Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznat i kao Dejtonski mirovni sporazum ili Dejtonski sporazum, kolokvijalno poznat kao Dejton (Dayton), mirovni je sporazum postignut u vazduhoplovnoj bazi Wright-Patterson blizu Daytona (Ohio), Sjedinjene Američke Države, a finaliziran 21. novembra 1995. i formalno potpisan u Parizu, 14. decembra 1995. Ovim sporazumima okončan je rat u Bosni i Hercegovini, koji je trajao tri i po godine, koji je bio dio mnogo većih jugoslavenskih ratova.

Zaraćene strane pristale su na mir i jedinstvenu suverenu državu poznatu kao Bosna i Hercegovina koja se sastoji od dva dijela (entiteta), Republike Srpske nastanjene većinom Srbima i Federacije Bosne i Hercegovine nastanjene uglavnom Hrvatima i Bošnjacima. Sporazum se naročito bavio budućim upravnim i ustavnim uređenjem Bosne i Hercegovine.

Sporazum je kritikovan zbog stvaranja neefikasnih i nezgrapnih političkih struktura i učvršćivanja etničkog čišćenja iz prethodnog rata.

Pregovori i potpisivanje desno|mini|212x212piksel|Video potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Iako su osnovni elementi Dejtonskog sporazuma predloženi u međunarodnim pregovorima još 1992,Munich All Over Again? ovi su pregovori započeti nakon neuspješnih prethodnih mirovnih napora i dogovora, hrvatske vojne operacije Oluja u augustu 1995. i njezinih posljedica, vojne ofanzive na Republiku Srpsku, koja se sprovodila paralelno sa NATO operacijom "Namjerna sila". Tokom septembra i oktobra 1995, svjetske sile (posebno Sjedinjene Američke Države i Rusija), okupljene u Kontakt grupi, vršile su pritisak na lidere triju strana da prisustvuju pregovorima o nagodbi; Dejton (Ohio), na kraju je izabran za mjesto održavanja.

Pregovori su započeli nacrtom ključnih tačaka koje su SAD predstavile u timu koji je predvodio savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake u posjeti Londonu, Bonnu, Parizu i drugim evropskim stanicama od 10. do 14. augusta 1995. Među njima je i Soči, da se konsultuje sa ruskim ministrom vanjskih poslova Andrejem Kozirjevom. Lakeov tim predan je odvojenoj američkoj međuagencijskoj grupi, koju je predvodio pomoćnik državnog sekretara Richard Holbrooke, koji je nastavio da pregovara sa liderima u njihovim prijestonicama. Posada Holbrookea izvela je pet rundi intenzivne šatl diplomatije od augusta do oktobra, uključujući kratke konferencije u Ženevi i Njujorku koje su rezultirale usvajanjem principa za nagodbu od strane strana 8. odnosno 26. septembra.

Dejtonska konferencija održana je od 1. do 21. novembra 1995. Glavni učesnici iz regiona bili su predsjednik Republike Srbije (federalna jedinica Savezne Republike Jugoslavije) Slobodan Milošević (kojeg je Republika Srpska ranije ovlastila da zastupa njihove interese), predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović sa ministrom vanjskih poslova Muhamedom Šaćirbegom. mini|209x209piksel|Potpisivanje punog i formalnog sporazuma u Parizu. Mirovnu konferenciju vodili su američki državni sekretar Warren Christopher, te pregovarač Richard Holbrooke sa dva kopredsjedavajućeg u vidu specijalnog predstavnika EU Carla Bildta i prvog zamjenika ministra vanjskih poslova Rusije Igora Ivanova. Ključni učesnik američke delegacije bio je general Wesley Clark. Šef britanskog tima bila je Pauline Neville-Jones, politički direktor Ministarstva vanjskih poslova i Commonwealtha. Vojni predstavnik Ujedinjenog Kraljevstva bio je pukovnik Arundell David Leakey. Paul Williams, preko Grupe za javno međunarodno pravo i politiku (PILPG), služio je kao pravni savjetnik delegaciji Vlade Republike BiH tokom pregovora.

Holbrooke je govorio o "ogromnoj teškoći uključivanja bosanskohercegovačke vlade u ozbiljne pregovore".

Sigurno mjesto odabrano je kako bi se sve strane uklonile iz njihove zone komforta, bez koje bi imale malo poticaja za pregovore; smanjiti njihovu sposobnost pregovaranja putem medija; i da sigurno smjesti preko 800 osoblja i pratilaca. Obuzdavanje sposobnosti učesnika da pregovaraju putem medija bilo je posebno važno pitanje. Holbrooke je želio spriječiti rano curenje informacija u štampu.

Nakon što je parafiran u Daytonu, 21. novembra 1995., potpuni i formalni sporazum potpisan je u Parizu 14. decembra 1995. a svjedočili su španski premijer Felipe González (kao EU predstavnik), francuski predsjednik Jacques Chirac, američki predsjednik Bill Clinton, britanski premijer John Major, njemački kancelar Helmut Kol i ruski premijer Viktor Černomirdin.

Sadržaj Glavna svrha sporazuma je promoviranje mira i stabilnosti u Bosni i Hercegovini i podržavanje regionalne ravnoteže u i oko bivše Jugoslavije (Član V, Aneks 1-B).Cannon, P., The Third Balkan War and Political Disunity: Creating A Cantonal Constitutional System for Bosnia-Herzegovina, Jrnl.

Dogovorene su sadašnje političke podjele Bosne i Hercegovine i njena struktura vlasti (Aneks 4). Ključna komponenta ovoga bila je razgraničenje međuentitetske linije na koju su se odnosili mnogi zadaci navedeni u Aneksima.Dayton Peace Agreement

Bosna i Hercegovina se sastoji od entiteta Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Bosna i Hercegovina je cjelovita država, za razliku od konfederacije; nijedan entitet ili entiteti se nikada ne bi mogli odvojiti od Bosne i Hercegovine osim u skladu sa zakonom. Iako visoko decentralizovan u svojim entitetima, i dalje bi zadržao centralnu vladu, sa rotirajućim državnim predsjedništvom, centralnom bankom i ustavnim sudom.Bosnia's bitter, flawed peace deal, 20 years on

Sporazum je naložio širokom spektru međunarodnih organizacija da prate, nadgledaju i implementiraju komponente sporazuma. IFOR (Snage za implementaciju) pod vodstvom NATO-a bio je odgovoran za implementaciju vojnih aspekata sporazuma i raspoređen je 20. decembra 1995, preuzimajući snage UNPROFOR-a. Ured visokog predstavnika je bio zadužen za civilnu provedbu. Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju bila je zadužena za organizaciju prvih poslijeratnih općih izbora 1996.

Odluka Ustavnog suda Hrvatska stranka prava 1861 i Bosanskohercegovačka stranka prava 1861 su 13. oktobra 1997. zatražile od Ustavnog suda Bosne i Hercegovine da poništi nekoliko odluka i potvrdi jednu odluku Vrhovnog suda Republike Bosne i Hercegovine i, što je još važnije, za ocjenu ustavnosti Dejtonskog sporazuma od kada je navodi se da je sporazum prekršio Ustav Bosne i Hercegovine na način da je narušio integritet države i mogao uzrokovati raspad Bosne i Hercegovine. Sud je došao do zaključka da nije nadležan za rješavanje spora u vezi sa navedenim odlukama, budući da podnosioci predstavke nisu bili subjekti koji su navedeni u članu VI/3 (a) Ustava o onima koji mogu upućivati sporove Sudu. Sud je odbio i drugi zahtjev:

Bio je to jedan od ranih predmeta u kojima se Sud morao pozabaviti pitanjem pravne prirode Ustava. Primjedbom na način obiter dictum u vezi s Aneksom IV (Ustav) i ostatkom mirovnog sporazuma, Sud je zapravo „ustanovio osnov za pravno jedinstvo “Vehabović, Faris (2006). cjelokupnog mirovnog sporazuma, što je dalje impliciralo da su svi aneksi u hijerarhijskoj jednakosti. U kasnijim odlukama Sud je to potvrdio korištenjem drugih aneksa mirovnog sporazuma kao direktne osnove za analizu, ne samo u kontekstu sistematskog tumačenja Aneksa IV. Međutim, budući da je Sud odbio izneseni zahtjev apelanta, nije ulazio u detalje u vezi sa spornim pitanjima zakonitosti procesa u kojem je novi Ustav (Aneks IV) stupio na snagu i zamijenio dosadašnji Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Sud je koristio isto obrazloženje da odbaci sličan zahtjev u kasnijem predmetu.

Teritorijalne promjene mini|Područja pod vojnom kontrolom 1995. prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma: mini|Teritorijalne promjene nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma: ARBiH HVO VRS Prije sporazuma, Srbi živjeli su na oko 46% Bosne i Hercegovine (23.687 km2), Bošnjaci 28% (14.505 km2) i Hrvati 25% (12.937 km2).

Srbi su imali velike dijelove planinskih teritorija (4% od Hrvata u BiH i nešto manje od Bošnjaka), ali su predali Sarajevo i neke vitalne položaje u istočnoj Bosni. Njihov procenat je porastao na 49% (48% bez Brčko distrikta, 24.526 km2).

Bošnjaci su dobili veći dio Sarajeva i neke važne položaje u Podrinju, dok su izgubili samo nekoliko lokacija na planini Ozren i u zapadnoj Bosni. Njihov je postotak porastao na 30%, a uveliko su poboljšali kvalitet zemljišta. Veliki dijelovi predratne zemlje nastanjenih Bošnjacima i bosanskohercegovačkim Hrvatima ostali su pod kontrolom Srba.

Hrvati su većinu (4% teritorija BiH) vratili Srbima (9% današnje RS), a nakon toga su se povukli iz Unsko-sanskog kantona i Donjeg Vakufa (u Srednjoj Bosni). Malo proširenje Posavine (Odžak i dijelovi Domaljevca) nije promijenilo činjenicu da su nakon Dejtona Hrvati imali samo 21% Bosne i Hercegovine (10.640 km2), u poređenju sa više od 25% prije Dejtona. Jedna od najvažnijih teritorija Hrvata (Posavina sa Bosanskim Brodom, Bosanskim Šamcem i Derventom) izostavljena je van kontrole Hrvata. desno|mini|Administrativna podjela Bosne i Hercegovine nakon uspostave entiteta.

Republika Srpska

Oko 89,5% (22.059 km2) teritorije bilo je pod kontrolom VRS-a; Oko 9% (2.117 km2) današnje teritorije Republike Srpske kontrolisale su snage HVO-a; uglavnom u općinama Šipovo, Petrovac, Istočni Drvar, Jezero, Kupres i dio grada Banja Luka; Oko 1,5% (350 km2) današnje teritorije Republike Srpske kontrolisale su snage ARBiH, uglavnom neka sela na Ozrenu (Doboj i Petrovo), zapadnoj Bosni (Krupa na Uni i dijelovi Bosanskog Novog i Oštre Luke).

Federacija Bosne i Hercegovine

Oko 53% (13.955 km2) Federacije Bosne i Hercegovine bilo je pod kontrolom ARBiH; Oko 41% (10.720 km2) Federacije Bosne i Hercegovine bilo je pod kontrolom HVO-a; Oko 6% (1.435 km2) bilo je pod kontrolom VRS-a.

Unsko-sanski kanton

Bio gotovo potpuno pod kontrolom ARBiH (3.925 km2); HVO kontrolisao neke planinske prijevoje u južnim dijelovima općina Bosanski Petrovac i Bihać (200 km2).

Posavski kanton

Bio uglavnom pod kontrolom HVO-a (205 km2); VRS kontrolisala Odžak i dijelove općine Domaljevac-Šamac (120 km2).

Tuzlanski kanton

Bio najvećim dijelom pod kontrolom ARBiH (2.544 km2); Nekoliko naselja u općini Gradačac pod kontrolom HVO-a (5 km2); Nekoliko naselja u općinama Doboj i Gračanica pod kontrolom VRS-a (100 km2).

Zeničko-dobojski kanton

Bio najvećim dijelom pod kontrolom ARBiH (2.843 km2); Postojale su male enklave poput Žepča i Usore pod kontrolom HVO-a (400 km2); Istočne planine bile su pod kontrolom VRS-a (100 km2).

Bosansko-podrinjski kanton Goražde

Bio uglavnom pod kontrolom ARBiH (405 km2); Područja koja su ga povezivala sa Sarajevom bila pod kontrolom VRS-a (100 km2).

Srednjobosanski kanton

Bio podijeljen, nešto više od trećine bilo je pod kontrolom HVO-a (1.099 km2); Ostatak je bio pod kontrolom ARBiH (2.090 km2).

Hercegovačko-neretvanski kanton

Bio podijeljen, više od polovine je bilo pod kontrolom HVO-a (2.525 km2); sjeverni i središnji dijelovi bili su pod kontrolom ARBiH (1.666 km2); istočne planine bile su pod kontrolom VRS-a (210 km2).

Zapadnohercegovački kanton

bio u potpunosti pod kontrolom HVO-a (1.362 km2).

Kanton Sarajevo

bio uglavnom pod kontrolom VRS-a (800 km2); ARBiH kontrolisala neka južna prigradska naselja i veći dio samog grada (477 km2).

Kanton 10

Bio gotovo potpuno pod kontrolom HVO-a (4.924 km2); ARBiH kontrolisala neke dijelove istočno od Kupresa (10 km2).

Brčko distrikt

ARBiH kontrolisala većinu južnog dijela (200 km2); VRS kontrolisala sjeverni dio (193 km2); HVO kontrolisao ostatak, dio kod općine Orašje i dvije enklave na južnim dijelovima općine (100 km2).

Mišljenja o sporazumu Neposredna svrha sporazuma je bila zamrzavanje vojne konfrontacije i sprečavanje njenog nastavka. Stoga je definirana kao "nužna konstrukcija".Rory Keane, Reconstructing sovereignty.