Ovaj članak govori o historiji sociologije od njenog nastanka, pa do danas.
Historija učenja o društvu
Antička misao o društvu
Stari robovlasnički sistemi u kojim je vladar bio poistovjećen s bogom, nisu ostavljali puno prostora za razmišljanje o društvu, odnosno za čuvanje informacija o razmišljanju o društvu. Takvi uslovi su se stekli tek u antičkoj Grčkoj. U staroj Grčkoj su se svi ljudi (u što se ne ubrajaju robovi) bavili politikom i učestvovali u uređenju polisa.
Platonova "Država" je prvo cjelovito sačuvano djelo o državnoj organizaciji. Platon govori da je država nužnost na koju su ljudi primorani da bi ostvarili mnogobrojne potrebe. Da bi država ostvarila svoju ulogu, ona mora biti organizirana na najbolji način, a to znači da bude dobro izvršena podjela rada. Po tom principu Platon dijeli društvo na staleže: Prvi stalež su upravljači. To su mudraci, filozofi i njihova glavna osobina je mudrost. Oni upravljaju društvom. Drugi stalež su čuvari. To su ratnici i njihova glavna osobina je hrabrost. Oni brane državu i štite zakon. Treći stalež su radnici. Oni osiguravaju materijalne potrebe društva, a njihove osobine su poslušnost i radinost. Aristotel je, za razliku od Platona, više bio orijentisan na istraživanje postojećeg društva. Analizom 158 ustava grčkih polisa, on je podijelio državna uređenja na dobra (monarhija, aristokracija i republika) i loša (tiranija, oligarhija i demokratija).
Srednjevjekovna misao o društvu
Feudalni sistem je period u kojem se društvo veže uz djelovanje natprirodnih i svemoćnih sila koje s neba regulišu čitav život na zemlji. Među srednjovjekovnim misliocima izdvajaju se, po cjelovitosti tumačenja društva, dva velika imena — Sveti Augustin i Toma Akvinski. Sveti Augustin (345–430) je bio veliki poznavalac teološke i filozofske misli, a istovremeno je zauzimao visoko mjesto u crkvenoj hijerarhiji. Njegovo djelo "O Božijoj državi" (De civitate Dei) objašnjava pad Rimskog Carstva (410. godina). On dijeli historiju na šest perioda: Od Adama do Potopa, od Noe do Abrahama, od Abrahama do Davida, od Davida do Babilonskog carstva, od Babilonskog carstva do Isusa, od Krista do Apokalipse.
U svakom od ovih perioda vodila se borba između dobra i zla, s tim što je sinonim zla šejtanska ili zemaljska država, a sinonim dobra je božija država. Pošto je Rim u vrijeme svoje propasti bio vražja država, njegovom propašću je pobijedilo dobro. Toma Akvinski (1227–1274), za razliku od Svetog Augustina koji je živio na početku feudalizma, živi i piše svoja djela u vrijeme razvijenog feudalizma. Taj period označava razvoj trgovine i monetarne privrede, dostupnost tekovina drugih naroda i opadanje dominirajućeg utjecaja katoličke crkve. Toma Akvinski je bio veliki poznavalac i poštovalac Aristotelovog učenja. On kaže da je monarhija najbolja jer je najefikasnija, a najgora je tiranija. On dozvoljava narodu mogućnost i pravo na pobunu protiv tiranije, pa i ubistvo tiranina. Zbog toga što svjetovna vlast može postati izopačena, on daje prednost duhovnoj, tj. crkvenoj vlasti. Ibn Haldun (1332–1406) živio je u Arabiji, gdje je religiozni utjecaj bio manji nego na zapadu, tako da Haldun ističe da je društvo u velikoj zavisnosti od bioloških i geografskih faktora. On uvodi zakone o društvenom razvitku koji ne zavise od čovjeka i njegove volje. Glavni društveni zakon po njemu je zakon evolucije (svaki politički sistem traje tri generacije).
Misao o društvu u novom vijeku S pojavom kapitalizma, pojavile su se dvije nove klase, buržoazija i proletarijat. Iako su svi bili jednaki pred pravom i zakonom, postojala je velika razlika zasnovana na ekonomskoj moći pojedinca. Tada su se pojavile dvije struje u sociologiji: Apologetska koja je težila objasniti i opravdati postojeći društveni i ekonomski sistem (teorija društvenog ugovora) i Kritična koja je, analizirajući kapitalističko društvo, ukazivala na nužnost njegovog ukidanja i uspostavljanja novog i pravednog društva za sve njegove članove (utopistička, socijalutopistička, naučni socijalizam). Teorije društvenog ugovora govore da su ljudi po prirodi jednaki i da ni jedan društveni zakon ne može dovesti u pitanje zakone prirode. Kao jednaki i slobodni ljudi mogu odlučiti kako će organizirati međusobne odnose i uopće kako će živjeti. Oni kao jednaki i slobodni potpisuju ugovor kojim uspostavljaju društvo koje im odgovara. S obzirom da ugovor, kao pravni akt, mogu potpisati samo slobodni i jednaki građani, to oni tim činom uspostavljaju i odgovarajuće društvo (građansko društvo). Glavni predstavnici teorije društvenog ugovora su: Thomas Hobbes, Baruch de Spinoza, John Locke i Jean-Jacques Rousseau. Thomas Hobbes (1588–1679) kaže da je čovjek po prirodi sebičan i zao i teži ostvarenju svoje potrebe nezavisno od drugih ljudi, ali pošto su svi ljudi takvi, oni se svjesno i dobrovoljno odlučuju da ograniče svoju prirodu da bi dobili garanciju za egzistenciju. Sklapaju sporazum, ugovor kojim stvaraju društvo, a sva svoja prava prenose na državu i vladara koji vlada u njihovom interesu i kome su se oni dužni pokoravati. Takvu državu on naziva Levijatan i kaže da pojedinac praktično i nema drugog izlaza nego da se opredijeli za nju. Baruch de Spinoza (1632–1677) za razliku od Hobbesa daje liberalniju, više demokratsku verziju teorije društvenog ugovora. On smatra da ljudi ne prenose sva prava već zadržavaju pravo na slobodu savjesti, dostojansto i vlasništvo. To su neotuđiva ljudska prava. Jean-Jacques Rousseau (1712–1778), francuski filozof, smatra da su ljudi po prirodi dobri, ali da ih društvo kvari, i u skladu s tim, on je veliki protivnik privatnog vlasništva. On se zalaže za uspostavljanje takvog društva u kojem će ljudi moći sačuvati svoja prirodna prava na slobodu, jednakost i ravnopravnost, u kojoj se prava ne prenose, već je sam narod nosilac suvereniteta koji je nedjeljiv i neotuđiv. Rousseau-ove ideje su nakon Buržoaske revolucije ugrađene u Jakobinski ustav. Charles-Louis de Montesquieu (1689–1755), autor "Duha zakona", pridaje veliki značaj geografskom položaju i klimi, pa i veličini države. Socialutopistička učenja su učinila veći doprinos za dalji razvoj misli o društvu. Najizrazitiji predstavnici su Claude-Henri de Saint-Simon, Charles Fourier i Robert Owen. Njihovi prethodnici su Thomas More ("Utopija") i Tommaso Campanella. Claude-Henri de Saint-Simon (1760–1825) zasnovao je svoje učenje na snažnoj kritici kapitalističkog društva. Posebno je kritizirao privatno vlasništvo i hijerarhijsku organizaciju društva. Buduću organizaciju naziva socijalističkom, a njegove ideje su ušle u osnove Marksove teorije naučnog socijalizma. Njegove ideje su prije svega ideja o ukidanju privatnog vlasništva, ideja o ukidanju države, ideja o raspodjeli prema radu u prvoj fazi odnosno prema potrebama u drugoj fazi socijalizma i na kraju ideja o tome da proizvodnjom trebaju upravljati oni koji u njoj rade. On smatra da treba uvesti nauku koja će izučavati društvo u cjelini i takvu nauku naziva socijalnom fiziologijom. Charles Fourier (1772–1837) zastupao je slične ideje kao i Saint-Simon. U vezi s tim idejama, došlo je do nastojanja da se one ostvare. Osnovane su takozvane falange u kojima ljudi žive udruženi kao proizvođači i kao potrošači, pri čemu svako radi ono za što ima prirodne sklonosti. Robert Owen (1771–1858) jasno i izričito kaže da socijalizam treba biti društvo sa društvenim vlasništvom.
Nastanak sociologije Građanski pravac u sociologiji Društvo je i ranije izučavano u okviru filozofije, ali je polahko došlo do potrebe da se stvori zasebna nauka o društvu.
To je prvi ostvario Auguste Comte (1798–1857) u svom "Kursu pozitivne filozofije" u kome je vršio klasifikaciju nauka. On je sociologiji odredio zadaću izučavanja društva u cjelini, kako u stanju mirovanja, tako i u stanju kretanja. Otuda se sociologija odmah dijeli na socijalnu statiku i dinamiku. Socijalna statika ima zadaću prikazivanja anatomije društva u mirovanju i otkrivanja neophodnih uslova za održavanje skladnih odnosa u društvu, pa na taj način i jedinstva društva kao cjeline. Prema Comteu, osnovna jedinica društva je porodica jer ona predstavlja prirodno stanje čovjekove aktivnosti i u njoj vladaju odnosi koji čine prirodni temelj svih odnosa u društvu. To su odnosi nejednakosti (između spolova, generacija) i odnosi podređenosti (između generacija i na temelju starješinstva). U skladu s tim, on u socijalnoj strukturi navodi četiri klase: Spekulativna klasa predstavlja nosioce naučne, filozofske i estetske djelatnosti, zbog čega imaju najviši položaj u društvu. Praktičnu klasu čine predstavnici proizvodnje i prometa (bankari, trgovci, poduzetnici). Poljoprivrednička klasa Radnička klasa Socijalna dinamika prema Comteu treba biti opća teorija prirodnog napretka čovječanstva. Ona treba izučavati uzroke i zakonitosti društvenih promjena. Mehanicističke teorije objašnjavaju društvene pojave i procese pomoću zakona koji vladaju u prirodi, odnosno fizici i hemiji. U mehanicistički orijentirane sociologe ubraja se Vilfredo Pareto (1848–1923) koji je razvio teoriju o socijalnoj ravnoteži koju je objasnio pomoću dva pojma: reziduum i derivatum. Biologističke teorije smatraju društvo dijelom organskog svijeta koji proučava biologija, te isti zakoni i metode koje vrijede u biologiji, moraju vrijediti i za sociologiju. Zbog otkrića da sva živa bića imaju ćelijsku strukturu i otkrića borbe za opstanak, biologističke teorije se razdvajaju na dva dijela, organicistički i socijal-darvinistički. Najznačajniji predstavnik organicističkog pravca je Herbert Spencer (1820–1903), koji je smatrao da za društvo važe zakon evolucije, zakon održanja energije (materije) i borba za opstanak. On je izložio svoj koncept prelaska društva iz niže faze u višu: Militaristička faza je faza u kojoj su ljudi organizirani u horde i u kojoj se organizira čvrsta vojna organizacija i disciplina, odricanje od ličnih prava i pokoravanje vojnom vođi. Vremenom, to prelazi u despotizam u kojem se stvara hijerarhija. Industrijska faza je ona u kojoj je osoba slobodna, pa mogu doći do izražaja njene sposobnosti i potrebe. Ovdje se borba za opstanak očituje na način da preživi ono društvo koje se bolje prilagodi industrijskom radu, ali i koje uvažava lične potrebe. Socijaldarvinistički pravac smatra da se društvo može objasniti samo pomoću zakona o borbi za opstanak. Najvažniji predstavnik ovog pravca je Ludwig Gumplowicz (1838–1909). On smatra da se u društvu vodi nemilosrna borba između rasa, od kojih su neke više, a neke niže. Psihologističke teorije ističu svijest i psihu kao najvažnije osobine čovjeka. Među prvima sa ovakvim stavovima bio je John Stuart Mill (1806–1873), koji je smatrao da ljudi u društvu zadržavaju iste osobine kao i pojedinci. Takvo tumačenje se brzo razvijalo i razdvojilo u više smjerova. Najznačajnija tri su individualno-psihološki, kolektivno-psihološki i socijalno-psihološki smjer. Individualno-psihološki smjer objašnjava društvo, kao i sve pojave, procese i odnose u njemu, i zakonitosti društva uopće, elementima osobne psihe. Gabriel Tarde (1843–1904) smatra da je ključni element psihe podražavanje. William McDougall (1871–1938) tome dodaje i instinkt. Sigmund Freud (1876–1939) smatra da su ključni elementi nagoni, i to dva ključna: spolni i agresivni. Max Weber (1864–1920) smatra da se sve društvene pojave mogu objasniti njihovim unutrašnjim smislom. Zbog toga ne treba ispitivati uzroke pojava, nego ih samo treba razumjeti (idealno-tipske konstrukcije). Kolektivno-psihološki smjer je nastao u klasičnoj njemačkoj filozofiji, posebno u Hegelovim djelima. Najistaknutiji predstavnik ovog smjera Emil Durkheim (1858–1917) kaže, da društvo nije jednostavan zbir faktora, nego da ima svoja obilježja i zakonitosti.