Franjo Tuđman (14. maj 1922 – 10. decembar 1999) bio je hrvatski državnik, historičar i prvi predsjednik Hrvatske, od 1990. do svoje smrti. Bio je na poziciji nakon sticanja nezavisnosti države od Jugoslavije. Tuđman je bio i deveti i posljednji Predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske od maja do jula 1990.
Tuđman je rođen u Velikom Trgovišću. U mladosti se borio tokom Drugog svjetskog rata kao pripadnik jugoslavenskih partizana. Nakon rata je preuzeo dužnost u Ministarstvu odbrane, a kasnije je stekao čin general-majora Jugoslavenske narodne armije 1960. Nakon vojne karijere posvetio se proučavanju geopolitike. Postao je profesor 1963. na zagrebačkom Fakultetu političkih nauka. Doktorirao je historiju 1965. i radio je kao historičar sve do sukoba sa režimom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Tuđman je sudjelovao u pokretu Hrvatsko proljeće koje je pozivalo na reforme u zemlji i zbog svojih aktivnosti je 1972. bio zatvoren. Sljedećih godina živio je relativno anonimno do kraja socijalističkog uređenja, nakon čega je svoju političku karijeru započeo osnivanjem Hrvatske demokratske zajednice 1989.
Hrvatska demokratska zajednica je pobijedila na prvim hrvatskim parlamentarnim izborima 1990. a Tuđman je postao Predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske. Kao predsjednik, Tuđman je donio novi ustav i vršio pritisak na stvaranje nezavisne Hrvatske. Dana 19. maja 1991. održan je referendum o nezavisnosti, koji je odobrilo 93% birača. Hrvatska je proglasila nezavisnost od Jugoslavije 25. juna 1991. Područja sa srpskom većinom su se pobunila, uz podršku Jugoslavenske narodne armije, a Tuđman je vodio Hrvatsku tokom rata za nezavisnost. Primirje je potpisano 1992. ali se rat proširio na Republiku Bosnu i Hercegovinu, gdje su se Hrvati borili u savezu sa Bošnjacima. Njihova saradnja se raspala krajem 1992. i Tuđmanova vlada je stala na stranu Herceg-Bosne tokom hrvatsko-bošnjačkog sukoba, što je bio potez koji je izazvao kritike međunarodne zajednice. U pravosnažnoj presudi na suđenju za ratne zločine bivšim visokim dužnosnicima Herceg-Bosne, Haški tribunal je naveo da je Tuđman dijelio cilj njihovog udruženog zločinačkog poduhvata da uspostave entitet za ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda koji je trebalo provesti etničkim čišćenjem bosanskih muslimana. Međutim, nije ga proglasilo krivim ni za jedan konkretan zločin.
U martu 1994. potpisao je Vašingtonski sporazum sa Predsjednikom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alijom Izetbegovićem kojim su se ponovno ujedinili Hrvati i Bošnjaci. U augustu 1995. odobrio je veliku ofanzivu poznatu kao operacija "Oluja" kojom je efektivno okončan rat u Hrvatskoj. Iste godine bio je jedan od potpisnika Dejtonskog sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini. Ponovo je izabran za predsjednika 1992. i 1997. i ostao je na vlasti do svoje smrti 1999. Dok pristalice ističu njegovu ulogu u postizanju hrvatske neovisnosti, kritičari su njegovo predsjedništvo opisali autoritarnim. Istraživanja nakon Tuđmanove smrti općenito su pokazala visoku ocjenu naklonosti u hrvatskoj javnosti.
Rani život Franjo Tuđman rođen je 14. maja 1922. u Velikom Trgovišću, selu u sjevernom području Hrvatskog zagorja, u to vrijeme u sastavu Kraljevine SHS. Porodica se ubrzo nakon njegovog rođenja preselila u kuću označenu kao njegovo rodno mjesto.Žanić, Ivo. 2002. "South Slav Traditional Culture as a Means to Political Legitimization." In: Sanimir Resić and Barbara Törnquist-Plewa (eds.), The Balkans in Focus. Cultural Boundaries in Europe, pp. 45–58. Lund: Nordic Academic Press, p. 53.Krile, A.B. "Počasti i polemike oko rodne kuće." Slobodna Dalmacija (15 May 2003). Njegov otac Stjepan vodio je lokalnu konobu i bio je politički aktivan član Hrvatske seljačke stranke (HSS). Bio je predsjednik odbora HSS-a u Velikom Trgovišću 16 godina (1925–1941, a za gradonačelnika Velikog Trgovišća biran 1936. i 1938). Mato, Andraš i Juraj, braća Stjepana Tuđmana, emigrirali su u Sjedinjene Američke Države. Drugi brat Valentin je također pokušao emigrirati, ali ga je putna nesreća spriječila i zadržala u Velikom Trgovišću, gdje je radio kao (neškolovani) veterinar.
Osim Franje, Stjepan Tuđman je imao stariju kćer Danicu Anu (umrla kao beba), Ivicu (rođena 1924) i Stjepana "Štefeka" (rođena 1926). Kada je Franjo Tuđman imao sedam godina, njegova majka Justina (rođena Gmaz) umrla je rađajući svoje peto dijete. Tuđmanova majka bila je pobožna katolkinja, za razliku od njegovog oca i maćehe. Njegov otac, kao i Stjepan Radić, imao je antiklerikalne stavove i mladi Franjo je usvojio njegove stavove. Kao dijete Franjo Tuđman služio je kao oltarnik u mjesnoj župi. Tuđman je osnovnu školu pohađao u rodnom selu od 15. septembra 1929. do 30. juna 1933. i bio je odličan učenik.
Gimnaziju je pohađao osam godina, počevši od jeseni 1935. Razlozi prekida nisu jasni, ali se pretpostavlja da je primarni uzrok bila ekonomska kriza u tom periodu. Prema nekim izvorima, mjesna župa pomogla je mladom Franji da nastavi školovanje, a učitelj mu je čak predložio da se školuje za svećenika. Kada je imao 15 godina, otac ga je doveo u Zagreb, gdje je upoznao Vladka Mačeka, predsjednika Hrvatske seljačke stranke (HSS). Franjo je isprva mlad volio HSS, ali se kasnije okrenuo komunizmu. Dana 5. novembra 1940. uhapšen je tokom studentskih demonstracija povodom proslave godišnjice sovjetske Oktobarske revolucije.
Drugi svjetski rat lijevo|mini|Tuđman kao pripadnik jugoslovenskih partizana lijevo|mini|Tuđman (lijevo), s Jožom Horvatom (desno), u partizanskoj uniformi, februar 1945 Dana 10. aprila 1941, kada je Slavko Kvaternik proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH), marionetsku državu nacističke Njemačke i fašističke Italije, Tuđman je napustio školu i sa svojim prijateljem Vladom Stoparom počeo izdavati tajne novine. U jugoslavenske partizane regrutovao ga je početkom 1942. Marko Belinić. Njegov otac je također otišao u partizane i postao osnivač Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH). Prema Tuđmanu, njegovog oca su uhapsile ustaše, fašistička i ultranacionalistička organizacija koja je upravljala NDH, a jedan od braće odveden u logor. Obojica su uspjeli preživjeti, za razliku od najmlađeg brata Stjepana kojeg je Gestapo ubio u partizanima 1943.
Tuđman je putovao između Zagreba i Zagorja koristeći lažne dokumente koji su ga identificirali kao pripadnika Hrvatskog domobranstva. Tamo je pomagao aktiviranje partizanske divizije u Zagorju. Dana 11. maja 1942, dok je nosio Belinićevo pismo, ustaše su ga uhapsile, ali je uspio pobjeći iz policijske stanice.
Vojna karijera Franjo Tuđman i Ankica Žumbar vjenčali su se 25. maja 1945. u Gradskom vijeću Beograda. Na taj način su željeli potvrditi svoju vjeru u komunistički pokret i važnost građanskih rituala u odnosu na vjerske. (U maju 1945. godine vlada je kreirala zakon koji je dozvoljavao građanska vjenčanja, izvodeći vjenčanja, između ostalog, izvan crkvene nadležnosti.) Oni su se istog dana vratili na posao.
Dana 26. aprila 1946. godine pronađeni su mrtvi njegov otac Stjepan i maćeha. Tuđman nikada nije razjasnio okolnosti njihove smrti. Prema navodima policije, njegov otac Stjepan ubio je suprugu, a potom i sebe. Druge teorije optužuju ustaške gerilce (križare) i pripadnike jugoslavenske tajne policije (OZNA).
Franjo i Ankica su završili srednju školu tek nakon rata, u Beogradu. On je završio Partizansku gimnaziju 1945, a ona je završila pet semestara engleskog jezika u jugoslavenskom ministarstvu vanjskih poslova. desno|mini|Tuđman kao general-major Jugoslovenske narodne armije (1960.) Godine 1953. Tuđman je unaprijeđen u čin pukovnika i premješten na mjesto načelnika kabineta načelnika štaba Saveznog sekretara za narodnu obranu. Na tom položaju 1959. postaje general-major. Sa 38 godina postao je najmlađi general Vojske Jugoslavije. Njegovo unapređenje nije bilo ekstremno, ali je bilo netipično za Hrvata jer su viši oficiri sve češće bili Srbi i Crnogorci. Srbi i Crnogorci su 1962. činili 70% generala vojske.
Dana 23. maja 1954. postao je sekretar JSD Partizan Beograd, a maja 1958. i predsednik istog, postavši prvi pukovnik na toj funkciji (svi dosadašnji nosioci su bili generali). Na tu funkciju je postavljen kako bi riješio probleme administracije unutar kluba, posebno fudbalske sekcije. Kada je stigao, JSD Partizan Beograd je bilo svojevrsno obavještajno ratište na kome su se čelnici UDBE i KOS-a borili za uticaj. To je dovelo do toga da klubovi (iako imaju zapažene i dobre igrače) imaju loše rezultate, posebno fudbalska sekcija. Tokom njegovog predsjedavanja klubom, klub je usvojio dres na crno-bijele pruge koji se koristi do danas. Prema Tuđmanu, on je želio da stvori klub koji će imati panjugoslavenski imidž i suprotstaviti se SD Crvena zvezda koja je imala ekskluzivni srpski imidž. Tuđmana su inspirisale uniforme FC Juventus. Međutim, Stjepan Bobek (bivši igrač FK Partizana) tvrdio je da je ideja boja uniformi zapravo njegova, koju je prenio na Tuđmana.
Tuđman je pohađao vojnu akademiju u Beogradu, kao i mnogi oficiri koji nisu imali formalno vojno obrazovanje. Završio je taktičku školu 18. jula 1957. kao odličan učenik. Jedan od njegovih nastavnika bio je Dušan Bilandžić, koji će mu biti budući savjetnik. Prije nego što je napunio 40 godina, postao je najmlađi general Vojske Jugoslavije. Bio je istaknut u prisustvu komunističke indoktrinacije dok je boravio u Beogradu, gdje je rođeno njegovo troje djece.Obituary , theguardian.com; accessed 19 July 2015.
Institut Godine 1963. postao je profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Zagrebu, gdje je predavao kolegij "Socijalistička revolucija i savremena nacionalna historija". Aktivnu vojnu službu napustio je 1961. na vlastiti zahtjev i počeo raditi u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, te ostao njegov direktor do 1967. godine.
Tuđmanovi stavovi su okrenuli protiv njega mnoge profesore sa zagrebačkog Univerziteta, poput Mirjane Gross i Ljube Bobana. U aprilu 1964. Boban je Tuđmana proglasio nacionalistom. Za vrijeme Tuđmanovog vodstva Institut je postao izvor alternativnih tumačenja jugoslavenske historije, što je dovelo do njegovog sukoba sa zvaničnom jugoslavenskom historiografijom. Nije imao odgovarajuću akademsku diplomu koja bi ga kvalifikovala kao historičara. Počeo je shvatati da će morati doktorirati kako bi zadržao svoju poziciju. Njegova disertacija pod naslovom "Uzroci krize Jugoslovenske monarhije od ujedinjenja 1918. do njenog sloma 1941. godine", predstavljala je kompilaciju nekih od njegovih ranije objavljenih radova. Filozofski fakultet Univerziteta u Zagrebu odbio je njegovu disertaciju uz obrazloženje da su neki dijelovi već objavljeni. Filozofski fakultet u Zadru (tada dio Univerziteta u Zagrebu, danas Univerziteta u Zadru) ga je prihvatio i on je diplomirao 28. decembra 1965.
U svojoj tezi je naveo da je primarni uzrok sloma Kraljevine Jugoslavije represivni i korumpirani režim koji je bio u suprotnosti sa savremenom glavnom jugoslavenskom historiografijom koja je svojim primarnim uzrokom smatrala hrvatski nacionalizam. Bogdanov i Milutinović (obojica etnički Srbi) nisu se protivili ovome. Međutim, zagrebački izdavač "Naprijed" otkazao je ugovor nakon što je odbio da promijeni neke kontroverzne izjave u knjizi. Hrvatski sabor i Savez komunista Hrvatske iz Zagreba, međutim, napali su je i Uprava zavoda zatražila je Tuđmanovu ostavku. desno|mini|Tuđman drži govor u Institutu radničkog pokreta u Zagrebu U decembru 1966. Ljubo Boban optužio je Tuđmana za plagijat, navodeći da je Tuđman četiri petine svoje doktorske teze "Stvaranje socijalističke Jugoslavije" sastavio iz Bobanovog rada. Boban je ponudio uvjerljive dokaze za svoju tvrdnju iz članaka objavljenih ranije u časopisu Forum, a ostatak iz Bobanove vlastite teze. Tuđman je potom izbačen iz Instituta i prisiljen na penziju 1967.
Bio je poslanik u Hrvatskom saboru između 1965. i 1969.