Venera je druga po udaljenosti planeta od Sunca. Venera je udaljena 0,72 AU ili 108.200.000 km od Sunca, ima prečnik 12.103,60 km i masu 4,869×1024 kg. Venera je treće tijelo po sjajnosti na nebu, poslije Sunca i Mjeseca.Linda K. Glover, DIE GROSSE NATIONAL GEOGRAPHIC ENZYKLOPÄDIE WELTALL, National Geographic Deutschland, Hamburg 2005, S.132-133, njem.
Venera je dobila ime prema rimskoj boginji ljepote. Grci su je zvali Afrodita, te Eozfor (Eosphorus) za jutarnju pojavu i Hesper (Hesperus) za večernju. U našim krajevima poznata je i pod imenom zvijezda Danica ili jutarnja zvijezda, jer je vidljiva prije izlaska Sunca na istočnom nebu i odmah nakon zalaska Sunca na zapadnom nebu.
Fizičke osobine
Atmosfera
Atmosfera Venere sastoji se najvećim dijelom od ugljik dioksida (96%) i dušik (3%).
Ostalih 1% čine sumpor dioksid, vodena para, ugljik monoksid, argon, helij, neon, karbon sulfid, hlorokisik i fluorovodik. Atmosferski pritisak na površini Venere iznosi 9321,9 kPa, što je 90 puta više od pritiska na površini Zemlje. Velika količina ugljik dioksida stvara efekt staklenika, zbog čega temperatura na površini dostiže i 500 °C, što je 400 °C više od očekivanog. Srednja vrijednost temperature na površini iznosi 464 °C. Tako je površina Venere toplija od površine Merkura, iako je u usporedbi s njim udaljena od Sunca otprilike dvostruko i prima četiri puta manje svjetlosti. Iako je rotacija Venere izuzetno spora, zahvaljujući toplinskim strujanjima u gustoj atmosferi nisu velike temperaturne razlike između dnevne i noćne strane. Vjetrovi u višim slojevima atmosfere vrlo brzo obiđu planetu i pomažu raspodjeli toplote. Brzina ovih vjetrova prelazi 350 km/h iznad sloja oblaka, dok su vjetrovi uz površinu znatno sporiji.
Površina Venere nije vidljiva izvana zbog sloja oblaka koji potpuno okružuju planetu. Sastoje se od kapljica sumpor dioksida i sulfatne kiseline.
Reljef
Oko 80% površine Venere prekriveno je glatkim vulkanskim ravnicama, koje se sastoje od 70% ravnica sa naboranim grebenima i 10% glatkih ili lobastih ravnica. Dva planinska "kontinenta" čine ostatak njegove površine, jedan leži na sjevernoj hemisferi planete, a drugi južno od ekvatora. Sjeverni kontinent se zove Ishtar Terra po Ishtar, babilonskoj boginji ljubavi, a veličine je otprilike kao Australija. Maxwell Montes, najviša planina na Veneri, leži na Ishtar Terri. Njegov vrh je 11 km iznad prosječne nadmorske visine Venere. Južni kontinent se zove Afrodita Tera, po grčkoj mitološkoj boginji ljubavi, i veći je od dva planinska regiona otprilike veličine Južne Amerike. Mreža usjeka i rasjeda pokriva veći dio ovog područja.
Odsustvo dokaza o protoku lave koji prati bilo koju od vidljivih kaldera ostaje enigma. Planeta ima nekoliko udarnih kratera, što pokazuje da je površina relativno mlada, stara 300-600 miliona godina. Venera ima neke jedinstvene karakteristike površine pored udarnih kratera, planina i dolina koje se obično nalaze na stjenovitim planetama. Među njima su vulkanska obilježja s ravnim vrhom nazvana "farra", koja pomalo liče na palačinke i imaju veličinu od 20 do 50 km u prečniku i od 100 do 1.000 m u visinu; radijalni, zvjezdasti sistemi rascjepe koji se nazivaju "nove"; sa radijalnim i koncentričnim prelomima nalik na paukove mreže, poznate kao "arahnoidi"; i "coronae", kružni prstenovi prijeloma ponekad okruženi udubljenjem. Ove karakteristike su vulkanskog porijekla.
Većina površina Venere je dobila imena po historijskim i mitološkim ženama. Izuzeci su Maxwell Montes, nazvan po Jamesu Clerku Maxwellu, i planinski regioni Alpha Regio, Beta Regio i Ovda Regio. Posljednje tri karakteristike su imenovane prije nego što je trenutni sistem usvojen od strane Međunarodne astronomske unije, tijela koje nadgleda planetarnu nomenklaturu.
Dužina fizičkih karakteristika na Veneri je izražena u odnosu na njen početni meridijan. Originalni početni meridijan prolazio je kroz radarsko svijetlu tačku u centru ovalnog elementa Eve, koji se nalazi južno od Alpha Regio. Nakon što su misije Venera završene, početni meridijan je redefinisan da prolazi kroz centralni vrh u krateru Arijadna na planini Sedna.
Stratigrafski najstariji tereni tesera imaju dosljedno nižu toplotnu emisivnost od okolnih bazaltnih ravnica mjerenih Venus Expressom i Magellanom, što ukazuje na drugačiji, vjerovatno više felzički, mineralni sklop. Mehanizam za stvaranje velike količine felzične kore obično zahtijeva prisustvo vodenog okeana i tektonike ploča, što implicira da je na ranoj Veneri postojalo nastanjivi uslovi s velikim vodenim površinama u nekom trenutku. Međutim, priroda terena tesera je daleko od sigurnog.
Zbog guste atmosfere većina meteorita jako uspore pad ili potpuno izgore, zbog čega na površini nema kratera manjih od 3 km u promjeru. Vrlo malen broj kratera i površina pokrivena bazaltom (oko 90% površine) dokaz su čestih izlijevanja lave. Snimci sa sonde Magellan otkrivaju velik broj manjih vulkana (oko 100 000), te stotinjak velikih.
Osobine unutrašnjosti planete mini|desno|250p|Pogled na površinu Venere Pretpostavlja se da je građa Venera slična Zemlji. Željezna jezgro zauzima središte planete i promjera je oko 3000 km. Iznad jezre nalazi se otopljeni kameni omotač koji zauzima većinu volumena planete. Prema novijim podacima dobivenim sa sonde Magellan, Venerina kora je deblja i čvršća nego što se ranije pretpostavljalo. Smatra se da Venera nema pokretne tektonske ploče poput Zemlje, nego da naprezanja u omotaču u pravilnim razmacima izbacuju lavu na površinu. Zbog toga je većina površine nastala nedavno (prije nekoliko stotina miliona godina), dok su najstariji dijelovi stari oko 800 miliona godina. Novija istraživanja pokazuju da je Venera vulkanski aktivna u izoliranim područjima.
Magnetosfera Venera nema magnetsko polje, vjerovatno zbog spore rotacije, nedovoljne da bi rastopljeno željezo u jezgru planetea proizvelo odgovarajući efekat. Budući da nema magnetskog polja, Sunčev vjetar djeluje izravno na gornje slojeve Venerine atmosfere. Smatra se da je Venera imala velike količine vode, poput Zemlje, ali se vodena para pod uticajem Sunčeva vjetra raspala na hidrogen i kisik. Dok se kisik vezao s drugim atomima u spojeve, hidrogen je, zbog male molekularne mase, lahko napustio atmosferu. Pronađeni udjel hidrogenovih izotopa deuterija podupire ovu teoriju (ima veću masu i teže napušta atmosferu).
Orbita Svojstva orbiteProsj. udaljenost od Sunca0,723 AUSrednji poluprečnik orbite108.208.930 km Ekscentricitet0.00677323Orbitalni period224,695 danaSinodički period583,92 danaProsj. Orbitalna brzina35,0214 km/s Nagib3,39471°
Putanja Venere je gotovo kružna sa ekscentricitetom manjim od 0,01.
Rotacija
Venera sporo retrogradno rotira, to jest okreće se u smjeru od istoka prema zapadu, za razliku od većine ostalih planeta (retrogradnu rotaciju imaju još Uran i Pluton).
Nije sasvim siguran razlog ove pojave, a pretpostavlja se da je uzrok sudar sa većim tijelom (moguće asteroidom) u vrijeme formiranja planeta. Osim ove pojave, periodi rotacije Venere i njenog kretanja oko Sunca sinkronizirani su tako da je Venera uvijek okrenuta prema Zemlji istom stranom u vrijeme kada su dvije planete najbliže jedna drugoj. To može biti rezultat djelovanja plimnih sila među planetama, a možda je samo slučajnost.
Historija ljudskog istraživanja
<table class="wikitable" border="1" cellpadding="2" cellspacing="0" align="right" width=400 style="margin-left:1em" align="right"> Međuplanetarne sonde Godina lansiranja Ime sonde Država Misija uspješna 1961 Sputnik 7 SSSR
1961 Venera 1 SSSR
1962 Mariner 1 SAD
1962 Sputnik 23 SSSR
1962 Mariner 2 SAD Da 1967 Venera 4 SSSR Da 1967 Mariner 5 SAD Da 1969 Venera 5 SSSR
</tr> 1969 Venera 6 SSSR
1970 Venera 7 SSSR Da 1972 Venera 8 SSSR
1973 Mariner 10 SAD
1975 Venera 9 SSSR Da 1975 Venera 10 SSSR Da 1978 Pioneer Venus SAD Da 1978 Venera 11 SSSR
1978 Venera 12 SSSR
1981 Venera 13 SSSR Da 1981 Venera 14 SSSR
1983 Venera 15 SSSR
1983 Venera 16 SSSR
1984 Vega 1 SSSR Da 1984 Vega 2 SSSR Da 1989 Magellan SAD Da 1990 Galileo SAD Da 1998 Cassini SAD Da 2006 MESSENGER SAD Da 2006 Venus Express ESA Da <tr> 2015 Akatsuki Japan Da </table>
Venera je najsjajniji objekt na nebu iza Sunca i Mjeseca. Iz tog je razloga Venera čovjeku poznata od kada je prvi puta uperio pogled u noćno nebo. Venera je prema svojim osnovnim obilježjima Zemljina sestra blizanka po dimenzijama i masi. Zbog toga su ljudi dugo vremena vjerovali da se ta sličnost odnosi i na druge pojave.
Zamišljena je kao Zemlja u mladim, prethistorijskim danima. Suncu je bliža od Zemlje pa zbog toga prima oko dva puta više njegove energije. Ali sjajni oblaci reflektiraju oko tri četvrtine Sunčevog zračenja nazad u svemir, pa se očekivalo da temperatura na površini Venere nije previše visoka. Vjerovalo se da je sastav atmosfere i površinski pritisak sličan Zemljinom. Zamišljali su je kao mladi svijet pokriven okeanom u kojem buja prethistorijski život. Sve su se te pretpostavke pokazale potpuno pogrešnim.
Dugo vremena Venera je ostala tajnovita zbog gustih oblaka koji je prekrivaju. Sve što se na njoj može opaziti je sjajni, potpuno jednolični oblačni pokrov koji skriva površinu planete od naših pogleda. Tek su prije dvadesetak godina fotografske tehnike snimanja u ultraljubičastom dijelu spektra uspjele pokazati da taj oblačni sloj nije potpuno jednoličan. Prva mjerenja površinske temperature izvedena pomoću velikih radioteleskopa sa Zemlje dala su toliko velike iznose, oko 400 °C, da su znanstvenici pomislili kako se radi o nekom nepoznatom efektu u Venerinoj ionosferi. Jednostavno nisu mogli vjerovati da je površinska temperatura na Veneri tako visoka.
U novije su doba svemirske letjelice na Veneru slali Amerikanci i Sovjeti. Prva letjelica koja je za cilj imala Veneru je bila ruski Sputnik 7 (1961), ali je završila neuspjehom, kao i nekoliko misija nakon nje (1961: Venera 1, 1962: Mariner 1 i Sputnik 23).
Prva uspješna misija (a u daljnjem tekstu ćemo samo te i spomenuti) bila je prelet američke letjelice Mariner 2 (27.8.1962) pokraj Venere. Kada je sonda prošla na oko 35 000 km iznad Venerinih oblaka, mjerni instrumenti potvrdili su visoku površinsku temperaturu.
Prva uspješna misija tadašnjeg Sovjetskog Saveza bila je Venera 4 (1967). Ova je letjelica ispustila u atmosferu sonde sa mjernim instrumentima. Gotovo u isto vrijeme trajala je i američka misija Mariner 5.
Venera 7 je 17. augusta 1970. postala prva letjelica koja se mehko spustila na drugu planetu. Venera 9 i Venera 10 su planetu Veneru posjetile u maju 1975, a sastojale su se od orbitera i landera. Venera 9 poslala je prve crno-bijele fotografije sa površine Venere. Jednostavni eksperimenti koje su sonde napravile pokazali su da su stijene na Veneri vrlo slične onima na Zemlji, da je površinska temperatura 455 °C, a atmosferski pritisak odgovara pritisku koji na Zemlji vlada u morima na dubini od 900 m. Slike su pokazale da i na Veneri postoje erozijski procesi, što je dosta iznenadilo znanstvenike. Voda, koja je glavni krivac za eroziju na Zemlji, na Veneri praktički ne postoji, pogotovo ne u tekućem stanju. Ako pretpostavimo da bi to mogla biti erozija vjetra, i to moramo isključiti jer je najveća brzina vjetra izmjerena na površini Venere bila svega oko 15 km/h, što odgovara laganom povjetarcu.