mini|250px|Dinastija Han 87. p. n. e. Dinastija Han predstavlja zlatno doba u kineskoj umjetnosti, politici i tehnologiji. Po moći i veličini bila je oko 100. godine ravna Rimskom Carstvu.
Uvod
Dinastija Han je vladala Kinom od 206. god. p. n. e. do 220. god. n. e. To je bila carska dinastija koja je ujedinila Kinu nakon pada Qin ( Ch'in ) dinastije. Jedna osobina dinastije Han jest njena dugovječnost. Među najdugotrajnijim kineskim velikim dinastijama, uz kraći prekid je opstala više od četiri vijeka. Od svog osnivanja 206. p. n. e., država dinastije Han bila je moćna i utjecajna u istočnoj Aziji koliko je to na zapadu bilo Rimsko carstvo, njen približan savremenik. Dinastija Han je poznata kao zlatno doba kineske filozofije.
Tokom svoje 426 godina duge vladavine, dinastija Han je stvorila mnoge institucije koje su izdignule Kinu. Proširili su granice države na tzv. barbarske teritorije, poput Rima, naročito na sjeverozapadu, gdje je njena vojska krčila put trgovini na Putu svile, učinivši ih sličnim onima danas. I Han dinastija je iznjedrila svoju kvotu nemoćnih vladara, te se urušila u haosu prije konačne propasti 220. godine.
Konfucionizam je bio službena državna filozofija i ujedno religija. Budizam je došao iz Indije i postao važna religija. Književnost i umjetnost su procvjetale. Poljoprivreda se proširila, a s njom se i populacija povećala. Sistem snažne centralne vlasti, kojeg je činila kompleksna i učinkovita birokratija, a koji se nastavio do 20. vijeka, ima početke u dinastiji Han. Mnogi drakonski zakoni iz dinastije Qin bili su ukinuti, porezi smanjeni, a cijelo područje teritorija Han bilo je direktno pod carskom upravom. Ime Han je prvi car prilagodio imenu rijeke. Do današnjeg dana pojam Han se u Kini upotrebljava da bi se razlikovali autohtoni Kinezi od različitih rasnih i kulturnih grupa u Kini. Stoga „Han ren“ označava naziv za kineski narod. Prema obrascu kojim se služila dinastija Han - ujedinjena Kina i kontinuirana vladavina- postao je cilj svim budućim dinastijama, uključujući i onu komunističku u današnje vrijeme.
Politička historija Gaozu - osnivač dinastije Han mini|Portret Hana Gaozua kako ulazi u Xianyang
Kako se dinastija Qin urušila pod pritiskom vojnih pobuna i ustanaka seljaka, čovjek skromnog porijekla Liu Bang (Liu Pang) postao je vođa male grupe vojnika i postepeno osvajao područja. S vremenom, njegove snage su prerasle u vojsku i slijedile su nove pobjede. Zanimljivo je kako je Liu prezirao učene konfucijance, koji su nosili karakteristične šiljaste šešire.
Godine 206. p. n. e., Liu se imenovao kraljem (wang) Hana, jedne od država u Qin carstvu. Do 202. godine p. n. e. eliminirao je sve rivale i svi pripadnici dinastije Qin bili su mrtvi. Poznata je njegova izjava; „Cijeli svijet je moj!“, iako je tadašnje carsvo imalo tek pola granica današnje Kine. Zatim se proglasio carem i prisvojio je sebi carski naslov Gaozu. Liu je pokorio visoko centralizirano carstvo, malo je olabavio sistem, i podijelio je carstvo na principate, kojima su vladali članovi njegove porodice ili vojni zapovjednici koji su mu bili izuzetno privrženi. Tako su postavljeni uslovi za povratak na feudalizam, međutim Liu, i vladari koji su ga slijedili, pomoću savjetnika koji su bili isključivo podređeni caru, provjeravali su svaku provinciju i upravitelja. Tako se očuvala centralna vlast tokom dinastije. Prijestolnica mu je bila na rijeci Wei, Chang'an (Ch'ang-an) koji u prijevodu znači „vječni mir“. Gaozu je prihvatio načela konfucionizma, a ta su, da je svrha vlasti služiti onima kojima se vlada, i da car pruža dobar, pozitivan primjer, umjesto strašan i strog.
Wu Di
Nakon što je Gaozu mirno preminuo, naslijedio ga je Wu Di (Wu-ti) koji je vladao od 141. do 87. p. n. e. Njegova vladavina je jedna od najslavnijih u kineskoj historiji. Posebnu pažnju je polagao u umjetnost vladanja. Moć lokalnih upravitelja rasla je tokom godina, ali Wu Di je radio na recentralizaciji vlasti. Tako je umjesto činovnika nasljeđenih iz Qin dinastije, koji su postavljani na položaje po rođenju, slijedeći konfucionizam, činovnici su birani po njihovim sposobnostima, tj. kvalifikacijama. Pismeni ispiti su bili usvojeni kao mjerilo određivanja najkvalificiranijih osoba. U glavnom gradu je osnovana škola za obuku vladinih oficira, a administrativna birokratija je bila sistematizirana.
Iako je lično bio zainteresiran za magičnu stranu daoisma, Wu Di je konfucionizam odlučio i dalje ostaviti za glavnu religiju i filozofiju, tako što je potakao na proučavanje pet klasika konfucionizma (Shujing - knjiga historije, Shijing - knjiga poezije, Yijing - knjiga promjena, Liji - knjiga održivosti, i Chunqiu - proljetni i jesenski anali) na kojima se zasnivalo učenje konfucionizma. U pokušaju da sprovede jednu ideologiju za cijelo carstvo, Hanovci su preuzeli ideje mnogih ideoloških škola i uklopili ih u konfucionizam.
Trgovina je cvjetala u vrijeme Wu Dija. Unutrašnja trgovina se proširila u dugotrajnom miru koji je vladao u zemlji, niži porezi i smanjenje moći lokalnih moćnika. Wu Diovi ministri su održavali cijene konstantnim, tako da su kupovali pšenicu i kuhinjsko ulje kada su cijene bile niske i zatim ih plasirali na tržište kad bi ponestalo tih namirnica za vrijeme suše, ili slabog uroda. Kanali su se kopali i gradile su se ceste. Zemlja je bivala bogatija i snažnija, farme su bile prosperitetne, a gradovi su rasli u veličini i broju stanovnika.
Već početkom svoje vladavine, Wu Di je htio proširiti granice carstva. Na sjeverozapadu, nomadsko pleme planinskih ratnika je duže vrijeme teroriziralo sjeverozapadnu Kinu. Wu Di je poslao nekoliko vojnih ekspedicija u to područje, formirao je savez sa srednjeazijskim plemenima, i slomio moć Xiongnu. Kad je sjeverozapad bio osiguran, Wu Di se počeo širiti na sjeveroistok, pokorivši Mandžuriju i poprilično onog što je danas Koreja. Pripojio je teritorije južno od rijeke Yangtze, kao i Annam, u sjevernom Vijetnamu. Pokorivši ono što je danas provincija Yunnan, otvorio je rutu za Burmu i Indiju. Najzanimljivija Wu Diova osvajanja su ona u centralnoj Aziji. Stavivši pod kontrolu teritorije u Ferghani (današnji Uzbekistan) i dolinu rijeke Jaxert (zvanu Syr Daria rijeka, današnji Kazahstan), toliko dalje od današnjih granica Kine, Wu Diove trupe su otvorile Put svile, dug 6500 km, povezujući Chang'an i Rim. Put svile je omogućio Kini da trguje s državama Perzijskog zaljeva, i istočnim Mediteranom.
Do njegove smrti, 87. godine p. n. e., Wu Diovo carstvo je bilo veliko poput Rimskog carstva koje će nastati nekoliko desetljeća kasnije pod Julijem Cezarom. Međutim, Wu Diova osvajanja imala su i efekt pražnjenja državne riznice, oštrog povećanja poreza i povećana državna kontrola ekonomije. Iako su ove mjere bile djelotvorne u kraćem periodu, na duge staze su slabile dinastiju.
Wang Mang
Wu Diovi nasljednici su neko vrijeme uspjeli očuvati carstvo, ali tri slaba vladara su naposljetku omogućila carskom regantu Wang Mangu (45. g. p. n. e.-23. god.) da koncentrira svu moć u svoje ruke. Wang Mang je bio član visoke porodice koja se vjenčala u kraljevski klan.
Moć mu je sve više jačala, da bi se, napokon, 9. godine proglasio carem kratko-živeće dinastije Xin (Hsin=Nove). Iako je Mang dobio vlast ubistvima i intrigama, bio je reformista koji je želio bolju, manje korumpiranu vladu. Zemlju koja je većim djelom bila u vlasništvu feudalaca, koji su je po astronomskim cijenama iznajmljivalji seljacima, Mang je stavio pod svoju upravu, udarajući tako u same temelje moći barona i vlastele. Zemlja je bila podijeljena na jednake dijelove i dana farmerima koji su je kultivirali. Zatim je ukinuo ropstvo, davao bez intresne zajmove farmerima i postao vođa konfucionističkog učenja. Dakako, ove promjene su naišle na ozbiljna protivljenja opozicije.
Feudalni baroni su osnovali savez i usprotivili se Wang Mangu. Ujedinila ih je Liu porodica i uslijedio je građanski rat. Kako je carstvom zavladao nemir, vojna tajna društva su osnovali bande i napadala sela i gradove. Wang je vjerovao da će valjane institucije na kraju donijeti mir Kini, ali 23. godine, vojska vođena klanom Liu srušila je vrata Chang'ana, ubila Wang Manga, i ponovno uspostavila dinastiju Han.
Istočni Han mini|Portret vladara Guangwua (nastao u vrijeme dinastije Ming) Za vrijeme građanskog rata, stari glavni grad Chang'an je bio uništen, a porodica Liu se preselila u glavni grad istočno od Louyanga (Lo-yang), u kojoj je današnja provincija Henan. Ime Han se opet upotrebljava, ali kineski historičari radije koriste izraz za dinastiju nakon Wang Manga kao Istočni ili kasniji Han. Prvi vladar, Guangwudi (Kuang-wu-ti, 5. p. n. e.-57. god.) povratio je sva područja carstva, i poput njegovih predaka nastavio s konfucijskim učenjem i reformom vlasti. Nakon njegove smrti, sve češće su vladari bili mladi i umjesto njih carstvom su upravljali ministri, a u međuvremenu seljački ustanci su bivali sve češći. Naoružan daoistički kult, ili Huangjin (žuti turbani) poticali su nemire po cijelom carstvu. Iako je dinastija nastavila svoje ime, zbrka u borbi za prevlast negirala je svaku vlast dinastije Han. Napokon, 220. godine, zadnji car Han, Xiandi (Hsien-ti), koji je postavljen na prijestolje u dobi od osam godina, formalno je abdicirao zaslugom Cao Pi (Ts'ao P'i), koji je bio sin njegova glavnog ministra. Cao Pi se proglasio prvim carem nove dinastije Wei. Taj datum obilježava početak tzv. doba Doba Razdora, koje je trajalo od 220. do 589. godine.
Doba Razdora
Razdor u Kini počinje krajem 2. vijeka kada se vjerski fanatici obavijeni u žute marame vrše državni udar jer smatraju da je država korumpirana. Pokretač te sekte je Zhang Jiao sa svojom bračom Zhang Bao i Zhang Liang, te se za trojicu braće smatralo da posjeduju moći tri elemenata: vatra, zemlja i zrak.
Vladar Han dinastije je u to vrijeme bilo dijete od samo 9 godina, ali to nije spriječilo da se najmoćnije porodice, vojskovođe i svi protivnici fanatika vođenih Zhang Jiaom ujedine. Koalicija je napravljena, a vodile su se tri velike bitke dok su fanatici i sam Zhang Jiao pogubljeni. Mir u zemlji je nastupio, ali samo na kratko vrijeme.
Glavnog zaštitnika mladog cara, Dongu Zhuou, je moć koju je imao udarila u glavu te je poželio i sam vladati Kinom. Močni vladari pokrajina Kine nisu željeli trpiti tiraniju Dong Zhuoa te Cao Cao sa svojom vojskom kreće na Luo Yang (glavni grad) da skine Dong Zhuoa s prijestolja, ali vojska pod vodstvom Lu Bua ih porazi. Lu Bu je posinak Dong Zhoua, a pratio ga je glas najsnažnijeg ratnika i nemilosrdnog ubice u Kini. Cao Cao poziva druge regionalne vladare da se koalicija ponovno sastavi ali ovaj put da se oslobodi mladog cara. Za glavnog generala se odabire Yuan Shao, vladar najbogatije pokrajine i član najuglednije porodice Yuan.
U borbi pred ulazom u grad, ispred Hu Lao gradskih vrata, se vodila da tada najveća bitka u historiji Kine. Najistaknutiji u toj borbi su bili, sve do tada anonimni, Liu Bei i njegova zakleta braća Guan Yu i Zhang Fei koji su u vrtu breskvi se zakleli kao braća koja će vratiti staru slavu Han dinastije. Oni su zabilježeni u historiji kao jedini koji su se suprostavili moćnom Lu Buu te ga poarzili i natjerali u bijeg. Kad je vojska koalicije ušla u Luo Yang, Dong Zhuo naređuje da se grad spali do temelja te bježi.
Koalicija odustaje od proganjanja te smišlja plan kako svijet lišiti Dong Zhuoa a to je moguće samo uz pomoć nekoga moćnog, neustrašivog i bliskog Dong Zhuou - jednoglasno je odlučeno da to mora biti Lu Bu kojemu to ne bi tebalo biti problem kad je već ubio i vlastitog oca.