AH-64 Apache je borbeni helikopter kojeg je razvila američka aeroindustrija Hughes, koja je sada dio firme Boeing. AH-64 Apache,nastao je iz službenog zahtjeva Američke vojske (United States Army) za novim borbenim helikopterom koji je bio objavljen 1972. Prvi prototip poletio je 1975., dok su prvi primjerci sišli sa proizvodne linije 1983.
Razvoj thumb|lijevo|Prototip YAH-64 Apache je konstruisan za prijavu na tender američke vojske za razvoj naprednog jurišnog helikoptera (AAH) koji je trajao od 1973. do 1976. godine. Potreba za takvim jurišnim helikopterom datira početkom 1970-tih godina kao odgovor na nedostatke i potrebne osobine helikoptera uočene u vijetnamskom ratu. Osnovni elementi uočeni u vijetnamskom ratu bili su da helikopter treba imati veće manevarske sposobnosti da bi mogao letjeti prateći konfiguraciju terena zbog izbjegavanja protivzračnog naoružanja, što je rezultiralo visokim stepenom aktivne i pasivne zaštite istog. Trebao je biti što više nezavisan za djelovanje bez drugih jedinica, napadati u kraćem vremenu i sa manjim zadržavanjem iznad neprijateljskog terena te se neprimijetano udaljiti.
U uži izbor helikoptera koji su ispunjavali AAH zahtjeve ušli su Bellov Model 409 pod oznakom YAH-63A, te Hughesov Model 77 koji je označen s YAH-64A. Model YAH-63 se zasnivao na uspješnom konceptu AH-1 Cobra zadržavši koncepciju dvokrakog rotora, sličnu repnu kupu i veći dio sistema. Pilot je smješten u prednju kabinu, dok je operater oružanih sistema (OOS) smješten u zadnju tandem postavljenu kabinu. Hughesov YAH-64 zadržao je koncepciju smještaja posade kao kod Cobre, pilot u zadnjoj a OOS u prednjoj kabini, pri čemu je prostor obje kabine znatno povećan. Za pogon YAH-63 i YAH-64 odabrana su dva turbovratilna motora General Electric T700-GE-700 koji su na Bellovom modelu bili smješteni u aerodinamički oblikovanim kućištima na gornjoj strani trupa. Na smještaj motora u međusobno udaljenim gondolama na YAH-64, nije se u početku gledalo sa odobravanjem zbog narušavanja aerodinamičkih linija. Međutim, motori su međusobno udaljeni zbog prijetnje protivzračnih toplotno navođenih projektila, i u slučaju pogotka jednog motora, drugi motor je dovoljno udaljen da bez oštećenja vrati helikopter u bazu. Na prvim uzorcima YAH-64 nisu bili ugrađeni optički senzori u nosu helikoptera zbog čega je nos helikoptera imao aerdinamički zaobljeno kućište. Horizontalni repni stabilizator bio je "T" oblika, a razlika u odnosu na serijske primjerke bila je kraća osovina glavnog rotora a nije bilo ni karakterističnog jarbola iznad glavčine rotora sa pitostatičkim senzorima.
Prvi prototipovi oba učesnika u maju 1976. godine predati su na procjenu američkoj vojsci u Edwards bazu. Na osnovu ispitivanja američka vojska proglasila je 10. decembra 1976. godine Hughesov YAH-64A pobjednikom AAH tendera. Nakon toga kompanija Hughes pristupa poboljšanjima sistema glavnog rotora, kao i lopatica istog zbog vibracija pri velikim brzinama. Poboljšanje je ostvareno postavljanjem lopatica sa zakošenim vrhovima unatrag, što je osim smanjenja vibracija dovelo i do smanjenja buke rotora te povećanja maksimalne letne brzine. Uočene su i nezadovoljavajuće letne karakteristike helikoptera pri letu na maloj visini i s malom brzinom jer je imao tendeciju podizanja nosa. Problema je riješen modifikacijom repnog horizontalnog stabilizatora, odnosno napuštanjem koncepta fiksnog "T" stabilizatora smještenog na vrhu vertikalnog stabilizatora i ugradnjom pomičnog stabilizatora u korijen vertikalnog stabilizatora. Da se osigura bolja stabilnost i upravljanje helikopterom po pravcu tokom leta na malim brzinama, povećan je i prečnik repnog rotora za čak 25,4 cm.
Osam godina nakon svog prvog leta, 30. septembra 1983. godine, prvi primjerak AH-64A pod službenim nazivom Apache, zbog tradicije imenovanja helikoptera po Američkim indijanskim plemenima, predan je US vojsci. Prva narudžba je bila 48 primjeraka ali je brzo uvećana na 536 komada. 1984. godine kompanija Hughes odlučuje prodati svih 100% svojih dionica kompaniji McDonnell Douglas za 470 miliona $, nakon čega istu kupuje Boeing.
Verzije thumb|Američki AH-64A thumb|Izraelski AH-64D AH-64A Bez obzira koliko su navedene kompanije željele prikazati drugačije, AH-64A pokazao se kao prilično "osjetljiv" helikopter. U meteorološkim i geografskim uslovima letenja koji su odstupali od onih srednjoevropskih za koje je helikopter i bio konstruiran, AH-64A imao je prilično nizak stepen operativnog djelovanja.
AH-64B McDonnell Douglas počeo razvijati unaprijeđenog Apachea označenog kao Apache Plus, da bi kasnije preimenovan u AH-64B. Osnovne modifikacije očitovale su se preko poboljšane pilotske kabine, novog sistema upravljanja naoružanjem, opremanja raketom vazduh-vazduh Stinger, preinačenog topa i ugradnje videokamere u vertikalni stabilizator. Bila je planirana modifikacija 254 Apachea na B verziju uz dodatno opremanje novim komunikacijskim sistemima, novim lopaticama rotora, GPS-om kao i unaprijeđenim navigacijskim sistemom, te sistemom za upravljanje vatrom.
AH-64C Verzija AH-64C po poboljšanjima je bila gotovo ista kao trenutna AH-64D verzija, osim što nije imala Longbow radar te novi motor T700-GE-701C. Verzija C je otkazana 1993. godine jer je u planu bilo ulaganje u noviju verziju koja će biti opremljena revolucionarnim novim radarskim sistemom kao i poboljšanim integralnim sistemom Apachea.
AH-64D AH-64D je verzija bazirana na projektu AH-64 s tom razlikom što nema ugrađeni radar i još neke manje modifikacije u odnosu na verziju AH-64D Longbow. Do 2009. planiraju se modernizirati sve preostale A verzije u AH-64D/ Longbow, pri čemu će 2/3 helikoptera biti u D, a 1/3 u Longbow verziji.
Opis thumb|Apache u letu. Pokretljivost Kako bi Apache mogao brzo ući i izaći sa neprijateljske teritorije i to pod udarom vatre sa zemlje ubrzava od 0 do 100 km/h za samo 4,6 sekundi što je brže od Porsche Boxtera, a težak je 8 tona. Na AH-64A ugrađivali su se turboosovinski motori GE T700-GE-701 snage 1696 ks, dok se na AH-64D postavljaju dva motora T700-GE-701C svaki snage 1890 ks, otprilike koliko i dizel lokomotiva. Radi se o turboosovinskom motoru a isti se koristi u tenkovima, vozovima i brodovima. Pored povećanja snage motora na AH-64D, unaprijeđene su i performanse motora u uslovima povećane vanjske temperature i djelovanjima u područjima veće nadmorske visine. Velika snaga motora i dopuštena visoka opterećenja omogućuju Apacheu nagla ubrzanja i promjene smjera neophodne za izbjegavanje neprijateljskog djelovanja ili izlaska iz zaklona, a po brzini promjena po nagibu od gotovo 100°/sekundi bliži je po okretljivosti borbenom avionu nego helikopteru. Ovdje je bitno napomenuti da AH-64D Longbow u odnosu na verziju bez radara ima narušene letne performanse, naročito što se tiče brzine penjanja, ubrzanja te maksimalne visine lebdenja. Razlog leži u povećanju ukupne težine helikoptera zbog ugradnje MMW radarskog sistema i prateće avionike za skoro 450 kg, ali uz i te kako povećanu ubojitost samog sistema.
Osnovni motor T700-GE-701C proizvodi General Electric (GE) ali Boeing-ovi zaposleni ugrađuju dijelove poput dovoda goriva i vanjskih žica. Sam motor teži 200 kg i fiksira se zavrtnjevima za trup na samo tri mjesta kako bi ga mehaničari na terenu mogli zamijeniti za samo 30-40 minuta. Apache AH-64D ima dva motora koji mu omogućavaju maksimalnu brzinu od 320 km/h. U taktičkim uslovima borbe, AH-64D se tokom ispitivanja zahvaljujući svojoj pokretljivosti i optičkim senzorima pokazao sposobnim letjeti na vrlo malim visinama brzinom 222 km/h, prilikom praćenja konture terena 150 km/h, a na ekstremno malim visinama od 1 do 2 m, između prepreka, brzinom 93 km/h.
Motori su razmaknuti više od dva metra i nalaze se sa obje strane trupa. Motori osim svoje velike međusobne udaljenosti i dokazane pouzdanosti pridonose otpornosti helikoptera svojim sistemom podmazivanja, jer i u slučaju da iscuri ukupna količina ulja, motori mogu bez podmazivanja raditi još 30 minuta. U slučaju požara na motoru, automatski se zatvara dotok vazduha i požar se sam gasi. Također jedan motor može biti podrška u slučaju da je drugi motor oštećen. Helikopter može preživiti direktan pogodak i gubitak jednog motora, letiti još 30-40 minuta i za to vrijeme vratiti se u bazu.
Naoružanje thumb|Arsenal oružja AH-64 Apachea Apachei AH-64D vojske SAD-a imaju tri glavna borbena sistema. Osnovni borbeni sistem helikoptera Apache čine protivoklopni navođeni projektili AGM-114 Hellfire, koji se smještaju na četiri potkrilna nosača s maksimalnom nosivošću 16 projektila. Prema stručnim podacima raketom Hellfire sa udaljenosti od 8 km i brzinom od 1429 km/h moguće je probijanje oklopa debljine do 700mm kako noću, tako i u složenim vremenskim uslovima. Ista je stvorila od ovog helikoptera najpoznatijeg ubicu tenkova.
Za uništenje žive sile, lako oklopljenih vozila i utvrđenih mjesta koriste se nevođene rakete Hydra 70 (70 mm) kojih Apache ukupno može ponijeti do 76 komada - 19 raketa po kontejneru. Topničko naoružanje helikoptera čini ubojiti jednocijevni 30 mm M230E1 top smješten ispod nosa helikoptera s 1200 projektila i brzinom opaljenja od 600-650 komada u minuti. U većini slučajeva se koristi za bliže mete, a osnovno usmjeravanje na iste obavlja se IHADSS-om (Integrated Helmet and Display Sight System) - displejem na pilotskoj kacigi.
Prethodno navedeno naoružanje i rakete predstavljaju osnovno naoružanje helikoptera koje je naknadno nadopunjeno i vođenim projektilom AGM-65 Maverick koji je isprobavan 1990. godine. Pošto je na početku Apache zamišljen kao suparnik ruskom Mi-24, razvijana je i njegova mogućnost borbenog djelovanja vazduh-vazduh. Pouzdana i isprobana raketa AIM-9 Sidewinder u svojoj "L" verziji testirana je 1988. godine. Prilikom ispaljivanja, Sidewinder se odbacuje s nosača prije uključenja raketnog motora zbog čega je neprikladna za djelovanje na maloj visini letenja. Unatoč tim ograničenjima, AIM-9L zadržana je kao potencijalno naoružanje Apachea. Protivzračna raketa koja se također može koristiti a ispunjava zahtjeve američke vojske jest FIM-92 Stinger uz smještaj 4 projektila na vrhovima krila. Važnije karakteristike Stingera su četverostruko manja težina bojeve glave u odnosu na Sidewinder i ispaljivanje iz kontejnera za rakete.http://www.zrno.ba/zrno/zrakoplovstvo/41-avijacija/390-borbeni-sistemi-jurinog-helikoptera-apache-ah-64d.html
Zaštita minijatura|lijevo|200px|Izbacivanje toplinskih mamaca Prvi zadatak kada se šasija dopremi u Boeingovu fabriku u Arizoni je montiranje oklopne zaštite (kože). Postavljanje visoko-tehnološkog oklopa, koji je najvažniji za nisko leteće jurišne helikoptere, vrši se jednostavnim zakovicama. Zakovice spajaju dijelove zaštite od laganog aluminija što ga čini bržim i lakšim za upravljanje. Najveća oklopna zaštita stavlja se oko dva glavna rezervoara sa gorivom kapaciteta 1400 litara goriva jer jedan precizan pogodak u rezervoar može izazvati uništenje Apachea. Zbog toga se unutrašnjost trupa oblaže s tri sloja zaštite protiv metaka i drugih projektila. Prvi sloj je tzv. balistička pjena koja se sastoji od stakla između dva sloja specijalnog stiropora. Sljedeći sloj odbrane je posebna vrsta smole koja se nanosi preko balističke pjene. Smola popunjava sve moguće zračne džepove koji bi mogli razbuktati požar u slučaju pogotka u rezervoar. Zatim se na smolu dodaje jedan sloj vještačkog vlakna pet puta jačeg od čelika tzv. kevlar, materijal od kojeg se prave pancirni prsluci. Navedeni trostruki zaštitni sloj oblaže pored rezervoara i čitav trbuh Apachea. Takav oklop je tako čvrst da ga piloti koriste kao štit i često postavljaju trbuh Apachea da primi metke ispaljene sa zemlje.http://www.zrno.ba/zrno/zrakoplovstvo/41-avijacija/389-jurini-helikopter-ah-64-apache-2-dio-vrhunska-tehnologija.html