Olovo je hemijski element sa simbolom Pb () i atomskim brojem 82. Ono je mehki, otrovni, teški metal. U periodnom sistemu svrstan je u 4. glavnu grupu, odnosno 14. grupu po IUPAC-u (ugljikovu grupu) te u 6. periodu. Lahko se obrađuje i ima nisku tačku topljenja u odnosu na mnoge druge metale.
Izotopi olova 206Pb, 207Pb i 208Pb su najteži poznati stabilni atom, pa je olovo i najteži stabilni element periodnog sistema. Njegova stabilnost se može objasniti magičnim brojem protona 82. Kod izotopa 208Pb prisutan je takozvani dvostruki magični broj u jezgri. Izotopi olova krajnji su proizvodi tri od četiri prirodna niza raspada radioaktivnih elemenata. Na taj način nastalo je relativno mnogo olovo, zbog čega je u Zemljinoj kori relativno mnogo olova u odnosu na druge teške metale.
Historija mini|lijevo|Olovo thumb|lijevo|Rimski lonac za vodu nađen u blizini Dillingena (Saarland)
U ranom bronzanom dobu, pored olova, za izradu bronze koristio se antimon i arsen, sve dok se nije raširila upotreba kalaja. Babilonci su poznavali olovo i od njega izrađivali vaze. Asirci su za svoje potrebe morali uvoziti olovo (abāru). Asirski kralj Tiglat-pileser I dobijao je olovo kao danak iz osvojene Melide (današnja Malatya). Rimljani su metal koristili kao materijal za posude, kao municiju za praćke, za plombe (otud i latinsko ime) i vodovodne cijevi.
Već je rimski autor Vitruvije smatrao upotrebu olova za vodovodne cijevi štetnom po zdravlje. Preporučivao je, koliko je god moguće, korištenje glinenih. Međutim, i pored toga, olovne cijevi bile su u upotrebi sve do 1970-ih. Engleska riječ plumber (vodoinstalater) također asocira na ovaj vid upotrebe olova. Iz današnje perspektive vrlo zabrinjavajuće djeluje podatak da se olovo dodavalo vinu kao sredstvo za zaslađivanje (takozvani olovni šećer, odnosno olovo(II)-acetat). U Vestfaliji, Rimljani su kopali olovo sve do svog povlačenja nakon poraza u bici u Teutoburškoj šumi. Izotopski sastav rimskog olovnog mrtvačkog sanduka, nađenog u Njemačkoj, pokazuje da ono potječe sjeverno od planine Eifel. Budući da je ruda olovo vrlo često imala primjesa srebra u dovoljnim količinama da se ekonomski isplati njegovo izdvajanje, dobijanje srebra i olova od antičkih vremena povezano je jedno s drugim. Rimljanska prerada olova dovela je do zagađenja okoline, koje se čak i danas može izmjeriti. Istraživanja leda na Grenlandu pokazala su da se između 5. stoljeća p. n. e. i 3. stoljeća dogodio mjerljiv porast sadržaja olova u atmosferi. I kasnije je olovo bilo veoma važno. Naprimjer, korišteno je za vezivanje u vitražnim prozorima u crkvama ili za prekrivanje krovova.
Posebnu važnost olovo dobija nakon izuma vatrenog oružja, koje je koristilo olovo kao materijal za projektile ručnog vatrenog oružja. Budući da su isprva sami vojnici pravili municiju, nije bilo neobično da su krali sve olovo do kojeg su mogli doći.
thumb|lijevo|100px|Alhemijski simbol za olovo Olovo je imalo važnu ulogu i u alhemiji. Pošto ima dosta sličnosti sa zlatom (teško i mehko), olovo je smatrano polaznim materijalom za sintezu zlata (sinteza kao promjena boje iz sive u zlatnu). Alhemijski simbol za olovo je stilizirani srp (♄), a od antike je ono bilo metal povezan s planetom Saturn i istoimenim božanstvom.
Početkom industrijske revolucije olovo je bilo potrebno u sve većim količinama za potrebe hemijske industrije. Koristilo se za proizvodnju sumporne kiseline i za oblaganje opreme za proizvodnju eksploziva. U to vrijeme je ono bilo jedan od najvažnijih obojenih metala.
Danas je olovo po proizvedenoj količini na četvrtom mjestu među obojenim metalima poslije aluminija, bakra i cinka. Gotovo 60% današnje svjetske proizvodnje olovo koristi se za automobilske baterije (olovne akumulatore).
Osobine Fizičke 150px|thumb|Kubična plošno centrirana rešetka olova (a=494 pm). Olovo je neplemeniti metal sa standardnim elektrodnim potencijalom od −0,13 V.. No, ono je mnogo plemenitije od mnogih drugih metala u upotrebi, kao što su željezo, cink ili aluminij. Olovo je dijamagnetni teški metal, gustoće 11,3 g/cm3, kristalizira se u kubičnom plošno centriranom sistemu i stoga ima kubično najgušće kuglasto pakovanje. Na njemu se zasniva i izražena duktilnost metala i niska Mohsova tvrdoća od samo 1,5. Olovo koje se javlja u prirodi obično je tvrđe zbog primjesa nečistoća i ima Mohsovu tvrdoću 2-2,5. Ono se lahko izvlači u tanke limove ili žice, međutim, zbog male tvrdoće nije postojano. Modifikacija olova u vidu dijamanta nije prisutna kod olova, za razliku od lakših homologa iz 14. grupe periodnog sistema. Razlog leži u nestabilnosti veze Pb-Pb uzrokovanom relativističkim efektom i slabom tendencijom da bude četverovalentno.
Olovo ima plavkasto-bijelu boju, na papiru ostavlja sivi trag. Ova osobina ranije se koristila za izradu sredstava za pisanje. Stoga je razvojem izrade olovaka došlo do određenih nejasnoća i zabluda, jer su mnogi mislili da je grafit u olovkama zapravo ruda olova. Tačka topljenja olova je 327 °C, a tačka ključanja između 1740 i 1751 °C. U naučnoj literaturi podaci o tački ključanja se donekle razlikuju, negdje se navodi 1740 °C,, 1746 °C i 1751 °C. Olovo provodi električnu struju i toplotu kao mnogi metali, međutim daleko slabije od većine (naprimjer električna provodljivost olova iznosi 4,8 · 106 S/m, a srebra 62 · 106 S/m). Na temperaturi ispod 7,196 K olovo ne iskazuje nikakav električni otpor, postaje supraprovodnik tipa I. Brzina zvuka u olovo iznosi približno 1200 m/s, međutim, u naučnoj literaturi ti podaci nisu identični, vjerovatno zbog različitog stepena čistoće olova ili načina njegove prerade.
Hemijske Olovo se pasivizira stajanjem na zraku, jer se na njegovoj površini stvara sloj olovo-oksida koji ga štiti od daljne oksidacije. Svjež presjek olova ima metalni sjaj, ali vrlo brzo potamni zbog stvaranja mat površine. Na zraku fino isitnjeno olovo u prahu tzv. piroforno olovo se pali samo od sebe. Pasivizirano olovo nije rastvorljivo u brojnim kiselinama. Tako je ono otporno u sumpornoj, fluorovodičnoj i hlorovodičnoj kiselini, jer anioni koje ono gradi u njima daju nerastvorljive soli. Zbog toga olovo nalazi primjenu za izradu posebnih hemijskih aparata i opreme. Međutim, olovo se rastvara u razblaženoj dušičnoj kiselini, jer je olovo(II)-nitrat rastvorljiv u vodi. Također se rastvara u koncentriranoj supornoj kiselini stvaranjem rastvorljivih kompleksa Pb(HSO4)2), acetatnoj kiselini (samo uz uvođenje zraka) i vrelim alkalnim rastvorima.
U vodi, koja ne sadrži rastvoren kisik, metalno olovo je stabilno. U prisustvu kisika se lagahno rastvara, stoga olovne vodovodne cijevi predstavljaju određenu opasnost za zdravlje ljudi. Ukoliko voda u sebi ima mnogo hidrogenkarbonata i sulfat, što je prepoznatljivo po takozvanoj tvrdoj vodi, nakon nekog vremena na olovu se formira sloj bazičnih olovo(II)-karbonata i olovo(II)-sulfata. Oni štite vodu od olova, međutim i pored toga manje količine olova ipak mogu dospjeti u vodu.
Rasprostranjenost thumb|lijevo|Samorodno olovo – nalazište: Langban, Švedska Olovo u Zemljinoj kori nalazi se u koncentraciji od oko 0,0018 %, ali se ono vrlo rijetko može naći samorodno. Ipak, Međunarodna mineraloška organizacija (IMA) priznaje olovo kao zaseban mineral, odnosno ubraja se u elemente-minerale. Sistematika minerala po Strunzu (9. izdanje) svrstava ga pod sistemski broj 1.AA.05, odnosno po starijem (osmom) izdanju pod broj I/A.05-20. Do 2010. godine, u svijetu je pronađeno 130 mjesta gdje se može pronaći samorodno olovo, između ostalih, Argentina, Etiopija, Australija, Austrija, Belgija, Brazil, Češka, Finska, Francuska, Gruzija, Grčka, Grenland, Italija, Kanada, Kazahstan, Kina, Kirgistan, Meksiko, Mongolija, Namibija, Norveška, Njemačka, Poljska, Rusija, Švedska, Slovenija, Ukrajina, Američka Djevičanska ostrva, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Američke Države. Postojanje naslaga olova dokazano je u primjercima stijena iz Srednjeatlantskog grebena i u vanzemaljskim uzorcima poput uzoraka sa Mjesečevog Mora obilja (Mare Fecunditatis)
Olovna ruda je najviše zastupljena u obliku galenita (olovo-sulfid, PbS). Ovaj mineral je također i najvažniji komercijalni izvor za dobijanje olova. Ostali minerali olova su ceruzit (olovo(II)-karbonat, PbCO3 poznat i kao bijela olovna ruda), krokoit (olovo(II)-hromat, PbCrO4, crvena olovna ruda) i anglesit (olovo(II)-sulfat, PbSO4, olovni vitriol). Dva minerala koji imaju najvišu koncentraciju olova u spoju (do 92,8%) su litargit i masicotit. Ukupno je poznato (stanje 2010.) više od 500 minerala olova.
Komercijalne svjetske zalihe rude olova se procjenjuju na oko 67 miliona tona (stanje: 2004.) Najveća nalazišta se nalaze u Kini, SAD, Australiji, Rusiji i Kanadi. U Evropi, zemlje sa najvećim nalazištima su Švedska i Poljska. U Bosni i Hercegovini također se nalaze bogata ležišta ruda olova, najčešće zajedno sa cinkom. Najviše ih ima u okolini Ljubije, Vareša, Olova, Foče, Kreševa i Srebrenice. Te rude se sa područja Bosne i Hercegovine vade i koriste još iz starorimskog perioda. Međutim, danas su dostupna samo ležišta olovne rude kod Vareša, koja se iskopava od 1982. godine. U Njemačkoj rude olova ima u sjevernom Eifelu, Schwarzwaldu, u Saksoniji i drugdje.
Danas je najvažniji izvor olova recikliranje starih olovnih proizvoda. U Njemačkoj, naprimjer, danas postoje još samo dva pogona gdje se olovo proizvodi iz rude (Binsfeldhammer u blizini Stolberga i Metaleurop kod Bremerhavena). Svi ostali pogoni proizvode takozvano sekundarno olovo koje se dobija preradom starog olova (naročito starih automobilskih akumulatora).
Proizvodnja
200px|thumb|desno|Najveći svjetski proizvođači olova + Države sa najvećom proizvodnjom olova (2004) Rang Država Proizvedena količina(u 1000 t) Rang Država Proizvedena količina(u 1000 t) 1 Kina 950 11 Švedska 33,9 2 Australija 642 12 Kazahstan 33 3 SAD 445 13 Maroko 31,3 4 Peru 306,2 14 Rusija 24 5 Meksiko 118,5 15 Iran 22 6 Kanada 76,7 16 Sjeverna Koreja 20 7 Irska 65,9 17 Bugarska 19 8 Indija 39,8 18 Turska 18,7 9 Poljska 38 19 Rumunija 15 10 Južnoafrička Republika 37,5 20 Brazil 14,7
Najvažnije zemlje proizvođači rude olova 2004. godine bile su Kina, Australija i SAD, čiji zajednički udio u svjetskoj proizvodnji od 3,1 milion tona godišnje je iznosio oko dvije trećine. U Evropi najveći proizvođači bile u Irska, Švedska i Poljska.
Najvažniji proizvođači rafiniranog olova (mehkog olova čistoće 99,99%) bile su također Kina (1,8 miliona tona), SAD (1,2 milion tona) i Njemačka (403.000 tona), čiji udio zajedno je činio oko polovine ukupne svjetske proizvodnje od 6,7 miliona tona. Osim njih, veći proizvođači rafiniranog olova u Evropi bili su Italija, Francuska, Španija i Velika Britanija.
Dobijanje thumb|Galenit iz Missourija Daleko najvažniji mineral olova je galenit. Rude olova se često javljaju zajedno sa sulfidima drugih metala (bakra, bizmuta, cinka, arsena, antimona i dr.), koji predstavljaju prirodne nečistoće sirovog olova maksimalnog udjela do 5%. Putem usitnjavanja, razvrstavanja i flotacije obrađena ruda sa oko 60% sadržaja minerala se uvodi u tri zasebna industrijska procesa za dobijanje olova. Danas procesi redukcije i reakcije prženja su pretežno prevaziđeni, a zamijenjeni su procesom direktnog topljenja, koja je s jedne strane ekonomičnija, a s druge manje šteti okolini.
Ove procedure se provode u dvije faze, prženje i redukcija. Pri prženju fino isitnjeni olovo-sulfid se stavlja na pokretnu traku i kroz njega se provodi vreli zrak zagrijan do 1000 °C. U tom procesu kisik iz zraka reagira u egzotermnoj reakciji dajući olovo(II)-oksid (PbO) i sumpor-dioksid. On se otpušta van zajedno sa drugim gasovima prženja, a može se iskoristiti i za pravljenje sumporne kiseline. Olovo-oksid je u ovim uslovima u tečnom stanju i teče dolje. Kasnije se može sinterirati.
(prženje)