Stari Egipat označava najstariju i najtrajniju ljudsku civilizaciju i kulturu koja je trajala gotovo nepromijenjena oko 3000 g. (bez prekida od 3100. do 30. god. p. n. e.).
U Egiptu su smatrali da je ljudski oduprijeti se prolaznosti i težiti za trajanjem "u vječnost". "Ljudski život je prolazan, ali spomenici traju vječno" je jedno od osnovnih načela na kojima počiva Egipatska umjetnost. Jedan od načina da ostvare ovu filozofiju bila je gradnja objekata i kipova koji su bili otporni na djelovanje godina. Egipatska umjetnost je samostalna, nikad podložna drugim utjecajima nego nasuprot tome potencijalni osvajači su uzimali Egipatske običaje. Dakle, tokom tri hiljade godina nije bilo velikih promjena u stilu, u štovanju jedne umjetnosti koja je sebi postavila velike norme: monumentalna arhitektura, vrlo stroge simetrije, stroga skulptura visokog stepena figuracije i dekorativno, plošno slikarstvo strogih pravila. Egipatski umjetnik je službenik političke i vjerske hijerarhije; bio je obični zanatlija, anoniman, a sva je slava pripadala faraonu koji je djela naručivao i potpisivao. mini|300px|Kompleks piramida u Gizi, oko 2500. p. n. e.
Dar Nila
Svoju dugotrajnost Egipat može zahvaliti jedinstvenom geografskom položaju neprohodnih pustinja na istoku i zapadu (Sahara), mora na sjeveru i visokih planina na jugu. Dakle, Egiptu nisu bile potrebne zidine da ga čuva od neprijatelja, a najveće blago koje su imali bila je plodonosna rijeka – Nil. Nilom je kroz pustinju protjecalo dovoljno vode za napajanje ljudi i stoke, i za natapanje obradnih polja, a osobito dragocjen je bio zbog redovitog izlijevanja koje je natapalo zemlju i nanosilo plodonosni mulj. Kako je blagostanje Egipćana ovisilo je o svakidašnjem pojavljivanju sunca i godišnjem razlijevanju rijeke, prirodne sile su se smatrale bogovima kojima je trebalo laskati i prinositi im žrtve. Većina bogova predstavlja prirodne sile, a prikazivani su obično kao životinje, pa je tako sokol bio simbol sunca, kobra - žetve itd. Egipćani su vjerovali da bogovi imaju iste potrebe kao i ljudi stoga su bogovima donosili hranu i piće, molili da primi posjetioce, čak su im i skidali noćnu odjeću. Bogovi su putovali u procesijama i narod mu se okupljao i klicao. Pojedinci koji bi se nečim istakli mogli su biti proglašeni božanstvima, ali vrlo rijetko.
Faraon je kod Egipćana vrh državnog aparata i vjerske moći, smatrao se i bogom i svećenikom. Takva trajna funkcija te ličnosti jedna je od kontradikcija Egipatske religije. U umjetnosti, Faraon je prikazivan kao naručitelj i inspirator. Zato se u Egiptu vrijeme i računalo po egipatskim dinastijama, mi razlikujemo 6 glavnih perioda: Staro carstvo, Prvi prijelazni period, Srednje carstvo, Drugi Prijelazni Period, Novo carstvo i Treći prijelazni period.
Historija starog Egipta
Gradovi
U Egiptu nisu postojali gradovi kakvi su postojali u Mezopotamiji i onakvi kako mi zamišljamo grad jer je stanovništvo zbog izvrsnog navodnjavanja bilo apsolutno raspršeno po cijelom toku rijeke Nil. Egipatski gradovi su otvoreni, nemaju zidina, a prostorno su organizirani u odnosu prema Nilu, tako da ulice mijenjaju smjer kako rijeka zakreće. Društvene zgrade (hramovi, kraljevske palače, državni uredi itd.) nisu bile koncentrirane na jednom mjestu već razasute po cijelom gradu. Ostale građevine (npr. stambene kuće ili naseobine radnika-graditelja) bile su pravougaonih oblika, napravljene od mulja i trstike i imale su hipostilno osvjetljenje (uzdignuti središnji dio kako bi bio više osvijetljen).
Piramide
mini|lijevo|300px|Imhotepova stepenasta piramida faraona Džosera u Sakkari, 2630.-2611. god. p. n. e. Egipatska umjetnost je od početka obilježena smrću, tj. obredima koji prate odlazak faraona na drugi svijet. Tako je i egipatska arhitektura služila uglavnom veličanju bogova i pokojnog faraona kojima su podizani hramovi i grobnice. Faraonovi posmrtni ostaci, mumificirani i položeni u sarkofag smještani su u golemu grobnicu koja je neka vrsta pročišćivača na njegovom putu u vječnost. Prve grobnice nazivaju se Mastabe (arapski – sjedalica) i tipična za Donji Egipat, to su grobnice pravougaone osnove, napravljene od cigli ili kamena, a sastoje se od tzv. bunara (koji se nalazi u sredini objekta i služi za smještaj sarkofaga koji bi se zatrpao kamenjem) i kapele (koja je bila u visini zemlje i služila je za pogrebne darove. oblik iz kojeg će se razviti piramida. Tipično za mastabu starog carstva su tzv. lažna vrata koja pokazuju pokojnika (njegovo KA – dušu). Ona su ograničena stubovima i arhitravom (gredom na dva stupa). Prema važnosti hrama vrata su bila različite veličine, od 50 cm pa dalje.
mini|desno|250px|Presjek Keopsove piramide. Legenda: 1.ulaz, 2.silueta izvornog pokriva, 3.tunel, 4.lažna grobnica, 5.tunel, 6.ulaz u galeriju, 7.kraljičina odaja, 8.velika galerija, 9.ulaz, 10.kraljevska odaja, 11.granitni svodni blokovi, 12.kanali.Evolucijom mastabe došlo je do izgradnje tzv. stepenastih piramida od kojih je najznačajnija ona faraona Džosera iz III. dinastije (Staro Carstvo). U Saqqari na mjestu stare mastabe u koju su se sahranjivale kraljica i kraljevska djeca nije bilo dovoljno mjesta za faraona Džosera, pa je Imhotep, prvi poznati arhitekt, povećao osnovu od kvadrata u pravokutnik i na nju dodao još 4 terase - platforme, a kasnije još dvije. Pretpostavlja se da je ovakva simbolika koja vodi stepenasto prema nebu trebala olakšati uzlet duše pokojnika prema vrhovnom bogu suncu - Ra. Džoserov kompleks, pored piramide, sadržavao je ulaznu kapiju, trijem, kapele i sve je bilo opasano velikim zidom. Naziv piramide potječe iz grčkog jezika i znači kolač od žita, vjerovatno su stoga piramide u Bibliji nazvane egipatskim žitnicama. Neke piramide nisu nikad bile korištene kao grobnica vladara, jedna teorija smatra da su te piramide bile samo nadgrobni spomenici.
Najpoznatiji kompleks piramida je pored Gize (Gizeh), faraona Keopsa, Keframa i Mikerina (IV. dinastija). Najstarija i najveća je Keopsova piramida (230 x 148 m), pored nje su 3 manje oštećene - najvjerovatnije od njegovih kćeri. Monumentalni volumen piramide je jako zatvoren, gotovo puno geometrijsko tijelo ravnih stranica. Na površini bilo je oklopljeno najglatkijim pločama koje su reflektirale svjetlo i u golemom prostranstvu pustinje odavale istinski zapanjujući dojam na promatrača. U unutrašnjosti, piramida se sastoji od uskih mračnih hodnika koji vode do glavne faraonove grobne komore koja je, u odnosu na monumentalni volumen zida piramide, jako mala (10 x 5 x 5 m). Od glavne sobe nalazi se niz prostorija različitih vjerskih namjena, a zanimljiv je i maleni tunel za zrak koji gleda na sazviježđe Oziris, jedinu nepokretnu tačku na noćnom nebu koje se ne miče i koje je vjerovatno služilo kao orijentacija pri gradnji. Plan svake piramide je drugačiji, samo je ulaz uvijek na sjevernoj strani. Druga piramida je Keopsovog sina Kefrema, a treća, najmanja, Kefremovog sina Mikerina.
Hramovi
mini|lijevo|250px|Ulaz s pilonima Amonovog hrama u Karnaku, oko 2000. p. n. e. mini|250 px|Kapiteli hrama u Karnaku Ispred svake od navedenih piramida nalazi se kompleks hramova. Od Hrama u dolini, pored Nila, polazi strma uzlazna cesta te vodi do hrama mrtvih neposredno smještenog ispred piramide, a piramidu smatramo monumentalnim završetkom cijelog kompleksa. Hram u dolini i hram mrtvih obično se sastojao od ulaza sa pilonima (zidovi u obliku krnjih piramida), hodnika, jedne ili dvije hipostilne dvorane (dvorane sa stupovima, grč. hipo = više, stil = stup), dvorišta sa statuama i jednom ili više kapela. Na ovaj način gradit će se skoro svi egipatski hramovi.
Takav je i Amonov hram u Karnaku (Carnacu), koji je građen od XII dinastije (Srednje Carstvo) do Ptolomeja (XXX dinastija), oko hiljadupetsto godina. Sam hram dug je 355 m, a do njega vodi aleja sfingi dugačka 400 i široka 20 m. Započinje pilonima, nastavlja se hipostilnom dvoranom i središnjom dvoranom sa svetištem. Pravocrtni hod od portala, kroz sve geometrijske prostorije, do svetišta određuje prostor hrama. Ovo je arhitektura straha, jer piloni daju lažni dojam da se na njih možemo popeti, hipostilne dvorane sa preglomaznim stubovima su zastrašujuće i tamne, a pogled sprijeda nam stvara lažni dojam prohodnosti do svetišta kojem su mogli pristupiti samo odabrani. Pristup prvoj prostoriji bio je dozvoljen svima, hipostilnoj dvorani samo plemićima i svećenicima, svetištu samo svećenicima i faraonu, a u svečanu salu je ulazio samo faraon.
mini|250 px|Sesostrisov kiosk (odmaralište, privremeni oltar) u Karnaku, između 2000-1800. p. n. e. Arhitektura Egipta, kako je doživljavamo, je u boji kamena, ali prvobitno je bila ukrašena bojom i potpuno oslikana reljefima, natpisima ili slikama na zidu. Zanimljivi su i egipatski kapiteli (grč. glava) stubova koje možemo usporediti sa ljudskom figurom. Kako na figuri ljudsko lice najviše izražava karakter pojedinca, tako su kapiteli u egipatskom hramu najizražajniji i najdorađeniji. Egipatski kapiteli su uglavnom oblikovani prema biljnom svijetu: uski, kao sastavljeni od snopa valjkastih traka papirusa ili široki, valovita obrisa, na uzoru cvijeta lotosa.
Iz razdoblja Srednjeg Carstva inače nema arhitektonskih spomenika, jer su bili uglavnom građeni od cigle, skromnih razmjera, izvana obloženi oplatom od kamena koja je svuda propala. U to vrijeme je rođena težnja da se dostigne veličina starog carstva, ali se istovremeno želi napraviti na izvjestan način realistična analiza koja je u starom carstvu bila nepoznata.
mini|lijevo|250px|Hram faraonke Hatšepsut, oko 1460. p. n. e. Najljepši hram je svakako grobnica faraonke Hatšepsut u Deir-el-Bahri (XVIII Dinastija, Novo Carstvo). To je djelo arhitekta, svećenika i ljubavnika faraonke, Sen-Muta. Pored stroge osi simetrije, jedinstva korpusa sa ravnotežom nizova arkada s rampama, važniji je snažan kontrast perforacija tkiva arhitekture (kolonade) i ogromne, monolitne mase gorja. Na prvi pogled posmatraču se može učiniti da lagani stubovi bez kapitela nose cijelu težinu planine.
250px|mini|Ramzeum, oko 1300. p. n. e. U zapadnoj Tebi Ramzes I iz XIX dinastije sagradio je hram mrtvih u Karnaku - Ramzeum. Ovaj gigantski kompleks od opeke je zapravo klasični egipatski hram koji počinje sa trijumfalnim stupovima (obeliscima), a portal je uokviren pilonima na koje se veže dvorište sa kipovima boga Ozirisa (sačuvana 4 kipa), zatim se niže drugo dvorište sa kolonadom (niz stubova), pilonima, hipostilnim dvoranama, potom dvije iste ali manje, i sala sa svetištem. Ramzeum je bio posvećen bogu Amonu i Ra. Postojanje kultnih prostora za dva boga u jednom hramu nije u suprotnosti, jer su Amon i Ra vrijedili kao jedan bog, o čemu svjedoči sjedinjenje imena u Amon Ra.
mini|lijevo|250px|Grobni hram Ramzesa II u Abu Simbelu, oko 1260. p. n. e. Najvažniji vladar Ramesida, Ramzes II, daje novi polet egipatskoj arhitekturi s proširenjem hrama u Luxoru (Amenofisa III) i svojom grandioznom grobnicom u stijeni (Abu Simbel, Dolina kraljeva). Monumentalni ulaz u grobni hram Ramzesa II potencioniraju i uokviruju četiri kolosalne faraonove skulpture. Vladavinu Ramesida obilježava pretjerani neoklasicizam (štovanje stare umjetnosti), nakon čega egipatska umjetnost brzo počinje gubiti svoju snagu dok se faraonska država počinje raspadati.
Umjetnost u Egiptu ima prvenstveno praktičnu ulogu i nije namijenjena užitku. Tako je kiparstvo i slikarstvo Egipta bilo pod jakim utjecajem vjere u postojanje transcedentalnih sila koje je trebalo udovoljiti.
Kiparstvo