Za ostala značenja pogledati: Dijagnoza (višeznačnica) thumb|Radiografija je važan alat u dijagnostici određenih poremećaja. Medicinska dijagnoza (skr. Dx,Dx ili Ds) je proces određivanja koja bolest ili stanje objašnjava simptome i znakove. Najčešće se naziva dijagnoza s medicinskim kontekstom koji je implicitan. Informacije potrebne za dijagnozu obično se prikupljaju iz historije i fizičkog pregleda osobe koja traži medicinsku pomoć. Često se jedna ili više dijagnostičkih procedura, kao što su medicinski test, također rade tokom procesa. Ponekad se posthumna dijagnoza smatra nekim tipom medicinske dijagnoze.
Dijagnoza je često izazovna, jer su mnogi znaci i simptomi nespecifični. Naprimjer, crvenilo kože (eritem), samo po sebi, znak je mnogih poremećaja i stoga ne govori zdravstvenom radniku šta nije u redu. Stoga se mora provesti diferencijalna dijagnoza, u kojoj se poredi i suprotstavlja nekoliko mogućih objašnjenja. Ovo uključuje korelaciju različitih informacija praćenih prepoznavanjem i razlikovanjem obrazaca. Povremeno se proces olakšava znakom ili simptomom (ili grupom od nekoliko njih) koji je patognomoničan.
Dijagnoza je glavna komponenta procedure posjete ljekaru. Sa stanovišta statistike, dijagnostička procedura uključuje klasifikacijske testove.
Medicinska upotreba Dijagnoza, u smislu dijagnostičke procedure, može se smatrati pokušajem klasifikacije stanja pojedinca u zasebne i različite kategorije koje omogućavaju donošenje medicinskih odluka o liječenju i prognozi. Nakon toga, dijagnostičko mišljenje opisuje se često u smislu bolesti ili drugog stanja. (Međutim, u slučaju pogrešne dijagnoze, stvarna bolest ili stanje pojedinca nije isto što i dijagnoza pacijenta.)
Dijagnostičku proceduru mogu obaviti različiti zdravstveni radnici kao što su ljekar, fizioterapeut, zubar, podijatar, optometrist, medicinska sestra, zdravstveni naučnik ili ljekarski asistent. Ovaj članak koristi termin "dijagnostičar" kao bilo koju od ovih kategorija osoba.
Dijagnostička procedura (kao i mišljenje do koje se njime dođe) ne uključuje nužno razjašnjavanje etiologije bolesti ili stanja od interesa, odnosno šta je „prouzročilo“ bolest ili stanje . Takvo pojašnjenje može biti korisno za optimizaciju liječenja, dalje preciziranje prognoze ili sprječavanje ponavljanja bolesti ili stanja u budućnosti.
Početni zadatak je otkriti medicinsku indikaciju za obavljanje dijagnostičke procedure. Indikacije uključuju: Detekcija bilo kakvog odstupanja od onoga što je poznato kao normalno, kao što se može opisati u smislu, naprimjer, anatomije (struktura ljudskog tijela), fiziologije (kako tijelo funkcionira) , patologije (šta može poći po zlu s anatomijom i fiziologijom), psihologije (misli i ponašanje) i homeostaze (u vezi s mehanizmima za održavanje ravnoteže tjelesnih sistema). Poznavanje onoga što je normalno i mjerenje datog stanja pacijenta u odnosu na te norme može pomoći u određivanju određenog odstupanja pacijenta od homeostaze i stepena odstupanja, što zauzvrat može pomoći u kvantificiranju indikacija za dalju dijagnostičku obradu. Pritužba koju je izrazio pacijent. Sama činjenica da je pacijent tražio dijagnostičara može biti indikacija za obavljanje dijagnostičke procedure. Naprimjer, u posjeti ljekaru, on može već započeti s izvođenjem dijagnostičke procedure posmatrajući hod pacijenta od čekaonice do ordinacije čak i prije nego što je on ili on počeo žalbe.
Čak i tokom dijagnostičke procedure koja je već u toku, može postojati indikacija za obavljanje druge, odvojene, dijagnostičke procedure za drugu, potencijalno prateću, bolest ili stanje. Ovo se može dogoditi kao rezultat slučajnog nalaza znaka koji nije povezan sa parametrom od interesa, kao što se može dogoditi u sveobuhvatnim testovima kao što su radiološke studije, kao što je magnetna rezonanca ili paneli testova krvi koji također uključuju testove krvi koji nisu relevantni za dijagnozu koja je u toku.
Procedura Opće komponente koje su prisutne u dijagnostičkoj proceduri u većini različitih dostupnih metoda uključuju: Dopunjavanje već datih informacija daljim prikupljanjem podataka, što može uključivati pitanja iz historija bolesti (potencijalno i od drugih ljudi bliskih pacijentu), fizički pregled i raznih dijagnostičkih testova. Dijagnostički test je bilo koji tip medicinskog testa koji se izvodi radi pomoći u dijagnozi ili otkrivanju bolesti. Dijagnostički testovi se također mogu koristiti za pružanje prognostičkih informacija o osobama s utvrđenom bolešću.Thompson, C. & Dowding, C. (2009) Essential Decision Making and Clinical Judgement for Nurses. Obrada odgovora, nalaza ili drugih rezultata. Mogu se tražiti konsultacije sa drugim provajderima i stručnjacima u ovoj oblasti.
Postoji niz metoda ili tehnika koje se mogu koristiti u dijagnostičkoj proceduri, uključujući izvođenje diferencijalne dijagnoze ili praćenje medicinskog algoritma. U stvarnosti, dijagnostička procedura može uključivati komponente više metoda.
Diferencijalna dijagnoza
Metod diferencijalne dijagnoze zasniva se na pronalaženju što više bolesti ili stanja kandidata koji mogu uzrokovati znakove ili simptome, nakon čega slijedi proces eliminacije ili barem da se unosi budu više ili manje vjerovatni daljnjim medicinskim testovima i druga obrada, s ciljem dostizanja tačke u kojoj samo jedna kandidatska bolest ili stanje ostaje kao vjerovatno. Konačni rezultat također može ostati lista mogućih stanja, rangiranih prema vjerovatnoći ili ozbiljnosti. Takvu listu često generiraju kompjuterski potpomognuti dijagnostički sistemi.
Dijagnostičko mišljenje koje je rezultiralo ovim metodom može se manje-više smatrati dijagnozom isključenja. Čak i ako ne rezultira niti jednom vjerovatnom bolešću ili stanjem, može barem isključiti bilo kakva stanja koja su neposredno opasne po život.
Osim ako liječnik nije siguran u prisutno stanje, provode se ili zakazuju daljnji medicinski testovi, kao što je medicinsko snimanje, kako bi se potvrdila ili opovrgla dijagnoza, ali i kako bi se dokumentirao status pacijenta i ažurna medicinska povijest pacijenta.
Ako se tokom ovog procesa dođu do neočekivanih otkrića, početna hipoteza može se odbaciti, a pružalac usluge tada mora razmotriti druge hipoteze.
Prepoznavanje uzoraka U metodu prepoznavanje uzoraka pružalac koristi iskustvo da bi prepoznao obrazac kliničkih karakteristika. Uglavnom se zasniva na određenim simptomima ili znacima koji su povezani sa određenim bolestima ili stanjima, ne uključujući nužno kognitivniju obradu uključenu u diferencijalnu dijagnozu.
Ovo može biti primarni metod koji se koristi u slučajevima kada su bolesti "očigledne", ili mu iskustvo pružatelja usluga može omogućiti da brzo prepozna stanje. Teorijski, određeni obrazac znakova ili simptoma može biti direktno povezan s određenom terapijom, čak i bez konačne odluke o tome koja je stvarna bolest, ali takav kompromis nosi znatan rizik da se propusti dijagnoza koja zapravo ima drugačiju terapiju pa se može biti ograničen na slučajeve u kojima se dijagnoza ne može postaviti.
Dijagnostički kriteriji
Termin dijagnostički kriteriji označava specifičnu kombinaciju znakova i simptoma i rezultata testova koje kliničar koristi da pokuša da utvrdi ispravnu dijagnozu.
Neki primjeri dijagnostičkih kriterija, također poznatih kao definicija kliničkog slučaja, su: Amsterdamski kriteriji za nasljedni nepolipozni kolorektumski karcinom McDonaldovi kriteriji za multiplu sklerozu ACR kriteriji za sistemski lupus erythematosus Centorovi kriteriji za streptokokozu grla
Sistem za podršku kliničkom odlučivanju Sistemi za podršku kliničkom odlučivanju su interaktivni kompjuterski programi dizajnirani da pomognu zdravstvenim radnicima u zadacima donošenja odluka. Kliničar stupa u interakciju sa softverom koristeći i kliničarovo znanje i softver kako bi napravio bolju analizu podataka o pacijentima nego što bi ljudi ili softver mogli sami napraviti. Obično sistem daje prijedloge koje kliničar može pregledati, a kliničar bira korisne informacije i uklanja pogrešne prijedloge.Decision support systems. 26 July 2005. 17 Feb. 2009 <http://www.openclinical.org/dss.html > Neki programi pokušavaju to učiniti zamjenom kliničara, kao što je očitavanje izlaza srčanog monitora. Takvi automatizirani procesi se obično smatraju "uređajem" od strane FDA i zahtijevaju regulatorno odobrenje. Nasuprot tome, klinički sistemi za podršku odlučivanju koji "podržavaju", ali ne zamjenjuju kliničara, smatraju se "proširenom inteligencijom", ako ispunjava kriterije FDA da (1) otkriva osnovne podatke, (2) otkriva osnovnu logiku i (3) ostavlja kliničaru da oblikuje i donese odluku.
Ostali metodi dijagnostičke procedure Ostali metodi koje se mogu koristiti u izvođenju dijagnostičke procedure uključuju: thumb|300px|Primjer medicinskog algoritma za procjenu i liječenje prekomerne težine i gojaznosti Upotreba medicinskih algoritama "Iscrpna metoda", u kojoj se postavlja svako moguće pitanje i prikupljaju svi mogući podaci.
Neželjeni efekti Problemi s dijagnozom su dominantni uzrok plaćanja medicinskih nesavjesnosti, čineći 35% ukupnih isplata u studiji od 25 godina podataka i 350.000 zahtjeva.
Predijagnoziranje
Prekomjerna dijagnoza je dijagnoza "bolesti" koja nikada neće uzrokovati simptome ili smrt tokom pacijentovog života. To je problem jer ljude nepotrebno pretvara u pacijente i jer može dovesti do ekonomskog otpada (prekomerna upotreba) i tretmani koji mogu uzrokovati štetu. Prekomjerna dijagnoza se javlja kada je bolest ispravno dijagnosticirana, ali dijagnoza nije bitna. Ispravna dijagnoza može biti irelevantna jer liječenje bolesti nije dostupno, nije potrebno ili nije željeno.
Greške
Većina ljudi će doživjeti barem jednu dijagnostičku grešku u svom životu, prema izvještaju američke Nacionalne akademije nauka, inženjerstva i medicine iz 2015. godine.
Uzroci i faktori greške u dijagnozi su: manifestacije bolesti nisu dovoljno uočljive bolest je izostavljena iz razmatranja Nekim aspektima dijagnoze pridaje se preveliki značaj stanje je rijetka bolest sa simptomima koji upućuju na mnoga druga stanja stanje ima rijetku prezentaciju
Vrijeme kašnjenja Prilikom postavljanja medicinske dijagnoze, vrijeme kašnjenja je odgoda u vremenu dok se ne napravi korak ka dijagnozi bolesti ili stanja. Vrste vremena kašnjenja su uglavnom: Vrijeme kašnjenja od početka do medicinskog susreta, vrijeme od početka simptoma do posjete pružatelju zdravstvene njege Vrijeme kašnjenja od susreta do dijagnoze, vrijeme od prvog medicinskog susreta do dijagnoze Vrijeme kašnjenja zbog kašnjenja u očitavanju rendgenskih snimaka navedeno je kao veliki izazov u pružanju njege. Ministarstvo zdravlja i ljudskih službi je navodno otkrilo da je interpretacija rendgenskih zraka rijetko dostupna ljekarima hitne pomoći prije otpusta pacijenta.
Duga vremena kašnjenja se često nazivaju "dijagnostičkom odisejom".
Historija
Prvi zabilježeni primjeri medicinske dijagnoze nalaze se u spisima Imhotepa (2630–2611 p. n. e.) u starom Egiptu (Papirus Edwina Smitha). Babilonski medicinski udžbenik, Dijagnostički priručnik koji je napisao Esagil-kin-apli (fl.1069–1046 p. n. e.), uveo je upotrebu empirije, logike i racionalnost u dijagnozi poremećsaje ili bolesti.H. F. J. Horstmanshoff, Marten Stol, Cornelis Tilburg (2004), Magic and Rationality in Ancient Near Eastern and Graeco-Roman Medicine, pp. 97–98, Brill Publishers, . Tradicionalna kineska medicina, kako je opisano u Unutrašnjem kanonu žutog cara ili Huangdi Neijingu, specificira četiri dijagnostička metoda: inspekciju, auskultaciju-olfakciju, ispitivanje i palpaciju. Hipokrat je bio poznat po tome da postavlja dijagnoze kušajući urin svojih pacijenata i mirisajući njihov znoj.
Etimologija