Administrativna podjela Bosne i Hercegovine predstavlja višeslojni sistem teritorijalne organizacije vlasti, uspostavljen prvenstveno Dejtonskim mirovnim sporazumom, odnosno njegovim Aneksom 4, koji čini Ustav Bosne i Hercegovine. Prema ustavnom uređenju, država se sastoji od dva entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, te posebne samoupravne jedinice, Brčko distrikta, koja ne pripada nijednom od entiteta, a nad kojom suverenitet vrše direktno institucije Bosne i Hercegovine. Brčko distrikt uspostavljen je 1999. godine odlukom Arbitražnog tribunala za spor o međuentitetskoj liniji razgraničenja na području Brčkog, a njegov je statut stupio na snagu 8. marta 2000.
Dok Republika Srpska djeluje kao centralizirana cjelina koja se izravno dijeli na općine i gradove, Federacija Bosne i Hercegovine dodatno je ustrojena na deset kantona, jedinica čije su temelje postavljene Vašingtonskim sporazumom iz 1994. godine. Administrativna hijerarhija dalje obuhvata 143 općine i 36 službena grada, koji se na najnižem nivou organiziraju u mjesne zajednice kao oblik lokalne samouprave. Teritorijalne jedinice prvog nivoa kodificirane su međunarodnim standardom ISO 3166-2:BA, koji od 2015. godine više ne sadrži zasebne oznake za kantone. Ovakvo teritorijalno uređenje rezultat je rata i etničkog čišćenja sprovedenog na teritoriji države, a prema ocjeni pojedinih autora predstavlja jedan od najdecentraliziranijih i institucionalno najsloženijih sistema podjele vlasti u Evropi.
Historijski razvoj Administrativna podjela uspostavljena 1995. godine zamijenila je prijeratno uređenje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, koja je bila podijeljena na općine bez međustepena nalik kantonima ili entitetima. Već i prije samog početka otvorenih i masovnijih sukoba na teritoriji Bosne i Hercegovine, na terenu su se uspostavile paralelne vlasti pod kontrolom sukobljenih strana, što je kasnije uobličeno u ustavnopravni okvir mirovnih sporazuma.
Federacija Bosne i Hercegovine formalno je ustrojena 18. marta 1994. potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma između Republike Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske i Hrvatske Republike Herceg-Bosne, čime je okončan bošnjačko-hrvatski sukob i postavljen okvir za uspostavljanje kantonalnog ustroja na svojim teritorijama.
Dana 14. decembra 1995. u Parizu je potpisan Opći okvirni sporazum za mir (Dejtonski mirovni sporazum) između Republike Bosne i Hercegovine, Savezne Republike Jugoslavije i Republike Hrvatske. Aneks 4 sporazuma uspostavio je novi Ustav Bosne i Hercegovine i dva entiteta, Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku, dok je status područja Brčkog ostao nedefiniran te upućen na obavezujuću međunarodnu arbitražu predviđenu Aneksom 2 sporazuma.
Arbitražni tribunal je 5. marta 1999. donio Konačnu odluku (Final Award) kojom je uspostavljen Brčko distrikt kao jedinstvena samoupravna jedinica pod suverenitetom Bosne i Hercegovine, formalno u zajedničkom vlasništvu (kondominijumu) oba entiteta, ali bez izvršavanja entitetske vlasti na njenoj teritoriji. Statut Distrikta stupio je na snagu 8. marta 2000. godine. Visoki predstavnik je 8. augusta 2006. naložio prestanak primjene entitetskih zakona i pravnog značaja međuentitetske linije razgraničenja na teritoriji Distrikta. Ured supervizora za Brčko zatvoren je 31. augusta 2012, nakon čega su njegove funkcije suspendovane, iako pravna nadležnost Arbitražnog tribunala i institucije supervizora formalno nastavljaju postojati.
Ustavni okvir Ustav Bosne i Hercegovine zasniva se na principu rezidualne nadležnosti: institucijama Bosne i Hercegovine izričito su dodijeljene samo pojedine nadležnosti (vanjska politika, vanjskotrgovinska i carinska politika, monetarna politika, finansiranje institucija države, politika imigracije, izbjeglica i azila, te još nekoliko oblasti), dok sve ostale nadležnosti koje nisu eksplicitno povjerene državnom nivou ostaju u domenu entiteta. Ovaj raspored, za razliku od većine federalnih uređenja, postavlja entitete, a ne državu, kao nositelje opće nadležnosti.
Oba entiteta imaju vlastite ustave, parlamente, vlade, predsjednike (odnosno predsjednika u slučaju Republike Srpske) i sudove, te su tokom poratnog perioda zadržali širok krug ovlasti, iako je od 1996. značajan dio nadležnosti, prvenstveno u oblasti odbrane, pravosuđa, indirektnog oporezivanja i sigurnosti, prenesen na državni nivo. Entiteti raspolažu direktnom zastupljenošću u zajedničkim institucijama i u praksi imaju mogućnost blokiranja državnih politika putem mehanizama zaštite vitalnog nacionalnog interesa.
Ravnopravnost tri konstitutivna naroda (Bošnjaka, Hrvata i Srba) zagarantovana je ustavima entiteta, a štite je posebna tijela: Dom naroda Federacije Bosne i Hercegovine i Vijeće naroda Republike Srpske, koja mogu obustaviti usvajanje zakona za koji smatraju da ugrožava vitalni nacionalni interes nekog od konstitutivnih naroda. Pravila o teritorijalnom porijeklu kandidata za Predsjedništvo BiH, prema kojima se srpski član bira isključivo s teritorije Republike Srpske, a hrvatski i bošnjački isključivo s teritorije Federacije BiH, kao i isključenje građana koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda iz prava kandidature u Predsjedništvo i Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH, ocijenjeni su diskriminatornim od strane Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine iz 2009., premda odgovarajuće ustavne izmjene do danas nisu usvojene.
Administrativna hijerarhija Administrativna podjela Bosne i Hercegovine sastoji se od četiri nivoa: entitetskog (prvog) nivoa, kantonalnog (drugog) nivoa unutar Federacije BiH, nivoa općina i gradova (trećeg) te mjesnih zajednica (četvrtog) nivoa.
Prvi nivo
Federacija Bosne i Hercegovine Federacija Bosne i Hercegovine zauzima sjeverozapadni, centralni i jugozapadni dio države i podijeljena je na deset kantona. Sjedište entitetskih institucija je u Sarajevu. Prema popisu iz 2013. godine, entitet broji 2.219.220 stanovnika, sa bošnjačkom i hrvatskom relativnom većinom.
Republika Srpska Republika Srpska obuhvata sjeverni i istočni dio države. Njeno ustavno sjedište je Sarajevo (formalno administrativno sjedište prema Ustavu RS), dok je Banja Luka de facto sjedište vlade i parlamenta. Za razliku od Federacije, Republika Srpska djeluje pod centraliziranom strukturom vlasti, bez međustepena između entiteta i općina. Prema popisu iz 2013., entitet broji 1.228.423 stanovnika, sa srpskom većinom.
Brčko distrikt Brčko distrikt je samostalna administrativna jedinica pod direktnim suverenitetom institucija Bosne i Hercegovine, formalno u zajedničkom vlasništvu oba entiteta, ali bez izvršavanja entitetske vlasti na njenoj teritoriji. Obuhvata površinu od 493 km² i prema popisu iz 2013. broji 83.516 stanovnika, etnički najraznovrsniju zajednicu u zemlji.
+ Jedinice prvog nivoa administrativne podjeleNazivVrstaGlavni grad/sjedištePoložajPovršina (km²)Stanovništvo (2013)Etničke grupeEntitetSarajevobez okvira|100x100piksel26.110,52.219.22070,39% Bošnjaci22,46% Hrvati2,55% Srbi4,60% OstaliSarajevo (de jure)Banja Luka (de facto)bez okvira|100x100piksel25.098,51.228.42381,51% Srbi13,99% Bošnjaci2,41% Hrvati2,09% Ostali Brčko distriktDistriktBrčkobez okvira|100x100piksel49383.51642,4% Bošnjaci34,6% Srbi20,7% Hrvati2,4% Ostali Izvor podataka o stanovništvu: ; izvor podataka o površini i statusu:
Drugi nivo
Federacija Bosne i Hercegovine ustrojena je Vašingtonskim sporazumom na deset kantona, koji predstavljaju federalne jedinice s vlastitom skupštinom i vladom. Kantonalna vlada ima nadležnosti u oblasti zdravstva, obrazovanja, kulture, sporta, unutrašnjih poslova i drugih segmenata civilne uprave, što u praksi često dovodi do preklapanja s federalnim nadležnostima.
+ Kantoni Federacije Bosne i HercegovineNazivVrstaGlavno sjedištePoložajPovršina (km²)Stanovništvo (2013)Etničke grupeKantonBihaćbez okvira|100x100piksel4.125273.26190,02% Bošnjaci3,09% Srbi1,85% Hrvati5,04% OstaliOrašjebez okvira|100x100piksel324,643.45377,32% Hrvati19,00% Bošnjaci1,91% Srbi1,77% OstaliTuzlabez okvira|100x100piksel2.649445.02888,2% Bošnjaci5,3% Hrvati1,6% Srbi4,9% OstaliZenicabez okvira|100x100piksel3.344,1364.43382,2% Bošnjaci12,0% Hrvati1,5% Srbi4,3% OstaliGoraždebez okvira|100x100piksel504,623.73494,0% Bošnjaci3,7% Srbi0,1% Hrvati2,2% OstaliTravnikbez okvira|100x100piksel3.189254.68657,58% Bošnjaci38,33% Hrvati1,19% Srbi2,90% OstaliMostarbez okvira|100x100piksel4.401222.00753,29% Hrvati41,44% Bošnjaci2,90% Srbi2,37% OstaliŠiroki Brijegbez okvira|100x100piksel1.362,294.89898,7% Hrvati0,8% Bošnjaci0,1% Srbi0,4% OstaliSarajevobez okvira|100x100piksel1.276,9413.59383,8% Bošnjaci4,2% Hrvati3,2% Srbi8,8% OstaliKupresLivno Tomislavgrad bez okvira|100x100piksel4.934,184.12776,79% Hrvati12,96% Srbi9,55% Bošnjaci0,7% Ostali Izvor podataka o stanovništvu: ; izvor podataka o površini:
Napomena: ISO 3166-2 standard je do 27. novembra 2015. sadržavao zasebne oznake za deset kantona (BA-01 do BA-10); te su oznake od tada povučene, te ISO 3166-2:BA trenutno priznaje samo entitete i Brčko distrikt kao primarne teritorijalne jedinice.
Treći nivo mini|250px|desno|Općine Bosne i Hercegovine
Treći nivo administrativne podjele čine gradovi i općine. Bosna i Hercegovina sastoji se od 143 općine, od čega je 79 u Federaciji Bosne i Hercegovine, a 64 u Republici Srpskoj. Općine raspolažu vijećem/skupštinom, načelnikom i vlastitim općinskim službama, te su uglavnom organizirane oko najznačajnijeg naseljenog mjesta u svom području; svaki kanton sastoji se od više općina.
Pored toga, Bosna i Hercegovina ima 36 službenih gradova, koji raspolažu gradskim vijećem/skupštinom, gradonačelnikom i gradskim službama, sa nešto širim ovlastima od općina, ali i dalje nižim u odnosu na kantonalnu ili entitetsku vlast. Sarajevo i Istočno Sarajevo su gradovi sastavljeni od gradskih općina, ali se po nadležnostima ne razlikuju značajno od ostalih gradova, izuzev u načinu izbora gradonačelnika i vijećnika.
Četvrti nivo
Mjesna zajednica je oblik mjesne samouprave za dio područja općine ili službenog grada, koji se u Bosni i Hercegovini uspostavlja na osnovu zakona o lokalnoj samoupravi entiteta odnosno Brčko distrikta. Mjesne zajednice mogu se osnivati za dio naseljenog mjesta, za jedno naseljeno mjesto ili, što je u praksi najčešći slučaj, za više naseljenih mjesta.
Organi mjesne zajednice su Savjet mjesne zajednice i predsjednik mjesne zajednice, koji je ujedno i član i predsjednik Savjeta. Članove Savjeta biraju građani s područja mjesne zajednice na temelju općeg biračkog prava, na neposrednim izborima i tajnim glasanjem. Institut mjesne zajednice nasljeđe je sistema mjesne samouprave iz perioda Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te je u upotrebi i u Srbiji, dok se u Hrvatskoj koristio dok je ona bila u sastavu te federacije.
Raspodjela nadležnosti Raspodjela nadležnosti u Bosni i Hercegovini odlikuje se izraženom asimetrijom u korist entitetskog nivoa. Institucijama Bosne i Hercegovine Ustavom su povjerene isključivo nadležnosti nabrojane u članu III(1) Aneksa 4 - vanjska politika, vanjskotrgovinska politika, carinska politika, monetarna politika, finansiranje institucija i međunarodnih obaveza države, politika i regulacija pitanja imigracije, izbjeglica i azila, provođenje međunarodnih i međuentitetskih krivičnopravnih propisa, uspostavljanje i rad zajedničkih i međunarodnih komunikacijskih sredstava te regulacija saobraćaja između entiteta. Sve ostale nadležnosti, uključujući zdravstvo, obrazovanje, socijalnu politiku, policiju, prostorno planiranje i poljoprivredu, pripadaju entitetima, koji ih u Federaciji BiH dalje dijele s kantonima, a kantoni potom s općinama i gradovima.