Betelgez (α Orionis, α Ori, 58 Orionis) veliki je crveni superdžin u sazviježđu Orion. Ostali nazivi su Betelguex, Betelgeuze, Beteiguex, Betelgeuse, Al Mankib (). Poznat je i pod nazivom Orionovo rame. Obično je deseta najsjajnija zvijezda na noćnom nebu i, poslije Rigela, druga najsjajnija u svom sazviježđu. To je izrazito crvenkasta, polupravilna varijabilna zvijezda čija prividna magnituda, koja varira između +0,0 i +1,6, ima najširi prikazani raspon od bilo koje zvijezde prve magnitude. Betelgez je najsjajnija zvijezda na noćnom nebu na talasnim dužinama bliskim infracrvenom dijelu spektra. Njegova Bayerova oznaka je α Orionis, latinizirano u Alpha Orionis i skraćeno Alpha Ori ili α Ori.Ohnaka, K.; Weigelt, G.; Millour, F.; Hofmann, K.-H.; Driebe, T.; Schertl, D.; Chelli, A.; Massi, F.; Petrov, R.; Stee, Ph. (25 April 2011). "Imaging the dynamical atmosphere of the red supergiant Betelgeuse in the CO first overtone lines with VLTI/AMBER". Astronomy & Astrophysics. 529: A163. arXiv:1104.0958. Bibcode:2011A&A...529A.163O. doi:10.1051/0004-6361/201016279. ISSN 0004-6361.
Poluprečnik mu je 640 do 764 puta veći od SunčevogJoyce, Meridith; Leung, Shing-Chi; Molnár, László; Ireland, Michael; Kobayashi, Chiaki; Nomoto, Ken'Ichi (2020). "Standing on the Shoulders of Giants: New Mass and Distance Estimates for Betelgeuse through Combined Evolutionary, Asteroseismic, and Hydrodynamic Simulations with MESA". The Astrophysical Journal. 902 (1): 63. arXiv:2006.09837. Bibcode:2020ApJ...902...63J. doi:10.3847/1538-4357/abb8db. S2CID 221507952. Mittag, M.; Schröder, K. -P.; Perdelwitz, V.; Jack, D.; Schmitt, J. H. M. M. (1 January 2023), "Chromospheric activity and photospheric variation of α Ori during the great dimming event in 2020", Astronomy and Astrophysics, 669: A9, arXiv:2211.04967, Bibcode:2023A&A...669A...9M, doi:10.1051/0004-6361/202244924, ISSN 0004-6361, i, kada bi bio u centru Sunčevog sistema, njegova površina ležala bi izvan asteroidnog pojasa i "progutala" bi orbite Merkura, Venere, Zemlje i Marsa. Procjene Betelgezove mase kreću se od deset do dvadeset Sunčevih masa. Iz različitih razloga, njegovu udaljenost bilo je prilično teško izmjeriti; trenutne najbolje procjene jesu reda veličine 400–600 svjetlosnih godina od Sunca – što je znatna nepreciznost za relativno blisku zvijezdu. Njegova apsolutna magnituda iznosi približno -6. Sa starošću manjom od 10 miliona godina, Betelgez je brzo evoluirao zbog svoje velike mase i očekuje se da će evoluciju završiti eksplozijom supernove, najvjerovatnije u narednih 100.000 godina. Kada eksplodira, sjat će kao polumjesec više od tri mjeseca; život na Zemlji neće biti ugrožen ovom eksplozijom. Nakon što je izbačena s područja na kojem je nastala, asocijacije Orion OB1 – koje uključuje zvijezde u Orionovom pojasu – primijećeno je da se ova odbjegla zvijezda kreće kroz međuzvjezdani medij brzinom 30 km/s, stvarajući pramčani udar širok više od četiri svjetlosne godine.
Betelgez je postao prva vansolarna zvijezda čija je ugaona veličina fotosfere izmjerena 1920, a u kasnijim studijama objavljen je ugaoni prečnik (tj. prividna veličina) u rasponu od 0,042 do 0,056 lučnih sekundi; taj raspon određivanja pripisuje se nesferičnosti, zatamnjenju ekstremiteta, pulsiranju i različitom izgledu na različitim talasnim dužinama. Također je okružen složenim, asimetričnim omotačem, otprilike 250 puta većim od zvijezde, nastalim gubitkom mase same zvijezde. Ugaoni prečnik Betelgeza koji se posmatra na Zemlji premašuju samo oni R Doradusa i Sunca.
Počevši od oktobra 2019, sjaj Betelgeza počeo je primjetno slabjeti, a do sredine februara 2020. njegov sjaj opao je za faktor od približno 3, s magnitude 0,5 na 1,7, a zatim se vratio u normalniji raspon osvijetljenosti, dostigavši vrhunac od 0,0 vizuelne i 0,1 magnitude V-opsega u aprilu 2023. Infracrvena zapažanja nisu otkrila znatnu promjenu u osvjetljenju u posljednjih 50 godina, što sugerira da je zatamnjenje posljedica promjena oko zvijezde umjesto fundamentalne promjene unutar nje. Proučavanje pomoću svemirskog teleskopa Hubble sugerira da je izbačena površinska masa koja je raspršena milionima kilometara oko zvijezde, a zatim ohlađena i formirana u prašinu, koja je izazvala zatamnjenje.
Nomenklatura Oznaka zvijezde je α Orionis (latinizirano u Alpha Orionis), koju je dao Johann Bayer 1603.
Tradicionalno ime Betelgez izvedeno je od arapskog يد الجوزاء Yad al-Jawzā’ „ruka al-Jawza’ (tj. Oriona)“ Ridpath, Ian. "Orion: the meaning of Betelgeuse". Star Tales"Definition of BETELGEUSE". www.merriam-webster.com. Greška u čitanju arapskog inicijala yā’ (يـ) kao bā’ (بـ—razlika u i‘jām) iz XIII vijeka dovela je do evropskog imena Lebling, James (September–October 2010). "Arabic in the Sky". Aramco World. pp. 24–33.. U engleskom jeziku postoje četiri uobičajena izgovora ovog imena, u zavisnosti od toga da li se prvo e izgovara kratko ili dugo i da li se s izgovara /s/ ili /z/:Simpson, J.; Weiner, E., eds. (1989). "Betelgeuse". Oxford English Dictionary (2nd ed.). Oxford: Clarendon Press. p. 130. ISBN 978-0-19-861186-8. BET-əl-jooz; BEE-təl-jooz; BET-əl-jooss; BEE-təl-jooss, popularizirano jer zvuči kao "sok od bube".
2016. godine Međunarodna astronomska unija organizirala je Radnu grupu za imena zvijezda (WGSN) "IAU Working Group on Star Names (WGSN)" . International Astronomical Union (IAU) za katalogizaciju i standardizaciju vlastitih imena zvijezda. Prvi bilten WGSN-a, izdat u julu 2016. godine, uključivao je tabelu prve dvije grupe imena odobrenih od strane WGSN-a, uključujući Betelgeuse za ovu zvijezdu. Sada je tako uneseno u IAU katalog imena zvijezda "IAU Catalog of Star Names". IAU Division C, Working Group on Star Names (WGSN). International Astronomical Union (IAU). Retrieved 28 July 2016 – via University of Rochester..
Historija posmatranja Betelgez i njegova crvena boja zabilježeni su još od antike; klasični astronom Ptolomej opisao je njenu boju kao ὑπόκιρρος (hypókirrhos = više ili manje narandžasto-smeđa), termin koji je kasnije opisao prevodilac Ulug Begovog Zij-i Sultani kao rubedo, latinski za "crvenost" Allen, Richard Hinckley (1963) . Star Names: Their Lore and Meaning (rep. ed.). New York, NY: Dover Publications Inc. pp. 310–12. ISBN 978-0-486-21079-7.. U XIX vijeku, prije modernih sistema klasifikacije zvijezda, Angelo Secchi je uključio Betelgez kao jedan od prototipova za njegove zvijezde klase III (narandžaste do crvene) Brück, H. A. (11–15 July 1978). "P. Angelo Secchi, S.J. 1818–1878". In McCarthy, M.F.; Philip, A.G.D.; Coyne, G.V. (eds.). Proceedings of the IAU Colloquium 47. Spectral Classification of the Future. Vatican City, IT (published 1979). pp. 7–20. Bibcode:1979RA......9....7B.. Nasuprot tome, tri vijeka prije Ptolomeja, kineski astronomi su Betelgez posmatrali kao žutu; Takvo zapažanje, ako je tačno, moglo bi sugerirati da je zvijezda bila u fazi žutog supergiganta otprilike u to vrijeme "Ancient Chinese suggest Betelgeuse is a young star". New Scientist. Vol. 92, no. 1276. 22 October 1981. p. 238 – via Reed Business Information., što je vjerodostojna mogućnost, s obzirom na trenutna istraživanja kompleksnog okruženja ovih zvijezda Levesque, E. M. (June 2010). The Physical Properties of Red Supergiants. Hot and Cool: Bridging Gaps in Massive Star Evolution ASP Conference Series. Astronomical Society of the Pacific. Vol. 425. p. 103. arXiv:0911.4720. Bibcode:2010ASPC..425..103L..
Otkrića thumb|lijevo|upright=0.8| Sir John Herschel 1846. Grupe Aboridžina u Južnoj Australiji su dijelile usmene priče o promjenljivom sjaju Betelgeza za nepoznati period Boutsalis, Kelly (10 August 2020). "Teaching indigenous star stories". The Walrus..
Varijaciju u Betelgezovom sjaju je 1836. opisao Sir John Herschel u Outlines of Astronomy. Od 1836. do 1840. primijetio je značajne promjene u veličini kada je Betelgeuze nadmašio Rigela u oktobru 1837. i ponovo u novembru 1839. godine Wilk, Stephen R. (1999). "Further Mythological Evidence for Ancient Knowledge of Variable Stars". The Journal of the American Association of Variable Star Observers. 27 (2): 171–74. Bibcode:1999JAVSO..27..171W.. Uslijedio je 10-godišnji period mirovanja; zatim 1849. Herschel je zabilježio još jedan kratki ciklus varijabilnosti, koji je dostigao vrhunac 1852. Kasniji posmatrači su zabilježili neuobičajeno visoke maksimume s intervalom od nekoliko godina, ali samo male varijacije od 1957. do 1967. Zapisi Američkog udruženja promatrača promjenjivih zvijezda (AAVSO) pokazuju maksimalan sjaj od 0,2 1933. i 1942., a minimalan 1.2, posmatrano 1927. i 1941. godine Davis, Kate (December 2000). "Variable Star of the Month: Alpha Orionis". American Association of Variable Star Observers (AAVSO).. Ova varijabilnost u sjaju može objasniti zašto je Johann Bayer, objavljivanjem svoje Uranometrije 1603. godine, označio zvijezdu alfa, jer je vjerovatno bila konkurentna obično svjetlijem Rigelu (beta) Kaler, James B. (2002). The Hundred Greatest Stars. New York, NY: Copernicus Books. p. 33. ISBN 978-0-387-95436-3.. Sa arktičkih geografskih širina, Betelgeuseova crvena boja i viši položaj na nebu od Rigela značili su da su ga Inuiti smatrali svjetlijim, a jedno lokalno ime je bilo Ulluriajjuaq („velika zvijezda“) MacDonald, John (1998). The Arctic sky: Inuit astronomy, star lore, and legend. Toronto, Ontario / Iqaluit, NWT: Royal Ontario Museum / Nunavut Research Institute. pp. 52–54, 119. ISBN 978-0-88854-427-8..
Godine 1920. Albert A. Michelson i Francis G. Pease postavili su šestmetarski interferometar na prednjoj strani teleskopa od 2,5 metra u opservatoriji Mount Wilson, uz pomoć Johna Augusta Andersona. Trio je izmjerio ugaoni prečnik Betelgeza na 0,047″, cifru koja je dalje dala prečnik od 3,84×108 km (2,58 AJ) na osnovu vrijednosti paralakse od 0,018″. Međutim, zamračenje ruba i greške mjerenja rezultirale su nesigurnošću u pogledu tačnosti ovih mjerenja.
1950-e i 1960-e donijele su dva noviteta koja su utjecala na teoriju zvjezdane konvekcije u crvenih supergiganata: projekti Stratoscope i publikacija Struktura i evolucija zvijezda iz 1958., uglavnom rad Martina Schwarzschilda i njegovog kolege sa Univerziteta Princeton, Richarda Härma Schwarzschild, M. (1958). Structure and Evolution of the Stars. Princeton University Press. Bibcode:1958ses..book.....S. ISBN 978-0-486-61479-3.. Publikacija je širila ideje o tome kako primijeniti računarsku tehnologije za kreiranje zvjezdanih modela, dok su projekti Stratoscope, podizanjem balonskih teleskopa iznad Zemljine turbulencije, proizveli neke od najfinijih slika solarnih granula i sunčevih pjega ikada viđenih, potvrđujući tako postojanje konvekcija u solarnoj atmosferi Tenn, Joseph S. (June 2009). "Martin Schwarzschild 1965". The Bruce Medalists. Astronomical Society of the Pacific (ASP)..
Napredak u snimanju thumb|desno|Ultraljubičaste slike svemirskog teleskopa Hubble iz 1998/9, koje pokazuju asimetrične pulsacije Betelgeza s odgovarajućim profilima spektralnih linija