Psihijatrijska bolnica Rab Država Hrvatska Županija: Goransko-primorska Osnovana: 1955. Adresa: Kampor 224, p. p. 110 51280 Rab, Telefon: +385/776344 , fax +385/ 772-538 Sajt: http://www.bolnicarab.hr E-mail: tajnistvo@bolnicarab. hr
Psihijatrijska bolnica Rab je bolnica na ostrvu Rabu.
Historija
Smještena je u naselju Kampor oko 5 km udaljenom od Grada Raba. Zauzima prostor od 124.000 m2 te oko dva hektara poljoprivrednog zemljišta namijenjenog bolničkoj ekonomiji. U vrijeme Drugog svjetskog rata, tačnije 1942/43 godine, Talijani su na području Kamporske drage udaljene oko 1 km od današnje bolnice osnovali logor u kojem je boravilo oko 5000 logoraša, uglavnom Hrvata i Slovenaca. Za vojne potrebe izgrađeno je 10 jednospratnica i dvije prizemne zgrade, no rat je ubrzo okončan i nije se uspjelo dovršiti započeto. Zgrade, koje je zub vremena počeo pomalo nagrizati, bile su mjesto za igru okolne djece, sve do 1949. god. kada je jednu od zgrada adaptirala poljoprivredna zadruga za svoje potrebe. U toj je zgradi (danas upravnoj zgradi) bio zadružni dom, trgovina i ugostiteljski objekt, a mještani su rado dolazili u prostore adaptirane za ples i muziku, u "Zastiju".
Šuma pinija, izvanredne klimatske osobitosti blage mediteranske klime, stabilni, čvrsti kameni objekti godinama su stajali neiskorišteni. Inicijativom i saradnjom tadašnjeg predsjednika Općinske skupštine Raba, Zvonka Guščića i prof. dr. Desider Juliusa, direktora Duševne bolnice Vrapče, stvoren je plan o adaptaciji zgrada za duševnu bolnicu što je u početku izazvalo podijeljene stavove i razmišljanja, ali i otpore otočana. Posebno se ukazivalo na nedostatak vodovoda, otpore prema duševnim bolesnicima uopće i slično. Prvi bolesnici su u pratnji bolničara došli još 1. juna 1955. godine parobrodom iz Rijeke. Bilo je to 18 bolesnika iz Popovače te 21 bolesnik iz Vrapča. Slijedio je dugi put tada neasfaltiranom cestom do Kampora kamionom koji je bio jedino prevozno sredstvo. U prvo vrijeme su u Bolnici za bolesnike brinuli glavni bolničar te tri bolničara za radnu terapiju. Hrana i ostale potrepštine dopremane su zapregom, a voda u velikim spremnicima sa obližnjeg izvora Valange Rješenje Izvršnog vijeća sabora NR Hrvatske od 1. septembra 1955. označilo je i formalni početak rada bolnice. Kao osnovni zadaci djelatnosti bolnice naznačeni su: liječenje i njega duševnih bolesnika po principima savremene medicinske nauke, profilaktičko-zdravstveni, prosvjetni i psihoterapijski rad u smislu duševne higijene, savjetovanja i nadzor otpuštenih bolesnika, kao i vođenje zdravstvene statistike duševnih bolesti. Kao sporedne djelatnosti navedeno je vođenje ekonomije te zanatskih radionica. Prva namjenski adaptirana zgrada predana je na korištenje 1. septembra 1955. godine i bila je namijenjena muškim bolesnicima. Paviljon je sadržavao 90 kreveta. Šest mjeseci kasnije, radi priliva sve većeg broja bolesnika, adaptiran je i drugi paviljon, namijenjen bolesnicama, prijemnim kancelarijama, prijemnoj ambulanti, laboratoriju i apoteci bolnice. U septembru 1956. dr. Petar Draganov preuzima dužnost direktora bolnice te nastavlja započetu izgradnju sve do oktobra 1962. kada preuzima mjesto direktora Duševne bolnice u Popovači. Drugi direktor dr. Erich Weiss na svoju dužnost stupa 1. juna 1963. te u skladu s entuzijazmom prethodnika nastavlja započet rad. Broj zaposlenih u Bolnici raste, radnici se upućuju na doškolovanje, međutim postoji deficit visokoobrazovanog kadra, u prvom redu liječnika psihijatara. Drugi direktor dr. Erich Weiss na svoju dužnost stupa 1. juna 1963. te u skladu s entuzijazmom prethodnika nastavlja započet rad. Broj zaposlenih u Bolnici raste, radnici se upućuju na doškolovanje, međutim postoji deficit visokoobrazovanog kadra, u prvom redu liječnika psihijatara. Nakon iznenadne smrti dr. Weissa u decembru 1965. Savjet bolnice stupa u kontakt s Općom bolnicom Braće dr. Sobol u Rijeci i traži pomoć u liječničkom kadru. U bolnicu pristižu dr. Juraj Sepčić i doc. dr. Ipoly Haazskoji ujedno i vrši dužnost v. d. direktora. U tom periodu značajno je unaprijeđen stručni rad, u toku je adaptacija svih paviljona, a kapacitet bolnice od 60 porastao je na 340 kreveta (196 za muške i 144 za ženske bolesnike). Na inicijativu prof. psihologije Vere Bahun utemeljen je kvalitetan i organiziran rad s ovisnicima o alkoholu, a 1967. godine formira se i odjel za liječenje bolesti ovisnosti s kapacitetom od 70 kreveta. U to vrijeme utemeljeni su i počeci forenzičke psihijatrije, a u proces liječenja uvodi se terapijska zajednica kao obligatan način liječenja ovisnika, ali i ostalih duševnih bolesnika. Kapacitet bolnice povećava se na 500 kreveta. Od 1977. do 1979. godine dužnost direktora Bolnice obavlja dr. Željko Marinić. Izrađen je moderan srednjoročni plan razvoja bolnice koji je dostavljen svim društvenim subjektima. Međutim, dr. Marinić Željko iz Bolnice Rab ubrzo odlazi na mjesto direktora Psihijatrijske bolnice Jankomir, a na direktorsko mjesto dolazi dr. Miljenko Jurić. Zbog permanentno prisutnog problema nedostatka liječničkog kadra i stalno prisutne fluktuacije, primaju se novi liječnici kojima se omogućuju specijalizacije i poslijediplomski studiji. Od 1988. do 1991. funkciju direktora Bolnice obavlja dr. Slobodan Elezović, a nakon njega dr. Slavko Dujmić. Godine Domovinskog rata bile su vrlo teške i za Psihijatrijsku bolnicu Rab. Dolazak 90 teških duševnih bolesnika iz razrušenog Zemunika, 50-tak nepokretnih starih i nemoćnih iz Doma umirovljenika Gospić, smještaj četrdesetak najtežih i socijalno ugroženih bolesnika iz Lopače, pomorska blokada, mobilizacija dijela radnika na ratište i kontinuirano skromne materijalne mogućnosti Bolnice značajno su otežavale rad u prepunoj Bolnici. Deficit srednjeg medicinskog kadra rezultirao je polovičnim rješenjima te zapošljavanjem i edukacijom pomoćnog osoblja što je dovelo u pitanje kvalitetu usluge. Smještajni kapaciteti bili su slabo održavani, a investicijskih ulaganja gotovo da nije bilo. Ukupnim brojem hospitaliziranih dominirao je sve veći broj teških bolesnika s vrlo složenom socijalnom situacijom. Mnogi su, na žalost zbog nebrige ili pak gubitka najbližih, zauvijek pokopani na skromnom bolničkom groblju. U teškim godinama radnicima Bolnice i bolesnicima veliku podršku pružili su brojni gosti otoka Raba, prijatelji i donatori iz Republike San Marino, Königsbrunna i drugih gradova Njemačke i Austrije te razna udruženja i fondacije. Od 1997. godine Bolnica je uknjižena u vlasništvo PGŽ, čime županija postaje formalno-pravni osnivač i vlasnik. Osiguravaju se minimalna sredstva za najhitnije sanacije i nabave koje nisu bile dostatne za zaštitu objekata i opreme od daljnjeg propadanja. Strateški planovi razvoja bili su u sjeni ogromne većine dugoležećih hroničnih bolesnika s lošom socijalnom situacijom i nemogućnošću povratka u matičnu sredinu. Bolnica je zaostajala za većinom istovrsnih ustanova u zemlji u broju stručnog kadra, opremi, uslovima smještaja i boravka, broju primljenih bolesnika te vrsti i kvaliteti terapijske ponude. Bila je to bolnica čiji je opstanak s postojećom kadrovskom strukturom, ali i pratećom infrastrukturom, bio upitan. Nespremnost, nemogućnost ili pak neučinkovitost promjena osiguravali su prostor za različite interese i rješenja izvan same ustanove. Derutnost i neodržavanost kapaciteta iz tog vremena bili su zastrašujući. Godine 2001. bolnicu je posjetio premijer županije primorsko-goranske gosp. Zlatko Komadina, a zatim i dopremijer g. Luka Denona i g. Zoran Dragičević. Od 2001. godine direktor je prim. mr. sc Vesna Šendula-Jengić. Dogovoren je strateški program obnavljanja objekata i opreme, kao i program reorganizacije i restrukturiranja ustanove u cjelini. Unatoč velikim dodatnim naporima većine zaposlenih, promjene su dočekane sa zadovoljstvom. Bilo je i otpora pojedinaca kojima je ranija organizacija iz osobnih razloga više odgovarala. Razvoj ustanove pratila je permanentno restriktivna politika zapošljavanja i financiranja u zdravstvu.
2001. godine započeta je opsežna obnova dotrajalih zgrada i opreme. Promijenjen je krov na jednom paviljonu, a ostali su krovovi sanirani, kao i stolarija na otvorima većine bolesničkih odjela te pratećih službi. Balkoni na zgradama prijetili su urušavanjem, a balkonske su ograde bile dotrajale. Slijedila je stupnjevita rekonstrukcija sanitarnih čvorova, balkona na zgradama, preostalih krovova i krovnih vijenaca kao i zanavljanje ostale opreme u medicinskim i pratećim službama.
Započeta je i temeljita rekonstrukcija energetskog sistema čije karakteristike sada omogućavaju buduće korištenje ekonomski i ekološki prihvatljivijih energenata. Kotlovnica je automatizirana te je moguće elektronsko podešavanje s obzirom na vremenske prilike i potrebe pojedinih odjela. Postojeći sistem grijanja bio je neučinkovit, energija se gubila zbog dotrajale kotlovnice čija reparatura više nije bila moguća. Sistem cijevi koji je vodio grijanu vodu do bolesničkih odjela bio je slabo izoliran i propuštao na mnogim mjestima. Postojeći sistem informatičke opreme u računovodstvu nije bio dostatan za osnovno knjigovodstveno poslovanje. Prostorije računovodstva bile su mračne i zapuštene, a nisu zaostajali ni ostali radni prostori. Tako je izrađen i proveden plan informatizacije bolničkih odjela i računovodstva. Odjeli su optičkim kabelom povezani s računovodstvenom službom, a uređena je i nova računovodstvena arhiva. Radove na obnavljanu računovodstva izvršili su radnici tehničke službe bolnice. Nabavljeni su novi savremeni dijagnostički aparati (EEG, EKG, defibrilator). Djelomično je obnovljena bolnička praona. Za potrebe kuhinje i praone nabavljen je spremnik plina kao i novi plinovod. U kuhinji su kupljeni novi uređaji za čuvanje i pripremu hrane, a tokom posljednje dvije godine se unatoč relativno zastarjeloj opremi stupnjevito uvodi sistem HAACP kriteriji. Sanirana je fasada i stolarija upravne zgrade te su obnovljeni prilazni putovi u krugu bolnice. Uređena je i opremljena sala za sastanke te stručna biblioteka, a svi saloni za bolesnike po odjelima su klimatizirani, kao i dvije intenzivne sobe na Odjelu psihogerijatrije te centralna kuhinja i upravna zgrada. Na većini odjela promijenjena je građevinska stolarija, sanirani su sanitarni čvorovi, u pojedine sobe ugrađeni su tuš i WC, nabavljeni novi kreveti i noćni ormarići, renovirane podne obloge, uređen je prostor dnevne bolnice, videoteke i fitnesa kao i centralna bolesnička garderoba. U prostoru bolnice se još uvijek nalaze zaostale ruševine iz drugog svjetskog rata, dvije ruševne, nedovršene zgrade kao svjedočanstvo prošlog vremena. U jednoj od zgrada godinama su bili improvizirani prostori za radnu i okupacionu terapiju. Dovršena je zgrada za radno-okupacionu terapiju i ostale dnevne sadržaje (kantina, prostorije za rekreativnu, radno-okupacionu terapiju i grupnu psihoterapiju). Kupljena su dva nova vozila, a dva stara opremljena i popravljena. Proširuje se bolničko parkiralište i uređuje bolnički park Osnivač i vlasnik su pokazali visok senzibilitet za napore radnika i dali objektivnu podršku radu i razvoju ustanove u periodu 2001. do 2005. godine. Preko dvije trećine zdravstvenih radnika uključeno je u različite edukacije i doškolovanje osigurano uglavnom sredstvima Ustanove. Primljen je veći broj mladih stručnjaka raznih profila. Uz racionalizaciju samog poslovanja već u narednoj godini su uz velika ulaganja, kako županijskih tako i vlastitih, iako skromnih, sredstava, poboljšanja bila vidljiva.