Prvi balkanski rat (bugarski: Балканска война, grčki: Α΄ Βαλκανικός πόλεμος, srpski: Први балкански рат, turski: Birinci Balkan Savaşı; oktobar 1912 - maj 1913) je rat koji je vođen između Balkanskog saveza (Bugarska, Srbija, Grčka i Crna Gora) i Osmanskog Carstva. Kombinovana vojska balkanskih država savladala je brojčano inferiornu i strateški ugroženu osmanlijsku vojsku i postigla brzi uspjeh.

Kao rezultat rata, saveznici su osvojili i podijelili gotovo sve evropske teritorije Osmanskog Carstva. Ovi događaji su također doveli do stvaranja nezavisne Albanije. Uprkos uspjehu, Bugarska je bila nezadovoljna podjelom plijena u Makedoniji, što je izazvalo početak Drugog balkanskog rata.

Uzroci i savezi

Balkanske nacionalne države, pošto su se oslobodile turske okupacije, raskinule su i s ostacima feudalnog uređenja i počele se razvijati. Taj razvoj je bio obilježen prodiranjem novih, kapitalističkih društvenih odnosa, jačanjem nacionalnog osjećaja i težnji za oslobođenjem krajeva koji su se još uvijek nalazili pod turskom vlašću. Mladoturska revolucija 1908. je stvorila nesnošljive uvjete za neturske narode u okviru turske države, što su velike sile željele iskoristiti za svoje lične ciljeve i pokrenuti pitanje podjele Turske. Pri tome se posebno isticala Austro-Ugarska, podržana od Njemačke, koja je nastojala da iz okupirane Bosne i Hercegovine preko Sandžaka, Kosova i Metohije prodre k Solunu, cilj poznat kao "Drang nach Osten". Takav razvoj situacije je uzrokovao zbližavanje balkanskih država i stvaranje njihovih saveza. Za stvaranje tih saveza bila je posebno zainteresovana Rusija, kao članica Trojnog sporazuma (Antanta), koja je smatrala da će se time spriječiti austro-njemačko prodiranje na Balkansko poluostrvo.

Srpsko-bugarski savez

Rad na stvaranju Balkanskog saveza je otpočeo u jesen 1911. i odvijao se putom dvostranih pregovora balkanskih država. Pri tim pregovorima, najveće su se poteškoće nametale u pregovorima između Srbije i Bugarske. Naime, obje zemlje su tražile iste teritorije. Pritiskom Rusije postignuta je saglasnost, pa je 13. marta 1912. potpisan ugovor o saradnji i prijateljstvu. Ugovor su potpisali general Putnik i general Fičev. Javni dio ugovora je imao odbrambeni karakter, dok je drugi dio, tajni, predviđao ofanzivni rat protiv Turske i podjelu Makedonije. Na osnovi ugovora i tajnog dodatka 2. jula je zaključena Vojna konvencija, kojom su predviđene vojne obaveze obaju strana kako u slučaju odbrambenog tako i u slučaju ofanzivnog rata. Prema toj konvenciji, Bugarska nije smjela imati manje od 200 hiljada, a Srbija ne manje od 150 hiljada vojnika. Osim ovoga, konvencija je sadržavala i neke posebne uslove, kao npr. u slučaju da Austro-Ugarska napadne ili bilo kakvim činom izazove Srbiju, Bugarska se bila obavezala da će poslati određeni broj vojnika kao pomoć Srbiji, i obratno, ukoliko Rumunija napadne Bugarsku, Srbija je bila obavezna da pomogne Bugarskoj s određenim brojem vojnika itd. Po ovom sporazumu je također bio i predviđen raspored snaga po kojem se smatralo da će glavne turske snage biti na vardarskom frontu. U tom bi slučaju na tom frontu djelovala cjelokupna srpska vojska, kao i samo jedna bugarska armija s tri divizije, uslijed mogućnosti razvijanja maričkog fronta ili tračkog fronta.

Bugarsko-grčki savez

Rad na sklapanju ugovora o savezu između Bugarske i Grčke započet je također 1911, ali su pregovori ubrzo prekinuti zbog nesuglasica oko podjele Makedonije. Na inicijativu grčke vlade pregovori su obnovljeni u martu 1912, a ugovor o odbrambenom savezu je zaključen 29. maja 1912. Obje strane su se obavezale na cjelokupnu vojnu saradnju, uzajamno pomaganje i zajedničko istupanje u pregovorima s Turskom i vojnim silama. Pitanje vojne saradnje bilo je regulisano Vojnom konvencijom od 5. oktobra 1912. Po toj konvenciji, grčka flota je imala zadatak, u slučaju rata, da spriječi turski pomorski saobraćaj između Male Azije i evropskog dijela Turske. Sporazum nije predviđao podjelu turskog teritorija između Bugarske i Grčke.

Savez između Bugarske i Crne Gore je potpisan u julu, a između Srbije i Crne Gore 27. septembra 1912. Savez između Crne Gore i Srbije je predviđao pravce djelovanja srpske i crnogorske vojske, način saradnje i zapovijedanja u slučaju zajedničkih operacija na istom teritoriju. Što se tiče osvojenih teritorija, svaka strana bi zadržala ono što osvoji, uz mogućnost kasnijih ispravaka.

Nakon sklopljenih saveza, Saveznici su otpočeli s ubrzanim pripremama za rat protiv Turske. Događaje koji su se odigrali u ljeto 1912, kao što su Albanski ustanak, pobuna u garnizonu Jedrenu, pad mladoturske vlade, iskoristile su Velike sile kako bi se umiješale u balkansko pitanje. Naime, Velike sile su pokušavale održati postojeće stanje, pa je zbog toga Rusija zahtijevala od Saveznika da ne poduzimaju nikakve oružane akcije protiv Turske, dok je Austro-Ugarska zahtijevala postupnu decentralizaciju u Evropskoj Turskoj, pri čemu je računala na autonomnu Albaniju kao svoje uporište.

Takva politika Velikih sila, međutim, nije odgovarala ni jednoj od savezničkih država, pa su Saveznici 19. septembra uputili ultimatum Turskoj da izvrši reformu, sprovede administrativnu autonomiju, uvede lokalne skupštine, dopusti slobodu nastave, uspostavi lokalnu policiju i dr. Kao odgovor na taj ultimatum, Turska je 23. septembra izvršila djelomičnu mobilizaciju u evropskim provincijama, zaplijenila grčke brodove u Carigradu i ratni materijal koji je iz inostranstva preko Soluna bio upućen u Srbiju. Saveznici su odgovorili opštom mobilizacijom 30. septembra, što je i Turska učinila jedan dan kasnije.

Crna Gora je 8. oktobra prva objavila rat Turskoj. Da bi spriječile sukob, Rusija i Austro-Ugarska su 10. oktobra uputile oštri prosvjed saveznicima, naglašavajući da je Turska poduzela mjere izvršenja reformi po članku 23. ugovora postignutog na Berlinskom kongresu i da one neće dopustiti nikakve teritorijalne promjene na prostoru Evropske Turske ukoliko bude došlo do rata. Srbija i Bugarska su objavile rat Turskoj 17. oktobra, a Grčka 19. oktobra.

Ratni planovi i početne operacije

Saveznici nisu imali zajednički plan za rat protiv Turske, već su djelovali po svojim zasebnim planovima, na zasebnim frontovima, bez čvrste operativne veze, što je u znatnoj mjeri olakšalo situaciju Turskoj.

Srbija

Ratni plan za rat sa Turskom započet je 1878, kada je Srbija dobila novu granicu na jugu, ali je osnovna ideja o načinu djelovanja i rasporedu snaga konačno ustaljena tek 1898. Tada se došlo do zaključka da Srbija treba, za ostvarenje nacionalnih ideala, računati s ofanzivnim ratom protiv Turske, koji je moguć samo u zajednici s balkanskim kraljevinama Bugarskom, Grčkom i Crnom Gorom; da srpska ofanziva treba biti usmjerena na Komanovsko-skopsku crtu, gdje bi se najvjerovatnije i okupila glavnina turske vojske. Ovaj zaključak je poslužio kao osnova za razradu planova mobilizacije, koncentracije snaga i strateškog razvoja, koji su završeni u februaru 1903. Po njima je srpska vojska i stupila u rat protiv Turske, s nekoliko izmjena koje je uzrokovala vojna konvencija s Bugarskom. Osnovna ideja je bila: koncentričnim kretanjem glavnih snaga (tri armije) kosovskim, južnomoravskim i krivorečnim pravcem okružiti i tući turske glavne snage, za koje se pretpostavljalo da će biti na Ovčem Polju. Pomoćne snage su trebale osigurati desnu stranu glavnih snaga.

Crna Gora

Konačna odluka o osnovnoj ideji crnogorskog ratnog plana donesena je na sjednici Ratnog saveta 3. oktobra 1912. Odlučeno je da glavne snage (Zetski i Primorski odred) djeluju zapadno i istočno od Skadarskog jezera i da brzim naletom zauzmu Skadar, te da pomoćne snage osiguravaju operacije glavnih snaga napredujući iz pravca Sandžaka i Metohije.

Bugarska

Poslije Srpsko-bugarskog rata 1885, Bugarska je svojim glavnim neprijateljem smatrala Srbiju, pa je tako sve ratne pripreme vršila za novi rat sa Srbijom. S Turskom je Bugarska bila u dobrim odnosima. Tek kada se Bugarska politički približila Rusiji, odnosi s Turskom su se pogoršali. Prvi plan, po kome bi Turska prije izvršila mobilizaciju, predviđao je odbrambene akcije na maričkom i makedonskom frontu. Taj plan je ubrzo odbačen jer se došlo do zaključka da Bugarska može izvršiti mobilizaciju prije Turske, pa je 1908. izrađen novi plan koji je predviđao ofanzivu na oba fronta. Osnovna ideja tog ratnog plana je bila: glavnim snagama (tri armije) poduzeti ofanzivu na maričkom frontu, s tim da jedna armija blokira utvrdu Jedrene, dok bi druge dvije napale desnu stranu i pozadinu turskih snaga na prostoru između Jedrene i Krk Kilisa. Jedna divizija je bila u sastavu srpske vojske na makedonskom frontu, a vezu između ta dva fronta bi omogućavao Rodopski odred. Flota je trebala braniti crnomorsku obalu, naročito luke Varnu i Burgas.

Grčka

Osnovna ideja grčkog ratnog plana je bila: glavnim snagama, okupljenim u Sjevernoj Tesaliji, poduzeti ofanzivu, razbiti turske snage na graničnom frontu i produžiti s nadiranjem do zauzimanja Soluna. Flota je trebala presjeći turski promet i zauzeti ostrva u Egejskom moru.

Turska

Idejni tvorac turskog ratnog plana protiv balkanskih zemalja bio je njemački general von der Golc. Smatrajući da će Turska biti mnogo sporija u mobilizaciji i raspoređivanju snaga nego balkanske države, on je bio predložio da Turska ostane prvo na svojim prvobitnim položajima, dok se ne izvrši prikupljanje snaga i dok se ne utvrde borbeni pravci balkanskih vojski. Međutim, ministar turske vojske, Nazim paša, odbio je taj plan i podcjenjujući snagu balkanskih vojski htio je preuzeti inicijativu već na početku rata, napredujući na dvije strane, prema vardarskom i tračkom frontu.

Tok rata

Operacije Prvog balkanskog rata se dijele na dva perioda: od početka rata do primirja (4. decembra 1912) i od primirja do kraja rata.

I. razdoblje - Operacije do primirja (4. decembar 1912)

Crnogorski front Glavni cilj crnogorske vojske je bilo zauzimanje Skadra i to prije nego što Turci uspiju prikupiti jače snage za njegovu odbranu. Operacije crnogorske vojske su počele 8. oktobra sa tri odreda. Zetski odred krenuo ka graničnom frontu i zauzeo položaje prema Turcima kod Tuzima. U jutro, 9. oktobra poslije kratke artiljerijske pripreme, napad je počeo. Do 15. oktobra je savladan turski otpor i bili su zauzeti turski položaji. Veliki dio turskih snaga je bio zarobljen. Ostatak turskih jedinica je u nekotroliranom bijegu pobjegao u Skadar i unio paniku u pozadini. Sa ovom pobjedom kod Tuzima, crnogorskoj vojsci je bio otvoren put ka Skadru. Međutim, zbog izmorenosti vojnika i velikih gubitaka, crnogorsko zapovjedništvo je dalo nekoliko dana odmora svojoj vojsci. Napad na Skadar otpočeo je 28. oktobra sa dvije strane, desnom, istočnom obalom Skadarskog jezera i lijevom, koja je uspjela da ovlada Velikim Bardanjoltom.