa koji su uključivali stvari kao ture i izlete. Prefiks Volks— ("Narodni") nije samo primijenjen na automobile, nego i na druge proizvode u Njemačkoj; naprimjer "Volksempfänger" radio-prijemnik. Na 28. maj 1937, Gesellschaft zur Vorbereitung des Deutschen Volkswagens mbH (ponekad skraćeno Gezuvor) uspostavljen je od strane Deutsche Arbeitsfronta. Kasnije je preimenovan u "Volkswagenwerk GmbH", 16. septembra 1938.Odin, L.C. World in Motion 1939 - The whole of the year's automobile production. Belvedere Publishing, 2015. ASIN: B00ZLN91ZG.
mini|VW Tip 82E
Erwin Komenda, dugogodišnji šef dizajna za Auto Union, dio Porscheovog odabranog tima, razvio je prototip tijela auta, koji je danas poznat kao Volkswagen Buba. Bio je jedan od prvih koji su se proizvodili uz pomoć aerodinamičkog tunela, metoda u upotrebi u Njemačkoj od ranih 1920tih. Automobili su stavljani pod više rigoroznih testova i ostvarili su rekordne milione milja testiranja prije nego su završeni.
Pravljenje nove fabrike počelo je 26. maja 1938. u novom gradu KdF-Stadtu (današnji Wolfsburg), koji je sa svrhom izgrađen za radnike fabrike. Ova fabrika je samo proizvodila nekolicinu automobila otkako je počeo rat 1939. godine. Nijedan ustvari nije isporučen bilo kojem nosiocu završenih štampanih knjiga uštede, iako je jedan Tip 1 Cabriolet predstavljen Hitleru 20. aprila 1939. godine (na njegov 50. rođendan).
Rat je značio izmijenjenu proizvodnju za vojna vozila, Tip 82 Kübelwagen ("auto-kanta") komunalno vozilo (VW-ov najčešći ratni model), kao i amfibijsko vozilo Schwimmwagen, koji su korišteni za opremu njemačkih snaga. Kako je bilo uobičajeno sa većinom proizvodnje u Nacističkoj Njemačkoj tokom rata, zarobljenici su se koristili za rad u pogonu Volkswagena, npr. iz koncentracijskog logora Arbeitsdorf. Kompanija je 1998. godine priznala da je koristila 15.000 zarobljenika tokom rata. Njemački historičari procjenjuju da su 80% Volkswagenove radne snage tokom rata činili zarobljenici. Većina zarobljenika izjavila je da su isporučivani iz koncentracijskih logora na zahtjev menadžera pogona. Tužbu su podnijeli preživjeli 1998. godine za restituciju za prisilni rad. Volkswagen je uspostavio dobrovoljni fond za restituciju.
mini|Fabrika Volkswagen
1945-1948: Intervencija britanske vojske, nejasna budućnost Kompanija duguje svoje poslijeratno postojanje najviše jednom čovjeku, oficiru Britanske vojske, majoru Ivanu Hirstu. U aprilu 1945, KdF-Stadt i njegovu bombardovanu fabriku zauzeli su Amerikanci i naknadno je predali Britancima, unutar čije okupirane teritorije su grad i fabrika zapali. Fabrike su postavljene pod kontrolu Hirsta. Sprva, plan je bio da se fabrika koristi za održavanje vojnih vozila, te eventualno demontira i transportira u Britaniju. Pošto je bila korištena za vojnu proizvodnju i prema Hirstovim riječima bila "politička životinja", a ne komercijalni poduhvat—što je tehnički obavezno za uništenje pod uvjetima Sporazuma u Potsdamu—oprema je u tom vremenu namjeravana da se spasi kao dio ratne reparacije. Hirst je prefarbao jedan od fabričkih auta u zeleno i predstavio ga uredu Britanske vojske. U nedostatku lahkog transporta, u septembru 1945, Britanska vojska bila je ubijeđena da naruči 20.000 vozila. Prvih nekoliko stotina automobila otišlo je osoblju iz okupirajućih snaga, te njemačkoj pošti.
Neki britanski vojnici dobili su dozvolu da uzmu svoje "Bube" i odvuku ih u Ujedinjeno Kraljevstvo nakon demobilizacije, a jedna od prvih Buba uzeta na taj način (UK registracija broj JLT 420) i dalje je u posjedu Petera Colborne-Babera, sina originalnog gazde UK-ovog prvog službenog Volkswagen Importera, Colborne Garages iz mjesta Ripley, Surrey.
U industrijskim planovima za Njemačku, pravila su postavljena koju je industriju Njemačka mogla zadržati u poslijeratnom periodu. Njemačka autoindustija postavljena je na maksimum od 10% proizvodnje broja automobila iz 1936. Od 1946. fabrika je proizvodila 1.000 automobila mjesečno, što je izuzetan podvig s obzirom na to da je i dalje bila u lošem stanju. Usljed oštećenja krova i prozora, kiša je zaustavila proizvodnju i nova vozila su se našla na trampi za čelik potreban za više proizvodnje.
Auto i njegov grad izmijenili su svoja imena iz ere Drugog svjetskog rata u "Volkswagen" i "Wolfsburg" respektivno, a proizvodnja se povećavala. Bilo je i dalje nejasno šta će postati od fabrike. Ponuđena je predstavnicima američkih, australijskih, britanskih i francuskih motornih industrija. Famozno, svi su odbili. Nakon inspekcije pogona, William Rootes, šef britanske Rootes grupe, rekao je Hirstu da bi projekt mogao propasti za dvije godine, te da je auto "veoma neatraktivan za prosječnog kupca vozila, preružan i prebučan... Ako misliš da ćeš praviti automobile u ovom mjestu, velika si budala, mladi čovječe". Službeni iskaz je bio: "Praviti automobile komercijalno bilo bi u potpunosti neekonomičan podvig".Anders Ditlev Clausager (18. 3. 2000). Obituaries – Ivan Hirst The Guardian(UK). U ironičnoj igri sudbine, Volkswagen će proizvoditi lokalno izgrađenu verziju Rootesa, "Hillman Avenger", u Argentini 1980, dugo nakon što je Rootes otišao u stečaj u rukama kompanije Chrysler 1978. godine—Buba će nadživjeti Avengera preko 30 godina.
Predstavnici Forda bili su jednako kritični. U martu 1948, Britanci su Volkswagen besplatno ponudili Fordu. Henry Ford II, sin Edsela Forda, putovao je u Zapadnu Njemačku radi razgovora. Heinz Nordhoff bio je također prisutan i Ernest Breech, šef odbora za Ford Motor Company. Henry Ford II je tražio mišljenje Ernesta Breecha, a Breech je rekao: "Gospodine Ford, ne mislim da je ovo što nam se nudi vrijedno centa!" Ford je odustao, a Volkswagen je ostavljen pod Nordhoffovo vodstvo.
1948-1961: Ikona poslijeratne zapadnonjemačke obnove mini|Volkswagen Sedan s "podijeljenim zadnjim staklima" iz 1949. mini|Volkswagen Kabriolet (1953) mini|Volkswagen Tip 2 (T1) mini|Originalni 1300 Deluxe, približno 1966. godine mini|VW Beetle iz 1973. na Cole Land Transportation Museumu u Bangoru, Maine mini|Krajem 1960tih, kako je svjetski apetit za Bubom konačno postajao zasićen, varijanta nasljednih dizajna je predložena i, u većini slučajeva, odbijena od strane menadžmenta.
Od 1948, Volkswagen je postao veoma važan element zapadnonjemačke obnove, simbolično i ekonomski. Heinrich Nordhoff (1899–1968.), bivši viši menadžer u Opelu koji je nadgledao proizvodnju civilnih i vojnih vozila tokom 1930tih i 1940tih, regrutovan je da vodi fabriku 1948. godine. U 1949. godini, major Hirst je napustio udruženje sa kompanijom, kako je sada bila reformirana kao pouzdana, kontrolirana od strane vlada Zapadne Njemačke i države Donje Saksonije. Pored uvođenja modela Volkswagen Type 2 komercijalnog vozila (kombi, kamionet i karavan) i VW Karmann Ghia sportskog auta, Nordhoff je podsticao jednomodelsku politiku nedugo prije njegove smrti 1968. godine.
Volkswageni su prvi put izlagani i prodavani u Sjedinjenim Američkim Državama 1949. godine, ali prodate su samo dvije jedinice u Americi te prve godine. Na svom ulasku na tržište SAD-a, VW je nakratko prodavan kao "Victory Wagon" (). Volkswagen grupa u Americi formirana je u aprilu 1955. da standardizira prodaju i servise u Sjedinjenim Državama. Proizvodnja Tipa 1 VW Bube porasla je dramatično kroz nekoliko godina, u totalu dostižući jedan milion 1955. godine.