Hominizacija ili hominacija (lat. homo = čovjek) je proces očovječavanja. Ovaj termin se često poistovjećuje sa pojmom antropogeneza. Međutim, antropogeneza obuhvata proces cjelokupnog morfološko-anatomskog i funkcijskog, etološkog, društvenog i duhovnog očovječavanja, dok se hominizacija, u užem smislu, iz tog kompleksa odnosi na proces sticanja isključivo ljudskih specifičnosti kojih nema u ostatku živog svijeta. U engleskom jezičkom području oba pojma su najčešće obuhvaćena sadržajem definicije termina evolucija čovjeka (en. human evolution).
Definicija Australopithecus je imao lobanjski kapacitet od oko 500 cm³, koji je u procesu antropogeneze postepeno udvostručen (.1000 cm³ Homo antecessor, pa utrostručen ma 1500 cm³ (Homo neanderthalensis ) da bi kod današnjeg čovjeka dosegao raspon varijacije od 1200 do 1850 cm³, izuzetno i do 2000 cm³.
Evolucija čovjeka – antropogeneza (grč. άνθρωπος - anthropos = čovjek + γένεσις – génesis = rođenje, razvoj) –filogeneza čovjeka, tok bioloških procesa koji su doveli do stvaranja anatomski modernog „racionalnog čovjeka“ (Homo sapiens sapiens). Antropogeneza je onaj ogranak filogeneze, tj. evolucije reda Primates iz kojeg se razvijao savremeni čovjek.Wood B. (2005): Human evolution – A very short introduction. Oxford University Press, Oxford, .
Antropogeneza je ustvari proces gubljenja tipično životinjskih i sticanja isključivo ljudskih osobenosti.Hadžiselimović R. (1986): Uvod u teoriju antropogeneze. Svjetlost, Sarajevo, . Njene prelomne faze nisu obilježene morfološko–anatomskim, koliko kulturološkim pojavama evolucijskih novosti u živom svijetu, kao što su: dvonožnost, proizvodnja "oruđa za proizvodnju oruđa", "pripitomljavanje" vatre pojava duhovnosti i umjetnosti.Schrago C. G. (2006): On the time scale of new world primate diversification. American Journal of Physical Anthropology, 11.Philip D. Gingerich, Early Eocene Cantius torresi-oldest primate of modern aspect from North America.Thierry Smith, Kenneth D. Rose, Philip D. Gingerich, Rapid Asia-Europe-North America geographic dispersal of earliest Eocene primate Teilhardina during the Paleocene-Eocene Thermal Maximum .Rentala M. J. (2007): Evolution of human nakedness in Homo sapiens. Journal of Zoology 273: 1-7. Antropogeneza je proces postanka ljudske vrste, a nauka o antropogenezi je antropogenija.Conroy G. C. (2005): Reconstructing Human Origins: a modern synthesis. W. W. Norton, New York.
Osnovna obilježja ljudske adaptivne zone Osnovno obilježje ljudske adaptivne zone je egzistencija pomoću rada, odnosno proizvodnje sredstava kojima se obezbjeđuju potrebni uslovi za život. Prirodni okviri ljudskog života su tokom procesa antropogeneze doživ1java1i krupne promjene, ali su rad, razvoj složenog sistema radnih odnosa i društvena podjela rada permanentno bili jedini suštinski uslov i način njegovog opstanka na našoj planeti. Prva obrada predmeta rada pomoću svojeručno stvorenih sredstava za rad bila je samo ključ za uski ulaz u neslućeno široku buduću adaptivnu zonu ljudskog roda. U njoj je i sam čovjek postepeno širio sopstvene mogućnosti za osvajanje njenih potencijala, zahvaljujući razvoju proizvodnih snaga društva, sopstvenim dostignućima i spoznajama. Između ostalog, i po takvom položaju i odnosu prema svojoj adaptivnoj zoni, čovjek je jedinstven primjer u prirodi. Obilježja ljudskog adaptivnog tipa Dvokvržični pretkutnjaci U pokušajuma da se pozicioniraju prvi nalazi australopiteka u evolucijskoj liniji hominida, traženo je svojstvo po kojem se oni razlikuju od današnjih velikih majmuna, izuzimajući Hominidae. Tom prilikom je uočeno da ni jedan majmun na drugom pretkutnjaku donje vilice nema dvije kvržice, nego samo jednu. Za razliku od njih, svi primati hominidne linije, od rda Australopithecus do roda Homo, uključujući i recentne ljude imaju bikuspidalne, tj. dvokvržićne donje pretkutnjake. Dvonožni hod O tome kako i zašto je dvonoštvo evoluiralo kod ljudskih predaka, postoji najmanje dvanaest različitih hipoteza. Poznato je, međutim da se pojavilo prije povećanja zapremine ljudskog mozga ili izrade kamenih alata.<ref>Lovejoy C. O. (1988): Evolution of Human walking. Scientific American, 259 (5): 82–89.</ref</ref> Bipedal specializations are found in Australopithecus fossils from 4.2-3.9 million years ago.McHenry H. M. (2009): Evolution: The first four billion years, chapter: Human Evolution, in: Ruse M, Travis J. The Belknap Press of Harvard University, Cambridge, Massachusetts, . Evolucija bipedalizma je praćena značajnim korelacijskim promjenama u kičmenom stubu, uključujući i uspravno kretanje naprijed, položaj velikog moždano-moždinskog spoja (foramen magnum), odnosno zgloba glava – kičma , gdje se lobanja oslanja na stub koji omogućava dvonožno kretanje.
Nedavni dokazi u vezi sa spolnim dimorfizmom suvremenog čovjeka u lumbalnom području kičme viđeni su kod predmodernih primata kao što su bili pripadnici vrste Australopithecus africanus. Ovaj dimorfizam je shvaćen kao evolucijska adaptacija žena da, u trudnoći, bolje podnose lumbalna opterećenja, što je adaptacija koja nije potrebna nedvonožnim primatima.
Prilagođavanje na dvonoštvo uvjetuje manju stabilnost ramena, što je omogućilo ramenima i udovima da ostvare veću međusobnu nezavisnost i diferencirana opterećenja. Osim promjene u stabilnosti ramena, promjena kretanja povećava potrebu za njihovu vezu, što podržava napredovanje evolucije dvonoštva.
Različite hipoteze nisu nužno međusobno isključive i, jer je niz selektivnih snaga osigurno djelovo zajedno da bi dovele do ljudskog dvonoštva, važno je uočiti razliku između adaptacije za samo dvonoštvo i adaptacije za trčanje, koji se kasnije postepeno razvijalo. Mogući razlozi za evoluciju ljudskog dvonoštva uključuju oslobađanje ruku za korištenje alata i plodonošenje, seksualni dimorfizam u prikupljanju hrane, promjene u klimi i staništu (iz džungle u savanu), što je podrazumijevalo podizanje vidnog polja i pozicije očiju, te potrebu da se smanji količina kože koja je izložena tropskom suncu.
Teorija prelaska u savanu Prema tzv. savanski baziranoj teoriji, hominine su sišle s drveća i prilagodile na život u savanama, što je snažno selekcijom favoriziralo uspravni hod na dvije noge (zbog bolje preglednosti terena). Teorija ukazuje na to da su rani hominidi bili evolucijski „primorani“ da se prilagode dvonožnom kretanju po otvorenim savanama nakon što su napustili drveće. Ova teorija je usko vezana za hipotezu o hodanju na koljenima, po kojoj su ljudski preci koristili četveronožno kretanje u savanama, o čemu svjedoče i morfološke karakteristike prednjih udova Australopithecus anamensis i Australopithecus afarensis, te da je manje neizvjesno pretpostaviti da se koljenski hod razvio dva puta u rodovima Pan i Gorilla umjesto razvoja sinapomorfije kod čimpanzi i gorila, prije nego što je nestala kod australopiteka, u rodu Australopithecus. Evolucija uspravnog držanja bila je vrlo korisna za život na savani jer omogućava pogled preko visoke trave, kako bi se uočili predatori ili omogućio uspješniji lov šuljanjem i puzanjem prema plijenu po tlu.
U stvari, hipoteza o "pulsiranju" prometa materija (metabolizma) podržava osnove teorije savane, objašnjavajući suženje pošumljene površine zbog globalnog zagrijavanja i hlađenja, koji prisiljavaju životinje na izlazak na otvorene travnjake, što iziskuje potrebu hominida da steknu dvonoštvo (Elizabeth Vrba)."Sunset on the savanna" , Discover, 1996 Umjesto toga, postojeće homininske preadaptacije na dvonožnost su se mogle potpunije usavršiti u savanama. Fosilni zapis pokazuje da su početkom dvonožnosti hominine još uvijek bile prilagođene i za penjanje po stablima i u vrijeme kada su imale uspravan hod. Moguće je da je dvonoštvo evoluirao još na drveću, a kasnije primijenilo u savanama, kao ranije degenerirana (vestigijalna) osobina. Ljudi i orangutani su jedinstveni po dvonožnim reaktivnim adaptacijama, kad se penju na tanke grane, u kojima su povećane kuka i koljena proširenje u odnosu na promjer grane, što može povećati raspon izvor hrane i na drveću, a može se pripisati konvergentnoj evoluciji dvonoštva razvijanog u istom (šumskom) okruženju.
Činjenica da su homininski fosili obično nađeni u stepskim sredinama, dovela je do toga da antropolozi vjeruju da su hominini živjeli, spavali i hodali uspravno i umirali samo u tim sredinama, jer njihovi fosili nisu pronađeni u šumovitim područjima. Međutim, fosilizacija je rijetka pojava, pa ovo može biti umjesno samo ako bi organizam koji umire ostao fosiliziran da ga neko nađe kasnije, što je također rijetka pojava. Činjenica da ti fosili nisu pronađeni u šumama ne može biti argument za zaključak da nijedan hominin nije nikada umro i u takvim područjima. Ovakvi pogledi su odložili prihvatanje teorije savane za više od stotinu godina.Shreeve J. (1006): Sunset on the savanna , Discover. Neki od nađenih fosila su zapravo pokazali i dalje prisustvo adaptacije za sličan način života na drvetu. Na primjer, Lucy, čuveni Australopithecus afarensis , nađen u Hadaru (Etiopija), koji su eventualno bili vezani za šumu u vrijeme Lucyne smrti, imali su zakrivljene prste koji bi joj dali sposobnost hvatanja za grane drveća, ali je hodala dvonožno. "Little Foot," prikupljanje "'Australopithecus africanus' 'kosti stopala, ima divergentni palca, kao i gležnja snage da hoda uspravno. "Little Foot", kolekcija kostiju stopala Australopithecus africanus, može shvatiti kao kretanje poput majmuna, možda na granama drveća, a bio je dvonožac. Ostaci polena koji su nađenu u tlu na lokacijama u kojima su pronađeni ovi fosili ukazuju da je ovo područje bilo pokriveno gustom vegetacijom i tek nedavno postalo sušna pustinja, kao što je sada.
Hipoteza efikasnosti putovanja Jedno od alternativnih objašnjenja je mješavina savana i razbacanih šuma povećala potrebu za, najprije kraća,. A zatim i sve duža premještanje (putovanja) po tlu proto-ljudi, između klastera drveća, a dvonoštvo je ponudio veću efikasnost za putovanje i na duge udaljenost između njih, nego što može četveronoštvo. U jednom eksperimentu praćenje metabolizma čimpanza preko potrošnje kisika, utvrđeno je da je četveronožai i dvonožnia potrošnja energije bila vrlo slična, što znači da ova tranzicija kod ranih majmunolikih predaka nije bi bila toliko teška ili energijski zahtjevna. Hipoteza o položaju pri hranjenju Ova hipoteza je nedavno podržana na Indiana University. Ona tvrdi da su čimpanze dvonožne samo kada jedu. Dok su (četveronožno) bili na zemlji, oni nisu mogli doći do voća koje visi na niskom drveću i dok je ono tamo, dvonoštvo je korišteno za dohvatanje nadzemnih grana. Ovi dvonožni pokreti možda su se razvile u redovne navike, jer su bili toliko zgodni u pribavljanju hrane. Također, ova hipoteza je upoređena i sa pokretima uspravnog vješanja čimpanzi, što je efikasno u žetvi hrane. Kada se analizira anatomija fosilnih Australopithecus afarensis , uočavaju se vrlo slične karakteristike ruke i ramena kao u čimpanze, što ukazuje na prednje udove za vješanje. Također, kuk im zadnji udovi u rodu Australopithecus vrlo jasno ukazuju na dvonoštvo, ali ovi fosili ukazuju i na vrlo neefikasne lokomotorne pokrete, u poređenju s ljudskim. Zato se tvrdi da je dvonoštvo evoluiralo više kao prizemni položaj za hranjenje nego kao stav za hodanje.