Genocid u Srebrenici jest ratni zločin izvršen u julu 1995. za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Genocid se sastojao od masovnih, planski provedenih ubistava zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka između 12 i 77 godina. Činjenice o Srebrenici Desio se u regionu Srebrenice, a izvršile su ga Vojska Republike Srpske (VRS) pod komandom generala Ratka Mladića, te paravojna formacija "Škorpioni", zajedno s nekoliko stotina grčkih i ruskih volontera., str. 3.
Događaj se smatra jednim od najvećih masakara u Evropi od Drugog svjetskog rata, u kojem je ubijeno preko 8.000 ljudi.Potocari Memorial Center PRELIMINARY LIST of Missing Persons from Srebrenica '95 , str. 81., str. 25. Masakr se generalno smatra jednim od najužasnijih događaja u savremenoj evropskoj historiji.UN Press Release SG/SM/9993UN, 11/07/2005 "Secretary-General Kofi Annan’s message to the ceremony marking the tenth anniversary of the Srebrenica massacre in Potocari-Srebrenica" ; preuzeto: 9. 8. 2010.Institute for War and Peace Reporting, Tribunal Update: Briefly Noted (TU No 398, 18. 3. 2005) General Ratko Mladić i grupa oficira Vojske Republike Srpske u međuvremenu su optuženi za ratne zločine, uključujući i genocid, pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). MKSJ je, između ostalog, donio pravosnažnu presudu u kojoj masakr u Srebrenici kvalificira kao čin genocida.
Godine 2004, jednoglasnom presudom u slučaju Tužilac protiv Krstića, Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), presudilo je da zločin počinjen nad muškim stanovnicima enklave Srebrenica predstavlja genocid, zločin prema međunarodnom pravu. Presudu je podržao i Međunarodni sud pravde (ICJ) 2007. godine. Zaključeno je da nasilno premještanje i zlostavljanje između 25.000 i 30.000 bošnjačkih žena, djece i starijih osoba predstavlja genocid, zajedno sa ubistvima i razdvajanjem muškaraca koja su se desila tokom tog zločina.
U godinama 2013, 2014. i ponovo 2019. godine, država Nizozemska je proglašena odgovornom pred nizozemskim Vrhovnim sudom i pred Haškim okružnim sudom jer nije učinila dovoljno da spriječi više od 300 ubistava Bošnjaka u Srebrenici.
Generalna skupština Ujedinjenih nacija, 23. maja 2024, usvojila je Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, pri čemu su 84 zemlje glasale za usvajanje Rezolucije, 68 je ostalo suzdržano, a 19 zemalja je bilo protiv.
Uvod mini|desno|200px|Mezar 13-godišnjeg dječaka mini|desno|200px|Priprema za ukop 465 žrtava genocida, 11. juli 2007http://www.idoconline.info/digitalarchive/public/browsing/bydate/index.cfm/fuseaction/listarticles/code/01.01.04/year/2007/month/7/day/11/ mini|desno|200px|Srebrenica mini|desno|200px|Memorijalni centar Srebrenica-Potočari mini|desno|200px|Memorijalni centar Srebrenica-Potočari Republika Bosna i Hercegovina je svoj put prema nezavisnosti započela 15. oktobra 1991. parlamentarnom deklaracijom o suverenosti. Evropska zajednica je priznala Republiku Bosnu i Hercegovinu 6. aprila 1992, a Sjedinjene Američke Države učinile su to idućeg dana. Međutim, problem nije bio riješen međunarodnim priznanjem, jer je u to vrijeme počela ofanziva srpskih snaga za osvajanje i etničko čišćenje teritorije. Međunarodna zajednica pokušala je u više navrata uspostaviti mir, no ti pokušaji imali su tek ograničen uspjeh. U istočnom dijelu Bosne, koji je u blizini Srbije, razvio se osobito žestok napad Srba.
Pripadnici VRS su namjeravali sačuvati Bosnu i Hercegovinu kao sastavni dio Jugoslavije. To je bio njihov temeljni, dugoročni i politički cilj u Bosni i Hercegovini. Željeli su živjeti u istoj državi sa drugim Srbima, a jedina država koja je to mogla garantirati bila je bivša Jugoslavija. Shvatili su da područje srednjeg Podrinja za njih ima ogromno strateško značenje. Bez područja srednjeg Podrinja ne bi bilo Republike Srpske, ne bi bilo teritorijalnog integriteta srpskih etničkih teritorija. Umjesto toga, srpsko stanovništvo bi bilo prisiljeno prihvatiti takozvani status enklave na svojim etničkim teritorijama. Teritorija bi bila podijeljenja na dva dijela, cijelo područje bi bilo razbijeno i bilo bi odvojeno od same Srbije i područja nastanjenih gotovo 100% srpskim stanovništvom.
Usprkos tome što je u Srebrenici stanovništvo bilo pretežno bošnjačko, srpske paravojne snage sa tog područja i iz susjednih dijelova istočne Bosne početkom 1992. godine su na nekoliko sedmica okupirale grad. Međutim, u maju 1992. grupa boraca Armije RBiH pod komandom Nasera Orića uspjela je ponovo osvojiti Srebrenicu. Tokom nekoliko idućih mjeseci jedinice pod komandom Nasera Orića širili su oslobođeni teritorij serijom iznenadnih napada. Do septembra 1992. snage Armije RBiH iz Srebrenice spojile su se sa snagama iz Žepe, grada pod bošnjačkom kontrolom južno od Srebrenice. Do januara 1993. enklava je dodatno proširena, tako da je uključivala Cersku, enklavu pod kontrolom Bošnjaka, koja se nalazila zapadno od Srebrenice. U to vrijeme srebrenička enklava dostigla je površinu od 900 km2, no nikada se nije spojila sa glavnim područjem pod bošnjačkom kontrolom na zapadu.
U januaru 1993. jedinice pod komandom Nasera Orića, u potrazi za hranom, napale su srpsko selo Kravica. U napadu je ubijeno 35 vojnika VRS i 11 srpskih civila, nakon čega su jedinice VRS odgovorile kontraofanzivom koja je trajala tokom nekoliko idućih mjeseci, osvojivši na kraju sela Konjević Polje i Cersku, prekinuvši vezu između Srebrenice i Žepe i smanjivši veličinu srebreničke enklave na 150 km2. Stanovnici obližnjih područja, Bošnjaci, slili su se u Srebrenicu, tako da se broj njenih stanovnika popeo na 50.000 do 60.000 ljudi. Za vrijeme tih vojnih aktivnosti tokom mjeseci nakon januara 1993. pojavili su se izvještaji o teroru Bošnjaka nad srpskim civilima, kao i o srpskom teroru nad bošnjačkim civilima.
Komandant Zaštitnih snaga UN-a (UNPROFOR), francuski general Philippe Morillon, posjetio je Srebrenicu u martu 1993. Do tada je grad već postao prenapučen i vladali su uslovi opsade. Srpske snage su u svom napredovanju prekinule dovod vode, tako da u gradu tekuće vode gotovo i nije bilo. Ljudi su struju dobijali iz improvizovanih generatora za električnu struju. Hrana, lijekovi i druge nužne potrepštine bili su izuzetno rijetki. Prije odlaska, general Morillon je na javnom skupu uspaničenim stanovnicima Srebrenice rekao da se grad nalazi pod zaštitom UN-a i da ih on nikad neće napustiti.
Između marta i aprila 1993. iz Srebrenice je pod pokroviteljstvom Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice (UNHCR) evakuisano otprilike 8.000 do 9.000 Bošnjaka. Evakuacijama su se, međutim, protivile bosanske vlasti u Sarajevu, smatrajući da se time doprinosi "etničkom čišćenju" teritorije.
Srpske vlasti su i dalje ostale usredotočene na zauzimanje enklave koja je zbog svoje blizine srbijanskoj granici i zbog činjenice da je bila potpuno okružena teritorijom pod kontrolom Srba bila i strateški važna i lako osvojiva. Pripadnici VRS su 13. aprila 1993. predstavnicima UNHCR-a rekli da će u roku od 2 dana napasti grad ako se Bošnjaci ne predaju i ne pristanu na evakuaciju.
April 1993. Vijeće sigurnosti je 16. aprila 1993. reagiralo tako što je donijelo Rezoluciju 819 kojom je proglasilo da "sve strane i drugi, Srebrenicu i njenu okolinu trebaju smatrati zaštićenom zonom koja se ne smije oružano napadati niti izlagati nekom drugom neprijateljskom činu." Istovremeno su još dvije enklave, Žepa i Goražde, stavljene pod zaštitu UN-a. Prva grupa vojnika UNPROFOR-a stigla je u Srebrenicu 18. aprila 1993.
Općenito se smatralo da su srpske snage koje su okruživale enklavu disciplinovane i dobro naoružane. Vojska Republike Srpske je bila organizovana po teritorijalnom principu i Srebrenica je pripadala području pod kontrolom Drinskog korpusa. Oko enklave je bilo razmješteno između 1000 i 2000 vojnika iz tri brigade Drinskog korpusa, a te snage bile su opremljene tenkovima, oklopnim vozilima, artiljerijskim oružjem i minobacačima. Jedinica ARBiH koja je ostala u enklavi, odnosno 28. divizija, nije bila ni dobro organizovana, a niti dobro opremljena. Nedostajala je čvrsta komandna struktura i sistem komunikacije, neki od vojnika ARBiH imali su stare lovačke puške ili uopšte nisu imali oružja, a samo nekolicina njih imala je prave uniforme. Međutim, Pretresno vijeće Haškog tribunala saslušalo je i svjedočenja da 28. divizija nije bila onako slaba kakvom su je neki opisivali. Sigurno je da je broj ljudi u 28. diviziji nadmašivao broj ljudi u Drinskom korpusu, pri čemu su redovno protiv snaga VRS-a na tom području vršena izviđanja i diverzije.
Od samog početka obje strane u sukobu su kršile sporazum o "zaštićenoj zoni". Pretresno vijeće je čulo svjedočenja o smišljenoj strategiji Srba da se međunarodnim konvojima pomoći ograniči pristup u enklavu. Potpukovnik Thomas Karremans, zapovjednik Nizozemskog bataljona, izjavio je u svom svjedočenju da su srpske snage sprečavale njegovom ljudstvu da se vrati u enklavu te da se sprečavalo i unošenje opreme i municije. Nužne potrepštine, poput hrane, lijekova i goriva, bivale su sve rjeđe. Neki Bošnjaci u Srebrenici žalili su se na napade srpskih vojnika.
Pretresno vijeće je saslušalo velikim dijelom neosporeno i vjerodostojno svjedočenje o sistematskom odbijanju Bošnjaka da se pridržavaju sporazuma o demilitarizaciji "zaštićene zone". Bošnjački helikopteri su letjeli, kršeći time odredbu o zoni zabrane letenja, ARBiH je otvarala vatru prema srpskim linijama i kretala se kroz "zaštićenu zonu", 28. divizija se nastavila naoružavati, a ARBiH je prisvojila barem jedan dio humanitarne pomoći koji je stizao u enklavu. VRS se činilo da bošnjačke snage u Srebrenici koriste "zaštićenu zonu" kao podesnu bazu za pokretanje ofanziva protiv njih, a da UNPROFOR ništa ne čini kako bi to spriječio. General Halilović je priznao da su helikopteri letjeli i time kršili zabranu letenja, te da je on lično poslao osam helikoptera sa municijom za 28. diviziju. U moralnom smislu on to nije shvaćao kao kršenje sporazuma o "zaštićenoj zoni", s obzirom na činjenicu da su Bošnjaci od početka bili izuzetno loše opskrbljeni oružjem.
Početak 1995. mini|desno|200px|Spomen ploča u Memorijalnom centru Potočari mini|desno|200px|Spomen ploča u Memorijalnom centru Potočari Početkom 1995. do enklave je uspijevalo stići sve manje konvoja sa zalihama. Vojnici Nizozemskog bataljona koji su stigli u januaru 1995. vidjeli su kako se situacija tokom mjeseci nakon njihovog dolaska rapidno pogoršava. Već siromašni izvori opskrbe za civilno stanovništvo još su se više smanjili, pa su čak i rezerve u hrani, lijekovima, gorivu i municiji snaga UN-a postale opasno male. Na kraju su mirotvorne snage imale toliko malo goriva da su bile prisiljene enklavom patrolirati pješice. Vojnicima Nizozemskog bataljona, koji su radi dopusta napustili to područje, nije bilo dopušteno da se vrate i njihov broj je sa 600 spao na 400 ljudi.
U martu i aprilu nizozemski vojnici primijetili su jačanje srpskih snaga u blizini dva osmatračka punkta, OP Romeo i OP Quebec. Činilo se da su novopridošli srpski vojnici opremljeniji i disciplinovaniji. Jedan od komandanata bosnjačkih snaga rekao je jednom vojniku Nizozemskog bataljona da VRS ima u planu zauzeti ta dva osmatračka punkta.
Proljeće 1995. U martu 1995. Radovan Karadžić, predsjednik Republike Srpske, reagujući na pritisak međunarodne zajednice da se okonča rat i na tekuće napore da se pregovorima postigne mirovni sporazum, izdao je direktivu VRS-u u vezi sa dugoročnom strategijom snaga VRS-a u enklavi. U toj direktivi, poznatoj pod nazivom "Direktiva 7", konkretno se navodi da VRS treba
Tačno kao što je i bilo predviđeno tom direktivom, sredinom 1995. humanitarna situacija za bošnjačke civile i vojno osoblje u enklavi postala je katastrofalna. Početkom jula 1995. iz niza izvještaja 28. divizije vidi se kako su snage ABiH u enklavi hitno tražile deblokadu koridora za humanitarnu pomoć i kako je, kad to nije uspjelo, došlo do tragedije civila koji umiru od gladi
6-11. juli 1995.