mini|180px|Livije
Livije (59. godine p. n. e. - 17. godine, lat. Titus Livius - Tito Livio), je bio historičar antičkog Rima, autor monumentalnog djela Ab Urbe Condita u kojem je opisao historiju Rima od njegovog osnivanja 753. godine p. n. e. do vladavine Avgusta (63. p. n. e. - 14. n. e.), Livijevog savremenika.
Život i djelo
Livije je rođen 59. godine p. n. e. u Padovi, Italija. Detaljni podaci o Livijevom životu nisu poznati. Također nisu dostupni ni podaci o njegovim roditeljima osim da su pripadali provincijskoj eliti; iako nisu bili pretjerano bogati mogli su svom sinu pružiti kvalitetno obrazovanje. Livije je imao poteškoća sa grčkim jezikom pa se može pretpostaviti da nije imao priliku dobiti visoko obrazovanje npr. u Atini, za razliku od mladića iz najbogatijih porodica kojima je bar posjeta grčkoj akademiji bila gotovo obaveza.
mini|Statua sa likom rimskog imperatora Avgusta, oko 30. godine p. n. e. Čuva se u Museo Capitolino, Rim, Italija. Avgust i Livije su imali pozitivan odnos.
U mladosti je dobio je temeljito retorsko obrazovanje. Retorika, odnosno govorništvo, bilo je veoma cijenjena vještina u Rimu, a naročito je bila potrebna u Senatu i politici uopšte. Zahvaljujući činjenici da je njegova porodica bila dobrostojeća Livije je mogao čitav svoj život neometano posvetiti svom literarnom radu. U dobi od 30 godina preselio se u Rim ali je zadržao stilske i jezičke osobenosti rodnog grada. Livije nije izgubio svoj zavičajni akcenat ni nakon godina provedenih u Rimu. Možda su ga zbog toga u rimskim visokim društvenim krugovima uvijek posmatrali kao došljaka. Uprkos tome, Livije je uspio brzo steći ugled značajnog historičara te je kao takav bio prihvaćen već i kod svojih savremenika.
Svoje prve dijelove Ab Urbe Condita objavio je oko 26. godine p. n. e. U to vrijeme već je bio u Rimu i imao je oko 30 godina života. Prosječan Rimljanin je u tom životnom dobu bio oženjen i imao djecu. Kvintilijan (oko. 35 –100. godine, rimski retoričar, porijeklom iz Hispanije) piše da je Livije imao sina i kćer. Potkraj života Livije se vratio u rodni grad, gdje je 17. godine i umro.
Ni o Livijem karakteru nema mnogo podataka osim onih nekoliko navedenih u anegdotama budućih historičara. Livije je bio ozbiljan mladić (a taj se utisak stiče i čitanjem njegovih tekstova), sa malo smisla za ironiju ili humor ali sa dubokim razumijevanjem ljudske psihologije i mnogo suosjećaja za siromašne.
Avgust je 27. godine p. n. e. postao prvi rimski imperator a Livije je imao njegovu naklonost. Iako ga je, prema Tacitu, Avgust ponekad nazivao Pompejac zbog Livijeve pro-republikanske orijentacije, njih su dvojica ipak bili u dobrim odnosima. U takvim okolnostima Livije se mogao posvetiti pisanju Ab Urbe Condita u kojem je slavio Rim i svog imperatora. Osim toga, Livije je bio zadužen i za obrazovanje budućeg rimskog imperatora Klaudija.
(Pompejac - prema imenu Gneja Pompeja Velikog, 106. godine p. n. e. - 48. godine p. n. e., vojnog i političkog lidera u vrijeme kasne Rimske Republike. Pompej je bio provincijskog porijekla, ali nakon vojnih pobjeda osigurao je mjesto među plemstvom Rima i prozvan Veliki u znak priznanja njegovim uspjesima.)
Sam naslov djela Ab Urbe Condita - Otkad je grad osnovan (od osnivanja grada (Rima) izražava obim i magnitudu Livijevog poduhvata. Livijevo pisanje je mješavina hronologije događaja i direktnog kazivanja s čestim prekidima kako bi najavio izbor novih konzula, pošto su stari Rimljani na taj način pratili protok godina. U Livijevo vrijeme (odnosno nakon razaranja Kartage i grčkih gradova), iako moćna imperija, Rim je bio u krizi morala. Moćni i bogati odali su se uživanjima i dekadenciji a u siromašnim slojevima je raslo nezadovoljstvo. Livije je vjerovao da je bilo moguće povratiti moralne vrijednosti te je u tom smislu usmjeravao sadržaj i poruku svog djela.
Najveći dio svojih radova Livije je napisao tokom vladavine Avgusta. Već je navedeno da se kod Livija osjećala privrženost prema nakadašnjoj Republici; osim toga on je izražavao i želju za njenim obnavljanjem. Nažalost, pošto Livijeve knjige na temu pada republike i Avgustovog uspona nisu preživjele zub vremena i uticaj čovjeka, nema čvrstih dokaza za prethodnu tvrdnju. Svakako da je Livije preispitivao vrijednosti koje su bile prisutne u novom režimu, no ipak je njegovo stanovište bilo složenije od pukog preferiranja republike na štetu imperije. Ni sam Avgust nije Liviju zamjerao takav stav, čak ga je odredio za Klaudijevog tutora, a ta Avgustova odluka ima veći značajaj uzme li se u obzir njegovo srodstvo sa Klaudijem. Livijev uticaj na Klaudija postao je očit tokom Klaudijeve vladavine i primjetan u njegovim govorima zbog podudarnosti sa Livijevom interpretacijom rimske historije.
Knjige
mini|50|Izgled jednog svitka
Knjige su zapravo bile svici sa količinom teksta koji otprilike stane na šezdesetak strana knjige džepnog formata. Procjenjuje se da je ukupno bilo nešto manje od deset hiljada stranica. Svici u bili grupisani u pentade i dekade, odnosno komplete od po pet i deset svitaka. Ukupan originalan Livijev rad sastojao se od 142 knjige od kojih je tek 35 preživjelo do današnjeg vremena. Fragmenti su pronađeni na raznim mjestima; od Vatikana do Egipta, skraćene verzije - tu su i epitome, spiskovi tema njegovih knjiga. Svakako da trebamo biti zahvalni nepoznatom pisaru koji je sačinio epitome svih Livijevih knjiga. Ovi sačuvani dokumenti omogućili su prilično dobar uvid u pregled tema o kojima je Livije pisao a dobrim dijelom i njihov sadržaj. Periochae su također bile veoma važne za rekonstrukciju izgubljenog dijela Livijevog rada. (Periochae, sažetak iz IV stoljeća, nažalost ne baziran na originalu već skraćenoj verziji, također izgubljenoj.)
Livije je svoju historiju podijelio prvo na pojedine knjige, pa je onda knjige prema sadržini grupisao u veće odjeljke, a nekima od tih odjeljaka je čak dao i posebne uvode, npr. uz 21. knjigu. Nama je međutim Livijeva historija ostala sačuvana u dekadama: izgleda da je ta podjela veoma stara i da je o njoj donekle vodio računa i sam pisac. Od cjelokupnog dela sačuvane su nam neposredno samo prva, treća, četvrta i polovina pete dekade, dakle knjige 1–10. i 21–45, koje obrađuju period od osnivanja Rima do trećeg samnitskog rata (753–293. godine p. n. e.), te od drugog punskog rata do pobjede Lucija Emilija Paula nad Makedonijom u trećem makedonskom ratu (218–167. godine p. n. e.). Za rekonstrukciju ostalih dijelova, pored nekoliko neposrednih fragmenata, poslužili su spisi u kojima su navedeni pojedini izvodi iz Livijevog rada: to su, prije svega, sažeci koji prethode svakoj knjizi (osim 136. i 137.) te radovi nekih manje značajnih historičara kao što je Eutropije.
mini|Imperator Klaudije, skulptura s početka prvog vijeka. Livije je bio Klaudijev tutor iz historije.
Pregled tema u Ab Urbe Condita po svicima:
Svici Teme 1-5 Rana historija Rima, osnivanje grada 6-15 Ratovi na Apeninskom poluostrvu i osvajanje Italije 16-30 Ratovi protiv Kartage (Punski ratovi, I-II) 31-45 Ratovi u istočnom sredozemlju 46-55 Razaranje Kartage i Grčke 56-90 Grakus, Marius, Cina i Sulla, građanski rat 91-105 Cezar, Pompej, Kras 106-115 Cezar 116-120 Bitka kod Mutine (Današnja Modena) 121-133 Trijumvirat i pad Marka Antonija 134-142 Imperija, vladavina Oktavijana Avgusta
Sadržaj Livijevih tema imao je slijedeću strukturu:
U prvom dijelu navodena su imena konzula odnosno tribuna u najvišoj vlasti prema kojima je tekuća godina dobijala ime. U drugim dijelu slijedi opis značajnih događaja u inostranstvu, ratovi i sl. Događaji iz Rima Ostali dođaji vrijedni pomena: pošasti, kvalitet berbe, prirodne katastrofe, građenje objekata i sl.
Njegovi izvori su bili pisci anala od kojih se izdvajaju Quintus Fabius Pictor, Quintus Claudius Quadrigarius, Sempronius Asellio i Valerius Antias a naročito grčki historičar Polibije (oko 203-120. p. n. e.) na kojeg se oslonio prilikom opisivanja događaja u istočnom dijelu Mediterana.
S druge strane, mnogi su rimski autori koristili Livijev rad: Aurelius Victor, Cassiodorus, Eutropius, Festus, Florus, Granius Licinianus i Orosius. Od grčkih pisaca Livija su koristili posebno Plutarh i Kasije Dion.
Stil
Po stilu i jeziku ubraja se Livije među najbolje prozne pisce antičke književnosti. On se ugledao na Cicerona, a izbegavao je Salustijev pregnantan stil. Time se mogu objasniti česte periode i izvjesna epska razvučenost, koja ipak ostavlja dobar utisak. Livije je prilagođavao stil i prema sadržini: na primjer, u prvoj dekadi prisutni su određena uzvišenost i patos starine; ova dekada po tonu i opštoj atmosferi podsjeća na Vergilijevu Eneidu. S druge strane, prikaz rata s Hanibalom u trećoj dekadi komponovan je s puno dinamike. Na stil autora Eneide podsjećaju i snažno rodoljublje i uzvišeni religiozni i moralni osjećaji kojima inače odiše i cijelo Livijevo djelo. Vatreni republikanac, pomirivši se s političkim stanjem Avgustove vladavine i s njegovim principatom, skrenuo je Livije pogled u idealizovanu prošlost i stvorio proznu epopeju u slavu veličine Rima, zbog čega je i nazvan slaviteljem prošlosti (laudator temporis acti).
Kvintilijan hvali Livijevo "mliječno izobilje, divnu milinu i prejasnu bjelinu" (lactea ubertas, mira iucunditas, clarissimus candor). Jezik Livijev uglavnom je klasični latinitet, sa dosta pjesničkih obrta – u čemu naziremo osobine "srebrnog" latiniteta. Azinije Polion zapaža u Livijevom jeziku izvestan "patavinitet" (Patavitas), što se možda odnosi na neke lokalne karakteristike "padovanskog" dijalekta. Kritika njegovog rada ne mora prvenstveno imati jezički smisao ali mu se može zamjeriti određena doza provincijskog tradicionalizma i moralizma.
U poređenju sa literarnim stilom kojim su se izražavali npr. Julije Cezar i Ciceron, Livijev način izražavanja može na čitaoca ostaviti utisak dodatne poetičnosti i arhaičnog. U druge odlike Livijevog stila strožiji (ili zlonamjerni) kritičari ubrajaju i naivnost, no radije će biti prihvaćen atribut jednostavnost. Usporedi li se Livije sa drugim antičkim autorima mogu se postaviti paralele sa Herodotovim pripovijedanjem ali i Izokratovom ugodnom blagoglagoljivošću. Osim toga, Livije je često predstavljao događaje iz ugla protivnika Rima i na taj način snažnije naglašavao vrline rimljana koje su im omogućile uspješno i relativno brzo osvajanje Apeninskog poluostrva i mediteranskih zemalja.
Livije je iz retorskih razloga dorađivao i proširivao izvore kojima se služio. Djelo je prožeto njegovim karakterizacijama ličnosti i situacija, pa je tako ubacivao i govore koje je često sam sastavljao. Ukupno je takvih govora u sačuvanim dekadama oko tri stotine, i Livije ih je sve napisao na izrazito književan način i sa istančanim osjećajem kako bi čitaocu približio ličnosti koje ih izgovaraju i dao im prepoznatiljiv psihološki profil.
Historiografska vrijednost
mini|250px|Padova danas, grad u kojem je Livije rođen i umro prije dva milenija. 250px|mini|Ostaci nekadašnjeg Rima, grada u kojem je Livije živio i radio.