Demokratija (grč. δημοϰρατία: vladavina naroda), 1) oblik upravljanja u kojem se političke i druge odluke donose odlukom većine, najčešće direktnim odlučivanjem ili referendumima, u kojima sudjeluju svi građani," a koji su zakonskim ograničenjima onemogućeni u većini država u svijetu 2) indirektna demokratija, oblik vladavine: razni oblici državne vlasti kroz predstavničku demokratiju kao što su bile raznolike "narodne demokratije" (u socijalističkim državama), raznolike "liberalne demokratije" (u kapitalističkim državama) koja se najčešće odnosi na liberalnu apologetiku kapitalističkog poretka, na shvaćanje ustava i interpretaciju ljudskih, odnosno građanskih prava, ali se također koristi i za opisivanje nekih drugih aspekata društvenog života. Definicija demokracije se s vremenom proširila i na aspekte društva i političke kulture koji se direktno ne odnose na oblik vladavine. Većina narodnih i liberalnih 'demokratija' su parlamentarne, odnosno predstavničke demokratije. Izraz demokratski, odnosno demokratija se u širem smislu koristi kako bi se opisao način odlučivanja u različitim društvenim organizacijama. Pojam 'demokratija' je postalo perje za kićenje, sredstvo političke, tj. ideoške manipulacije jer niti jedna država na svijetu, po svojoj prirodi, nije, niti može biti nešto što nam se nameće kao 'demokratija'. Obzirom da se pojam demokratija jedino može primijeniti na pojedine izolirane samoupravne (anarhističke) komune, možemo govoriti samo o demokratskijim i manje demokratskim društvima, a osnovno je mjerilo koliko podanici bilo kojeg poretka mogu utjecati na vlast, tj. u kojoj mjeri mogu sami upravljati bilo kojim društveno-političkim procesom^ Tirelli Mario, Il teorema dell'impossibilità di Arrow (PDF), april 2009. URL pristupljeno u augostu 2019. Autor govori da se pod pojmom suvremene demokratije u zapadnom svijetu radi o "diktaturi manjine nad veċinom u kojoj je teško imenovati diktatora jer se radi o otuđenim centrima moći"..mini|Jedna ženska osoba daje svoj glas u drugom krugu francuskih predsjedničkih izbora 2007. godine. mini|400px|Indeks demokratije u svijetu Tako Enciklopedija Britanika pojam demokratija formalistički definiše kao oblik vlasti u kojem sve odluke neke države donosi direktno ili indirektno većina njenih građana kroz poštene izbore. Kad su ti uvjeti ispunjeni, vlast se može opisati kao demokratska. To vrijedi za razne sisteme upravljanja, jer se ti pojmovi mogu kombinirati i s drugim vrstama vlasti.
Razvoj demokratije Pojam demokratija nastao je u staroj Atini u 5. vijeku p. n. e. Riječ "demokratija" izvedena je iz grčke riječi demos – narod i kratia – vladati. Drevni Grci su koristili riječ demokratija za vlast mnogih u odnosu na vlast nekoliko osoba. Atinska država općenito se smatra prvim primjerom sistema koji odgovara nekim današnjim predodžbama o demokratskoj vlasti. Ipak, mnogi ne smatraju staru Atinu demokratijom, s obzirom na to da je samo mali dio građanstva smio glasati, dok žene, robovi i stranci nisu imali to pravo. Samo oko 16% ukupnog stanovništva je imalo pravo glasa. Glasanjem su se u staroj Atini donosile odluke izravno, umjesto da se biraju predstavnici kao u današnjoj demokratiji. Mnogi uobičavaju reći da je u staroj Grčkoj vladao oligarhijski sistem. S vremenom se značenje "demokratije" promijenilo, a savremena definicija se jako mijenjala od 18. vijeka, otkad su se uvodili razni "demokratski" sistemi u mnogim državama. Moderna demokratija može se definirati kao sistem vlasti u kojem konačna politička moć ili suverenitet, pripada narodu bilo direktno ili putem izabranih predstavnika.
Prva savremena demokratija je bila ona u Sjedinjenim Američkim Državama uspostavljena 1789. na osnovi filozofije doba razuma.
Francuski filozof Montesquieu (1689-1755) jeste veoma uticao na promoviranje i zasnivanje ideja o demokratskoj vlasti u periodu francuske buržoaske revolucije i stvaranja SAD. Montesquieu je vjerovao da je najbolji način da se osigura da vlast služi općoj dobrobiti ako se učine sljedeći koraci: Razdijeliti vlast na različite ogranke i dijelove, tako da nijedan ogranak nema svu vlast. Izbalansirati autoritet između ovih ogranaka tako da ni jedan ne može kontrolirati ostale ogranke. Omogućiti svakom ogranku da provjerava načine na koje se drugi ogranci koriste vlašću.
Montesquieu je, kao i mnogi drugi, vjerovao da, ukoliko je vlast podijeljena, izbalansirana i provjeravana, nijedan od ogranaka ne može kontrolirati cijelu vlast. U tom slučaju nijedan ogranak ne može koristiti vlast za svoje lične i sebične interese. Rezultat takve situacije bi bio da vlast djeluje u cilju unapređivanja zajedničke dobrobiti. Zajednička dobrobit znači da je nešto dobro za zajednice kao cjeline.
Postoje dvije vrste demokratija: direktna demokratija i reprezentativna demokratija. Direktna demokratija je bila u staroj Atini kada su svi slobodni ljudi izlazili na gradski trg i odlučivali o raznim stvarima. Pošto je tako nešto nemoguće postići danas nastala je reprezentativna (predstavnička) demokratija. Tu ljudi na izborima biraju svoje predstavnike u parlamentu i daju im autoritet da donose odluke u njihovo ime. Politička jednakost
U principu, to se asimilira sa sistemom "jedna osoba jednako jedan glas". Taj princip je općenito smatran kao fundamentalan za demokratiju. Ipak iako je u teoriji ovaj sistem priznat i prihvaćen, u stvarnosti situacija je drugačija, rijetko se primjenjuje jer njegova upotreba za jedne je veoma neefikasna, naprimjer tehnički i ekonomski je izvodivo da se čitava populacija jedne zemlje konsultuje (recimo referendumom) oko gradnje bazena u jednom gradu te zemlje ali su male šanse da to bude za opće dobro populacije. Isto tako ovaj sistem predstavlja opasnost za manje etničke ili nacionalne grupe.
Jednakost se može također mjeriti važnošću koju objekt političke odluke realno ima za glasače. Da bi se riješili problemi a zadržao se sistem "jedna osoba jednako jedan glas", rješenje uobičajeno korišteno jeste njegova implikacija na geografski podijeljenim dijelovima. Teoretski gledano postoji još jedna loša strana sistema "jedna osoba jednako jedan glas", a to je da prakticirajući isti sistem dolazimo do (po definiciji) konačne odluke koja za sobom povlači konstataciju da oni koji su bili protiv te odluke ustvari su dio sistema "jedna osoba jednako nula glasova" jer je naprimjer njihov prijedlog odbačen a usvojen drugi. Slobodni izbori su isto jedan od uvjeta demokratije.
Demokratski izbori
Takmičarski izbori su osnovno sredstvo kojim su funkcioneri odgovorni i podvrgnuti volji naroda. Oni čine arenu za obezbjeđivanje političke jednakosti među građanima, kako u pristupu kandidaturi tako i vrijednosti svih glasova. Kriterij "slobodnih i fer" izbora obuhvata, u prvom redu, izborni sistem, tj. zakone koji odeđuju za koje se funkcije glasa, ko se može kandidovati, kad se izbori mogu održati, ko može da glasa, kako će se definirati izborni okruzi, kako odrediti pobjednike itd. Drugi izborni proces, tj. kako pojedinačne izbore sprovesti u praksi, od registracije birača, preko kampanje, brojanja listića, do obezbjeđivanja, je da se zakon striktno i nepristrano primjenjuje i da nema zloupotreba koje bi ugrozile rezultat. Izbori sami po sebi nisu dovoljan uvjet za postojanje demokratije.
Izbore su često zloupotrebljavali autoritativni režimi ili diktature da ostave lažan dojam demokratije. Zato postoji više metoda: ograničenje profila kandidata ograničenje stvarne vlasti koju smiju imati izabrani predstavnici ili politike koju smiju voditi dok su na vlasti glasanje koje zapravo nije slobodno ni pošteno (npr. kroz zastrašivanje onih koji žele glasati za određene kandidate) najdirektnije, krivotvorenje rezultata izbora.
Neki historijski primjeri iz svijeta su SSSR pod komunističkom partijom prije njegovog raspada 1991, Irak pod Sadamom Huseinom i Filipini pod Marcosom.
Liberalna demokratija Kako se obično koristi, riječ demokratija često znači isto što i liberalna demokratija. Dok je sama demokratija sistem vladavine koji definiraju i legitimiraju izbori, liberalna demokratija može uključivati ustavni liberalizam, gdje se određena kulturno subjektivna prava pojedinaca štite od pukog glasa većine; s druge strane, u neliberalnim demokratijama takva ograničenja ne postoje. Ovo su neke osobine mnogih liberalnih demokratija: Ustav koji ograničava moć vlade i štiti mnoga građanska prava Opće pravo glasa, koje svim građanima garantira pravo glasa bez obzira na rasu, spol ili imovinsko stanje Sloboda govora Sloboda medija i pristup nedržavnim izvorima informacija Sloboda okupljanja Jednakost pred zakonom i pravo na suđenje prema zakonu Pravo na privatno vlasništvo i privatnost Obrazovanje koje građane upućuje u njihova prava i građanske obaveze Široko i duboko utemeljeno građansko društvo Nezavisno sudstvo Sistem međusobnog nadzora među granama vlasti Ova definicija obično ima neke ograde. Odluke koje se donose putem izbora ne donose svi građani nego samo oni koji žele učestvovati glasanjem. Osim toga, pravo glasa obično nemaju svi građani. Većina demokratskih zemalja daje pravo glasa onima koji su stariji od određene dobi, obično iznad 18. godine. Neke zemlje imaju i druge kategorije ljudi koji ne smiju glasati (npr. zatvorenici ili bivši zatvorenici). Ponekad je sistem vlasti liberalna demokratija, ali formalno se zove drugačije: naprimjer, Kanada je kraljevstvo, ali zapravo zemljom vlada demokratski izabran parlament.
Neki ukratko definiraju demokratiju kao "vladavina većine uz prava manjine."
Socijalistička demokratija
Socijalistička demokratija je oblik postojanja socijalističke države, parlamentarna demokratija koja se temeljila na "diktaturi proleterijata" nad kapitalističkom klasom kao suštine te države. Suština socijalističke demokratije je u prevladavanju čovjekove otuđenosti a to se postiže kada se privatna svojina koja stalno reproducira nejednakost u društvu zamjeni društevnom svojinom. Takav oblik vladavine je postojao u SFRJ gdje su članovima 88. 89. i 133. ustava SFRJ bila regulirana "položaj radničke klase i svih radnih ljudi uopće". Anarhizam i komunizam (kao posljednji stepen društvenog razvitka prema teoriji marksizma) jesu politička učenja koja teoretski koriste jednu vrstu izravne demokratije, a država postoji samo kao narod. Sve države u kojima je vladala komunistička partija bile su više ili manje demokratske s ranim vidovima demokratičnosti kao što je to bila "demokratija na radnom mjestu" (samoupravljanje) i direktna demokratija u mjesnim zajednicama u SFRJ pa sve do diktature (staljinizam). Neki socijalistički teoretičari, kao što je Tony Cliff, tvrde da se to dogodilo zato što zemlje u kojima je komunistička partija došla na vlast nisu imale dovoljno visok nivo proizvodnih snaga da izdrže socijalizam.
Kultura demokratije