Banovina Bosna ili Bosanska Banovina bila je srednjovjekovna država na Balkanu, većinom na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine. Formirana je sredinom 12. stoljeća i uz prekide postojala do 1377, kada je uzdignuta na nivo kraljevine. Veliki dio njene historije obilježile su geopolitičke kontroverze u vezi s kršćanskim religijama koje su postojale na tlu Banovine, Crkve bosanske: rimokatoličanstva i pravoslavlja.
Historija
Rana historija S utjecajem vanjskih političkih situacija (najčešće Bizantije), i u Bosni se počelo raspadati rodovsko-plemensko društvo. Tako je do kraja 9. vijeka tadašnja Bosna postala je država s razvijenim feudalnim karakteristikama. Od početka 12. stoljeća javlja se bosansko plemstvo koje je nastalo od rodovsko-plemenskih starješina. Prema ekonomskoj moći, vladajući stalež se dijeli na velmože, vlastelu i vlastelčiće. Oni su uživali feudalne posjede koji su dobijani od ratnih zasluga, po uvjetu da po potrebi vrše vojnu službu. U slučaju izdaje, tj. neodazivanja na nju, vladar bi mu imao pravo oduzeti feud (posjed). alt=|lijevo|mini|Rast Bosne od prvobitne bosanske države do kraljevine Bosne u 14. i 15. stoljeću Bosanski posjedi razlikovali su se od posjeda susjednih zemalja jer su oni bili nedjeljiva porodično vlasništvo. Brojniji dio stanovništva tadašnje Bosne činili su i ovisni ljudi u koje su spadali zemljoradnici (kmetovi) i stočari (vlasi). Srednjovjekovna bosanska država razvoj počinje na visočkom području, na kojem će se razviti župa Bosna i kasnije zemlja Bosna koju spominje Konstantin VII Porfirogenet u svom djelu O upravljanju carstvom. Uz župu Bosnu, ta zemlja je obuhvaćala i sljedeće župe: Vrhbosna (sarajevsko područje), Vidogošća (područje Vogošće, Ilijaša, Breze i Vareša), Trstivnica (Kakanj, Bobovac, Sutjeska), Lepenica (Fojnica, Kreševo, Kiseljak), Lašva (Travnik, Vitez) i Brod (na području Zenice). Literatura je naziva i prvobitnom Bosnom.
Godine 1136. Bela II ustanovio je titulu bosanskog bana nakon što je osvojio područje Gornje Bosne kako bi dodijelio počasnu titulu za svog sina Ladislava II. Tokom 12. stoljeća lokalni vladari u banovini, koja je bila u planinskoj i perifernoj regiji Bosne, sve više djelovali samostalno i Ugarska i/ili Bizantija često nisu imale potpunu kontrolu.
Ugarski dokument o Bosni iz 1137. potvrđuje da je Bosna početkom 12. stoljeća samostalna država. U ovom dokumentu Bosna se spominje kao bosnensis ducatus.Ibrahimagić, Omer, (1997), Državnopravni razvitak Bosne i Hercegovine, str. 9.
Prvi domaći vladar i vladavina Kulina Ban Borić pojavljuje se kao prvi domaći vladar 1154, kao ugarski vazal ili saveznik koji je zajedno sa snagama Ugarskog kralja učestvovao u Opsadi BraničevaMladen ANČIĆ, 1997, Putanja klatna. Ugarsko-hrvatsko kraljestvo i Bosna u XIV. stoljeću. Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru. https://www.bib.irb.hr/40904#page=55Goldstein, Ivo. (1997), Bizantska vlast u Dalmaciji od 1165. do 1180. godine, http://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/6319/#page=18 Poslije, 1167. bio je zajedno umiješan u ratu Ugarskog kraljevstva protiv Bizanta, koji će završiti povlačenjem Ugarske vojske blizu Beograda iste godine u Sremskoj bitci. Njegovo učestvovanje pokazuje da je Bosna u tom periodu bila dijelom Ugarskog kraljevstva. Ugari su priznali poraz i Bizantincima predali kontrolu nad Bosnom, Dalmacijom i Hrvatskom južno od Krke.. Bosna je tada postala dijelom Bizantijskog carstva od 1167. do 1180, ali kao udaljena zemlja, kontrola nad njom je vjerovatno bila samo nominalna.
Nakon smrti Manuel I. Komnena 1180, vlast nad Bosnom preuzima Kulin ban (1180 – 1204) koji je savezništvom sa ugarskim kraljem Belom III i uz pomoć srpskog vladara Stefana Nemanje i njegovog brata Miroslava uspio se osloboditi Bizantskog uticaja i uspio osigurati mir, čime je ponovo bosanski ban postao nominalni vazal ugarskom kralju, iako u samoj Bosni nije bilo znakova većeg ugarskog prisustva. Papini izaslanici su u to vrijeme Kulina oslovljavali kao vladara Bosne. Kulin je od svojih savremenika oslovljavan sa veliki ban bosanski, čiju je tradiciju nastavio i njegov nasljednik Matej Ninoslav.
Bosna je naime u tom periodu uvijek bila vezana za Ugarsku, međutim to nije imalo nikakvih opasnosti za Bosnu po gubitak svoje samostalnosti. Ban Kulin svoju vlast proširuje na prostore župa Soli i Usore, tako da je vlast bila uspostavljena na cijelom prostoru rijeke Bosne. Godine 1189. Kulin je napisao prvi bosanski dokument, poznat kao Povelja Kulina bana, napisan na bosanskoj ćirilici, koji je diplomatski dokument koji je uredio trgovačke odnose između Bosanske banovine i Dubrovačke republike. Njegova vladavina je također započela i kontroverzu oko authotone Crkve bosanske, crkva koju su Katolička i Pravoslavna crkva smatrale krivovjernom. Za vrijeme bana Kulina, širom Bosne je vladao red i mir pa je nastala poslovica od naroda koja glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana".
Hereza i zbor na Bilinom polju alt=|mini|200x200piksel|Kulinova ploča pronađena u Biskupićima, kod Visokog, 1193. Godine 1203. veliki župan Raške Vukan Nemanjić optužio je bosanskog bana da podržava heretike. Kulin je na Bilinom polju potpisao povelju u kojoj tvrdi da je uvijek bio vjerni katolik i time spasio Bosansku banovinu od vanjske interevencije. Uspio je sačuvati Bosansku biskupiju unutar Dubrovačke nadbiskupije, dok se ispostavilo da greške koje su bosanci priznali bile uglavnom zbog neznanja i nepoznavanja propisa, nego heretičkih doktrina. Kulin je tada još jednom ponovo potvrdio svoju lojalnost Mađarima, iako je njihova nad Bosnom većinom bila nominalna.
Kulin umire 1204. a njega će naslijediti njegov sin Stjepan Kulinić koji će više podržavati Katoličku crkvu nego njegov otac, što je dovelo do toga da 1232. službenici bosanske crkve svrgnu njegovog sina i umjesto njega postave Mateja Ninoslava. U isto vrijeme njegov rođak Prijezda I napustio je bosansku crkvu i ponovo je prešao u katoličku vjeru. Ugarski kralj Andrija II dao je 1234. bosansku banovinu na upravljanje hercegu Kolomanu, a u isto vrijeme legitimni nasljednik Stjepana, njegov sin Sibislav, knez Usore, počeo je napadati Ninoslava u nastojanju da preuzme vlast nad čitavom Bosnom.
Religijski sukobi alt=|mini|200x200piksel|Banovina Bosna nakon sporazuma u Zadru, 1358. Krstaški rat pokrenut protiv Bosne na čelu sa hercegom Kolomanom trajao je pet godina. Papin napad na Bosnu je prouzročio samo veću podršku Ninoslavu, pošto je samo Sibislav stao na stranu pape i krstaškog rata. Ninoslav je izdao ukaz Dubrovačkoj republici 22. maja 1240. tražeći zaštitu ukoliko ga napadne srpski kralj Vladislav Nemanjić. Upravljanje nad Bosanskom banovinom Koloman predao je Prijezdi koji će uspijeti ostati na vlasti dvije ili tri godine. Tatari su 1241. provalili u Mađarsku što je natjeralo Kolomana da se povuče iz Bosne, što je odmah iskoristio Matej Ninoslav i ponovo uspostavio vlast, što je natjeralo i Prijezdu u izbjeglištvo na Ugarski dvor. Ninoslav će kasnije biti umiješan i u građanskom ratu koji je izbio u Hrvatskoj između Trogira i Splita. On je nakon niza ratova Bosni priključio Livno, župu Neretvu.
Godine 1252. bosanski biskup premješta svoje sjedište u Đakovo u Slavoniju. Na ovaj način je rimska crkva izgubila institucionalnu vezu s Bosnom. Na upražnjeno mjestu bosanskog biskupa popunila je nova organizacija – Crkva bosanska. Pored toga, u narednih šest stoljeća u Bosni neće postojati regularna hijerarhija Katoličke crkve u Bosni.Kurtović, Lalić, Nakaš, Župarić, Dautović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelje i pisma stare bosanske države, str. 43, Mladinska knjiga Sarajevo
Ostatak svoje vladavine Ninoslav se bavio unutrašnjim pitanjima u Bosni, a njegova smrt oko 1250. donijet će nove konflikte oko vlasti. U konačnici Ugarski kralj Bela IV osvojio je Bosnu i postavio Ninoslavog katoličkog rođaka Prijezdu koji će proganjati pripadnike Bosanske crkve. Još jedna Ugarska kampanja pokrenuta je protiv Bosne 1253. ali ne postoji dokaz da su došli do središta banovine. Ugarsko kraljevstvo je na sjeveru postavilo vazalne vladare u Usori i Soli, a središte banovine u srednjoj Bosni i Vrhbosni vjerovatno je i dalje ostalo de facto nezavisno.
Kotromanići Prijezda, osnivač dinastije Kotromanića, imao je značajno manje područje kojim je vladao nego Ninoslav, jer je Ugarski kralj odvojio sjeverne regije Usoru i Soli od Bosanske banovine. Tu graničnu teritoriju Ladislav IV, kralj Ugarske, darovao je njegovom zetu, srpskom kralju Dragutinu, a iste godine Prijezda je dogovorio brak njegovoj sina Stjepana I. sa Dragutinovom kćerkom Elizabetom. Taj brak će imati velike posljedice u budućnosti jer su od tada potomci Stjepana i Elizabete imali pravu na srpsku krunu. Prijezda je odstupio sa vlasti 1287. zbog svoje starosti, a svoje zadnje dane proveo je na imanju u Zemljeniku.
Ugari su ponovo utvrdili svoju vlast nad Solima, Usorom i Sanom u ranom 13. vijeku, a područje kojim je Prijezda upravljao kao ugarski vazal moglo bi biti u sjevernim područjima današnje Bosne između rijeka Drine i Bosne. Južni dio ostao je nezavisan, ali njegov vladar, nasljednik Ninoslava, nije zabilježen. Njega je naslijedio Prijezda II. koji će samostalno vladati od 1287. do 1290, a kasnije i zajedno sa svojim bratom Stjepanom I.
Šubići i Stjepan II. Kotromanić Od 1302. do 1322. vlada hrvatska feudalna porodica Šubića. Iskoristivši rascjepkanost feudalnih vladara, Pavao I. Šubić ovladao je čitavom Bosnom i postao njen gospodar. Takvo stanje potrajalo je sve do Bitke kod Bliske kada je Mladen II zarobljen, a ugarski kralj Karlo I. Robert će Kotromanićima vratiti vlast nad banovinom.Mladen ANČIĆ, 1997, Putanja klatna. Ugarsko-hrvatsko kraljestvo i Bosna u XIV. stoljeću. Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Zadru.https://www.bib.irb.hr/40904#page=103 Sjepan II. Kotromanić bio je bosanski ban od 1314, ali u stvarnosti pod kontrolom Mladena II sve do njegovog zarobljavanja, a njegova stvarna vlast nad banovinom trajat će od 1322. do 1353, zajedno sa njegovim bratom Vladislavom.
Za njegove vladavine Bosanska banovina će dobiti izlaz na Jadransko more kada je 1326. Stjepan II odvojio Humsku zemlju od Srbije,Fine 1994, str. 275, Bosnia from the 1280s to the 1320s. sfn error: multiple targets (2×): CITEREFFine1994 (help) i time dobio pristup od ušća Neretve do Konavla. Nakon smrti srpskog kralja Uroša II Milutina 1321. prisvojio je i Usoru i Soli 1324. Uspio je značajno povećati područje kojim je vladao i time ostvario nezavisnost koju su mu priznavali i okolni vladari. Za vrijeme njegove vlasti uspostavljen je Franjevački vikarijat 1342, a područje kojim je vladao uključivalo je sve tri crkve: bosansku, katoličku i pravoslavnu.
Posljednje godine svoje vladavine Stjepan II proveo je u miru, izuzev manjih raspravi sa Dubrovačkom i Mletačkom republikom oko opljačkanih karavana po Bosni. Umro je u 28. septembra 1353. i ukopan je u okviru franjevačkog samostana u Milama kod Visokog. Godine 1354. prvi put se spominje i staleško tijelo – stanak "sve zemlje Bosne i Donjih Krajeva i Zagorja" koji predstavlja političko tijelo bosanske vlastele.
Mladi ban Tvrtko
Tvrtko, sin Stjepanovog brata i suvladara Vladislava, imao je 14 godina u momentu smrti njegovog ujaka, tako da je Vladislav bio na vlasti kao regent, dok je Tvrtko sa svojom majkom Jelenom Šubić putovao širom banovine kako bi uredio odnose sa svojim vazalima. Nakon smrti Vladislava 1354. regent je postala Jelena koja će odmah otputovati u Mađarsku kako bi dobila pristanak Ludovika I za mladog bana. Odmah po povratku održala je stanak u Milama kojim je dobila potvrdu svih posjeda i privilegija vlastele "sve Bosne, Donjih Krajeva, Zagorja i Huma".