Božićko Brlić (1386-1411) je najvažniji predstavnik humske vlastelinske porodice Brlići. Imao je suprugu Vladnu i sinove Branila i Vukoslava.
Božićko Brlić spominje se oktobra 1386. godine u Vijeću umoljenih u Dubrovniku. Odobreno mu je, tj. data mu je vjera, garancija, da može sigurno da dođe u Dubrovnik da razriješi pitanje štete koja mu je nanesena i radi nekih drugih stvari. „In supradicto proximo Consilio Rogatorum fuit data fides Bosichicho Berlich, quod possit venire Ragusium ad se concordandum super dampnis per eum factis et aliis” (21. oktobar 1386. godine), Михаило Динић, Одлуке већа Дубровачке републике, Књига 2, Српска академија наука и уметности, Зборник за историју, језик и књижевност српског народа, Треће одељење 21, Београд 1964, 297. Porodica je imala dobru saradnju sa susjedima Dubrovčanima i obje strane su taj odnos podigli na viši nivo međusobnog uvažavanja. Sa sinovima Branilom i Vukoslavom Božićko Brlić je krajem februara 1392. godine primljen za dubrovačkog građanina. „Die ultimo februarii 1392. Bosichus Barlich, Branillus et Vochosav eius filii, in dicto minori conscilio facti fuerunt cives civitatis Ragusii et recepti ad civilitatem et honores et comoda quecumque civitatis, prout sunt alii cives Ragusii. Qui Bosichus pro se et filiis suis predietis et in ipsorum animam iuravit fidelitatem et legalitatem Ragusii, et parere quibuscumque mandatis regiminis et dominii Ragusii.“ (28. februar 1392. godine), Izvor: Odluke dubrovačkih vijeća 1390-1392 (pripremili Nella Lonza i Zdravko Šundrica), Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Posebna izdanja, Monumenta historica Ragusina VI, Zagreb-Dubrovnik 2005, 195. Brlići se 1393. godine spominju kao vazali Nikolića. Gospođa Stanislava i njeni sinovi Nikolići tada šalju Božićka Brlića po mogoriš. „од’ госпоге Станиславе и од’ не синов’ ... нашега властелина Божићка Бр’лића” (prije 22. oktobra 1393. godine), Љубомир Стојановић, Старе српске повеље и писма, I/1, Српска краљевска академија, Зборник за историју, језик и књижевност српског народа, Прво одељење, Споменици на српском језику 19, Београд - Сремски Карловци 1929, 234 U priznanici za dodjelu mogoriša navedeno da postoji uobičajeno odobrenje bosanskog kralja za tribut Stanislavi i sinovima Miliši, Vukoslavu i Petru Nikoliću, a Božićko Brlić, koji je primio tribut, nazvan je poslanikom i čovjekom Stanislave i njenih sinova (Bositchus Berlich nuntius et familiaris prefate domine Stanislaue et dictorum eius filiorum Nicholich specialiter missus Ragusium pro dicti magarisio). „Cum serenissimus dominus Dabissa dei gratia Bosne, Rassie et partium maritimarum rex inclitus donauerit magarisium percipiendum a comune Ragusii nobili domine Stanislaue et egregi comitibus Milissa, Vocoslaus et Peter fratribus Nicolich ac filius dicte domine Stanislaue ut patet per literas regias sclauicas hic affixas Bositchus Berlich nuntius et familiaris prefate domine Stanislaue et dictorum eius filiorum Nicholich specialiter missus Ragusium pro dicti magarisio recipiendo ut patet per literas eorum hic affixas in presentia testium infrascriptorum et mei cancellarii sponte et ex certa scientia nomine predictorum vere habuisse et recepisse a nobili et sapienti viro domino Paulo de Gondula honor Rectore comunis Ragusii dante et soluente nomine, pro parte tocius dicti comunis per manus camerariorum dicti comunis, yperperos sexaginta pro magariso unius anni secundum consuetudinem” (22. oktobar 1393. godine), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija - Diversa Cancellariae, Svezak XXX, Folija 71. Odlazak po tribut u Dubrovnik vlastelina za svoga seniora predstavljao je diplomatsku aktivnost koja je bila uobičajeni izraz vazalnosti u Bosni i iskazivanje vjerne službe. Pitanje od kada su Brlići postali vazali Nikolića nije riješeno, ali se opravdano može iznijeti postavka da je u slabosti vlastele Sankovića, pored Pavlovića, prije svega kneza Pavla Radinovića i Kosača, tj. vojvode Vlatka Vukovića, određenu korist imala i porodica Nikolići. Očito je da su Nikolići bili uz ostalu bosansku vlastelu, te da su iskoristili probleme Sankovića iz kraja 1391. godine, i uz odobrenje bosanskog kralja Stjepana Dabiše i bosanskog sabora preuzeli Brliće kao svoje nove vazale. Do nove promjene došlo je kada su se Sankovići, tj. vojvoda Radič Sanković, u promijenjenim političkim okolnostima, vratili u posjed 1398. godine. Kada Radič Sanković u svoje ime staje ispred bosanske prodaje Slanskog primorja i sela Lisac, augusta 1399. godine, među svjedocima je naveden župan Božićko Brlić. Ova povelja je nastala u Dubrovniku a tada je kao i ostali svjedoci bio u Gradu podno Srđa i Božićko Brlić. „жупан Божичко Бр’лик’” (25. august 1399. godine), Љубомир Стојановић, Старе српске повеље и писма, I/1, 133. Ono što se dalje dešavalo sa Sankovićima, njihova propast 1404. godine, opet je utjecalo na Brliće. Oni su ponovo postali vazali Nikolića. Posljednji zasvjedočeni podatak o Božićku Brliću je iz februara 1411. godine. „Millath Braicouich hominem Bositichi Berlich” (15. februar 1411. godine), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija - Lamenta de foris, Svezak II, Folija 33 verso.
Božićko Brlić imao je svoje ljude na području Popova. Njegov čovjek je Ostoja Milanović. Aprila 1399. godine Ostoja Milanović, označen de je iz Popova i da je čovjek Božićka Brlića (Ostoya Millanouich de Popoua homo Bossichi Barlich) prodao je u Dubrovniku Petku Medojeviću dva svoja magarca po cijeni od pet perpera i jedan groš. Vukac Ivanović iz Šumeta pojavljuje se kao jemac za ovu prodaju. „Ostoya Millanouich de Popoua homo Bossichi Barlich facit manifestum quod ipse vendidit ad currum more sollito duas eius assinas Petcho Medoeuich presenti et ementi pro precio yperperorum quinque et grossos I, quos ab ipso Petcho fuit confessus recepisse, promittens etc. Quem Ostoyam venditorem Vochaç Iuanouich de Zoncheto dixit se cognoscere et ipse Voche constituit se plegium dicto Petcho emptori quod si reperetur ipsas assinas fuisses furatus vel predatus per dictum Ostoyam, quod conseruabit ipsum Petchum indempnem pro omni dampno quod propterea reciperet. Renuntiando” (13. april 1399. godine), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija - Diversa Cancellariae, Svezak XXXII, Folija 245 verso. Ostoja Milanović se i ranije spominje. Novembra 1390. godine, označen da je iz Popova (Ostoya Millanouich de Papaua) primio je stoku (24 ovce i koze) na trogodišnje čuvanje i uzgoj od Radivoja Bratkovića sluge i čovjeka dubrovačkog vlastelina Junija Gradića. Ovaj ugovor je tipičan za ono vrijeme i pokazuje kako se razvijala poljoprivreda u Bosni u neposrednom zaleđu Dubrovnika. Ostoja se obavezao da će vlasniku davati polovinu od sira, mlijeka i drugih proizvoda (prije svega poroda od ovaca i koza) koje bude imao od stoke u navedenom periodu. Poslije isteka trogodišnjeg ugovora Ostoja će prvo vlasniku vratiti 24 životinje i još polovinu od, u međuvremenu, nastalog poroda (jagnjadi i jarića), a drugu polovinu nastalog poroda će zadržati za sebe. Ukoliko u toku držanja i uzgoja vukovi ili kakvi drugi neprijatelji (per lupos vel fures aut alia modo) budu oštetili ovo stado krivica će biti Ostojina, a ukoliko koja od životinja ugine „po Božijoj volji i prirodnom smrću“ (diuino judicio et morte naturali morirentur) on neće nadoknađivati štetu. „Ostoya Millanouich de Papaua facit manifestum quod ipse habuit et recepit a Radouoyo Bratchouich famulo ser Junii de Gradi presente et dante inter capras, peccudes capita viginti quatuor ad tenendum et pascendum usque ad tres annos proxime venturis. Promictens ipse Ostoya dictas capras et pecudes tenere dilligenter pascere et custodire usque ad dictum tempus omnibus expensis ipsius Hostoye et dare eidem Radiuoy medietatem casey, lactis et omnium fructum quos crahet et recipiet ex ipsis animalibus et finito dicto termino eidem Radiuoyo restituere dicta XXIIII animalia integre et medietatem animalium que nascentur ex eis et altera medietas debet esse ipsius Ostoya. Hac condicionem quod si per lupos vel fures aut alia modo perderentur aliqua ex ipsis animalibus quod totum dampnum sit ipsius Ostoye. Si vero diuino judicio et morte naturali morirentur quod totum dampnum sit ipsius Radiuoii faciendo eidem plenam fidem de talli casu et dampno. Renuntiando” (10. novembar 1390. godine), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija - Diversa Cancellariae, Svezak XXIX, Folija 152. Iz Popova je i Mineta Ozrihnić koji se spominje septembra 1404. godine zbog otuđivanja dva vola za Božićka Brlića. „Minetta Osrichnich de Popoua facit manifestum quod iam sunt nouem anni quod habuit et receipt ad zouaticama Pribillo Bogoyeuich de Loxiza duos boues quos dicit dictus Minetta fore acepttos sibi per Bositichum Berlich ante temporis guerre proxime elapssis et perdauixium et Vlatchum Goiacouich fratres” (24. septembar 1404. godine), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija - Diversa Cancellariae, Svezak XXXV, Folija 105 verso. Čovjek Božićka Brlića iz naselja Rapti Pribislav Dobrosalić decembra 1396. godine prodao je crnog vola Ratku Pribojeviću iz Šumeta za 9,5 perpera. „Pribislaus Dobrossalich de Sapata (? Rapata) homo Bosichi Barlichi facit manifestum quod ipse vendidit unum eius bouem pilli nigri Ratcho Priboeuich de Zoncheto presenti et ementi pro yperperis nouem cum dimidio, quos confiteor integre recepisse pro completa solucione dicti bouis. Renuntiando” (3. decembar 1396. godine), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija - Diversa Cancellariae, Svezak XXXII, Folija 2 verso. Kao čovjek Božićka Brlića oktobra 1402. godine spomenut je Petoje Radunić iz Šćenice (Pethoye Radugnich de Steniza homo Bositichi Berlich). On se obavezao na čuvanje i uzgoj svinje i prasca obućaru Pripku Milinoviću. „Pethoye Radugnich de Steniza homo Bositichi Berlich facit manifestum habuisse et recepisse a Pripcho Millinouich chaligario unam porcham et unum porchum ad tenendum, passendum et fideliter custodiendum ad medietatem secundum consuetudinem contrate et loci ubi tenuntur dicti porçi, promictens de mala custodia. Renuntiando” (28. oktobar 1402. godine), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija - Diversa Cancellariae, Svezak XXXIV, Folija 172 verso. Milat Brajković je čovjek Božićka Brlića iz naselja Mravinjac. On se spominje u jednoj tužbi iz februara 1411. godine. „Nouachus Quarcich coram domino locum timore ser Marino de Bucignolo conqueritur supra Millath Braicouich hominem Bositichi Berlich, jam est unus annis in Maruinaza. Testes: Vocoslauus Milcanich de Slano, Radouez Dobrouoyeuich de Slano, Vlatchus Milgostich” (15. februar 1411. godine), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija - Lamenta de foris, Svezak II, Folija 33 verso. Ljudi Božićka Brlića su braća Novak i Gljeja Gradojević (Nouach et Gleia fratres Gradoyeuich homines Bositichi Verglich). Oni su krajem augusta 1402. godine primili od trgovca Dobroslava Mrgića dva vola na jednogodišnju službu - čuvanja, uzgoja i rada (oranja). Braća su se obavezala da će po isteku ugovora vratiti vlasniku volove i trećinu od zarade pri oranju tokom te godine. „Nouach et Gleia fratres Gradoyeuich homines Bositichi Verglich faciunt manifestum habuisse et recepisse a Dobroslauo Mergich stazionario eis dante et alocantem duos boues ad arandum cum ipsis usque ad unum annum proxime futurum. Et illos diligenter custodiendum et passendum secundum consuetudinem contrate, promictens illos custodire et saluare et illos finito anno consignare ad voluntatem dicti Dobroslaui saluo dei judicio morirentur vel sforcio dominacionis essent ablati. Teneantur etiam de mala custodia et alliis fraudibus qui possint ocurere et teneatur dare terciam partem laborerii fructus cum dictis bobus dicto Radoslauo. Renuntiando” (28. augusta 1402. godine), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija - Diversa Cancellariae, Svezak XXXIV, Folija 153 verso.