Egipat (arapski: مصر Misr), službeno Arapska Republika Egipat, jeste transkontinentalna zemlja koja obuhvata sjeveroistočni ugao Afrike i jugozapadni dio Azije, preko kopnenog mosta koje obrazuje Sinajsko poluostrvo. Većina teritorije od 1.010.450 km2 leži u dolini rijeke Nil. Egipat graniči sa Sredozemnim morem na sjeveru, pojasom Gaze i Izraelom na sjeveroistoku, Akapskim zalivom i Crvenim morem na istoku, Sudanom na jugu i Libijom na zapadu.
Sa preko 94 miliona stanovnika (2007), Egipat je treća najmnogoljudnija država Afrike i 15. na svijetu. Velika većina stanovništva živi u blizini obale rijeke Nil, na površini od gotovo 40.000 km2, gdje se nalazi obradivo zemljište. Velika područja pustinje Sahare, koja čini većinu teritorija Egipta, su slabo naseljena. Polovina stanovništva Egipta živi u urbanim područjima, u gusto naseljenim gradovima kao što su Kairo, Aleksandrija i drugi veći gradovi u delti Nila.
Egipat ima najdužu historiju jedne moderne države, i u kontinuitetu je naseljen od 10. milenija p. n. e.Midant-Reynes, Béatrix. The Prehistory of Egypt: From the First Egyptians to the First Kings. Oxford: Blackwell Publishers. Egipat je, sa svojim spomenicima kao što je Giza i Sfinga koje su izgrađene u antičko vrijeme, bio jedna od najmoćnijih država svog vremena i jedan od prvih šest civilizacija koje se javljaju samostalno u svijetu. Njegove drevne ruševine, kao što su one u Memphisu, Tebi, Karnaku i Dolini kraljeva kod Luksora, su značajni fokus arheoloških studija i popularnih interesa cijelog svijeta. Osim što ima bogato kulturno nasljeđe, Egipat je bogat turističkim atrakcijama, te privlači goste iz cijelog svijeta koji odmaraju i na Crvenomorskoj rivijeri, koja zapošljava 12% njegove radne snage.
Moderni Egipat se smatra regionalnom silom sa značajnim kulturnim, političkim i vojnim utjecajem u Sjevernoj Africi, na Bliskom istoku i općenito islamskom svijetu. Ekonomija Egipta je jedna od najvećih i najraznovrsnijih na Bliskom istoku, sa sektorima kao što su turizam, poljoprivreda, industrija i usluge.Andrew F. Cooper, Agata Antkiewicz and Timothy M. Shaw, 'Lessons from/for BRICSAM about South-North Relations at the Start of the 21st Century: Economic Size Trumps All Else?', International Studies Review, Vol. 9, No. 4 (Winter, 2007), str. 675, 687.
Etimologija Naziv "Egipat" izveden je iz starogrčkog Aigyptos, preko francuskog Egypte i latinskog Aegyptus. Antičko ime Egipta je Hwt-Ka-Ptah što znači duša (dom) Ptaha. Misir je arapski naziv za Egipat. Naziv je semitskog porijekla i doslovna znači dva tjesnaca (odnosi se na gornji i donji Egipat). Ova riječ izvorno znači "metropola", "civilizacija".
Drevni Egipatski naziv države je bio kemret što znači "crna zemlja", pozivajući se na plodno crno tlo poplavnih ravnica Nila, koje se razlikuje od deshret što znači "crvena zemlja" za pustinju.
Historija
Prahistorija i drevni Egipat
Postoje razni dokazi o naseljima na rezbarijama na stijenama duž Nila i u pustinji. U 10. milenijumu p. n. e. od lovaca i ribara počeli su da se bave poljoprivredom. Klimatske promjene ili prekomjerna ispaša oko 8.000 godine p. n. e. počeli su da presušuju zemlju u Egiptu, i formirali su pustinju Saharu. Rani plemenski narod emigrirao je na rijeku Nil, gdje su razvili ustaljenu poljoprivrednu ekonomiju i centralizovano društvo. mini|lijevo|250px|Nekropola u Gizi je najstarije i jedino preostalo od sedam svjetskih čuda Do 6.000. g.p. n. e. neolitske kulture ukorijenjene su u dolini Nila. U neolitu, nekoliko plemena razvili su se u Gornji i Donji Egipat. Gornji i Donji Egipat su održavali kontakte putem trgovine. Najraniji poznati natpis na egipatskim hijeroglifima pojavio se u preddinastijskom periodu na keramičkoj posudi koja datira iz perioda oko 3.200 g. p. n. e.
Jedinstveno kraljevstvo je osnovano 3.150. g.p. n. e. kada je faraon Menes ujedinio oba Egipta u jedinstvenu cjelinu. Egipatska kultura je cvjetala u toku antičkog vremena i ostavila je trag u religiji, umjetnosti, jeziku i običajima. Prve dvije dinastije su vladale za vrijeme Starog kraljevstva (2700. p. n. e - 2.200. p. n. e). Tada su se gradile mnoge piramide, od kojih su najznačajnije Džozerova piramida i piramida u Gizi.
Prvi prijelazni period je bio period političkih previranja koji je trajao 150 godina. Međutim, vrlo brzo se uspostavila stabilizacija vlasti i obnovljen je prosperitet zemlje. Srednje kraljevstvo je dostiglo svoj vrhunac 2040. g.p. n. e. za vrijeme vladavine faraona Amenemhata III. Srednje kraljevstvo je počelo slabiti dolaskom semitskih Hiksa. Hiksi su zauzeli Donji Egipat 1650. p. n. e. i osnovali novi glavni grad Avaris. Oni su protjerani od strane vojske Gornjeg Egipta na čelu sa faraonom Ahmosom I, koji je osnovao osamnaestu dinastiju i preselio glavni grad iz Memfisa u Tebu.
Novo kraljevstvo (1550. p. n. e - 1070. p. n. e) počelo je sa osamnaestom dinastijom, i u tom vremenu došlo je do uspona Egipta i proširivanja teritorije do Tombosa u Nubiji i Levanta na istoku. U ovom periodu vladali su neki od najpoznatijih faraona, kao što su Hatšepsut, Tutmos III, Ehnaton i njegova supruge Nefertiti, Tutankhamon i Ramzes II. Česti kontakti sa drugim narodima donosili su nove ideje. Zemlju su kasnije napali i osvojili Asirci, ali su Egipćani ponovo povratili kontrolu nad Egiptom.
Trideseta dinastija je bila zadnja vladajuća dinastija u faraonovoj epohi. Egipat je pao u ruke Perzijanaca 343. g.p. n. e, kada je faraon Nectanebo II poražen u bici.
Ptolemeji i rimski Egipat mini|desno|250px|Grčka ptolemejska kraljica Kleopatra VII i njen sin Julije Cezar, Cezarion, Hram u Denderi Ptolemejsko kraljevstvo je bila snažna heleniska država, koja se proširila iz južne Sirije na istoku do Cirene na zapadu, te južno do granice sa Nubijom. Aleksandrija je postala glavni grad i središte grčke kulture i trgovine. Da bi dobila priznanje rodnog egipatskog stanovništva, prozvala se nasljednicom faraona. Kasniji Ptolemeji su prihvatili egipatske običaje, njihovi portreti su se nalazili na javnim spomenicima u egipatskom stilu i odjeći a sudjelovali su i u egipatskom religijskom životu.Bowman, Alan K (1996). Egypt after the Pharaohs 332 BC – AD 642 (2nd ed). Berkeley: University of California Press. pp. 25–26. .Stanwick, Paul Edmond (2003). Portraits of the Ptolemies: Greek kings as Egyptian pharaohs. Austin: University of Texas Press. .
Posljednji vladar ptolemejske linije bila je Kleopatra VII, koji je počinila samoubistvo nakon smrti svog ljubavnika Marka Antonija, koji joj je umro u naručju, nakon što ih je Oktavijan pobijedio u bici kod Akcija. Ptolemeji su često bili suočeni s pobunama Egipćana uzrokovanih neželjenim režimima a bili su uključeni i u strane i građanske ratove koji su doveli do propasti kraljevstva i njegove aneksije od strane Rima. Ipak helenistička kulture je nastavila napredovati u Egiptu i nakon muslimanskog osvajanja.
Kršćanstvo se javilo u Egiptu još za vrijeme Marka evanđelista u 1. stoljeću."Egypt". Berkley Center for Religion, Peace, and World Affairs. Retrieved 14 December 2011. See drop-down essay on "Islamic Conquest and the Ottoman Empire"
Dioklecijanova vladavina je obilježila prijelaz iz rimskog u bizantsko doba, kada je proganjan veliki broj egipatskih kršćana. Novi zavjet je do tada preveden na egipatski. Nakon Kalcedonskog sabora 451, uspostavljena je Egipatska Koptska crkva.Kamil, Jill. Coptic Egypt: History and Guide. Cairo: American University in Cairo, 1997. str. 39
Srednji vijek Bizantijci su uspjeli povratiti kontrolu nad Egiptom nakon kratke perzijske invazije početkom 7. stoljeća, period između 639. i 642, nakon čega Egipat potpada pod muslimansku vlast osvajanjem od strane arapskih muslimana. Kada su porazili bizantijsku vojsku u Egiptu, Arapi su donijeli sunitski islama u zemlju. U ranom periodu tog razdoblja, Egipćani su uklopili svoju novu vjeru s autohtonim vjerovanjima, što je dovelo do formiranja različitih sufijskih redova koji su se održali sve do danas. Ovi raniji obredi su preživjeli razdoblje koptskog kršćanstva.El-Daly, Okasha (2005). Egyptology: The Missing Millennium. London: UCL Press. p. 140.
Muslimanski vladari imenovani od islamskog hilafeta zadržali su kontrolu nad Egiptom sljedećih šest stoljeća, s Kairom kao sjedištem hilafeta za vrijeme vladavine Fatimija. S kraja kurdske Ajubidske dinastije, Memluci, Tursko-čerkeska vojna kasta preuzima kontrolu 1250. Krajem 13. stoljeća, Egipat se povezuje s Crvenim morem, Indijom, Malezijom i Istočnom Indijom. Sredinom 14. stoljeća crna smrt ubila je oko 40% stanovništva zemlje.
Egipatski Ejalet mini|desno|350px|Napoleon pobjeđuje Memlučke trupe u bici piramida, 21. juli 1798, naslikao Lejeune Egipat su osvojili Turci 1517. nakon čega je postao pokrajina Osmanskog Carstva. Slabljenje privrednog sistema u kombinaciji s učincima kuge učinili su Egipat ranjiv na invazije. Portugalski trgovci su preuzeli njihovu trgovinu. U periodu između 1687. i 1731. u Egiptu se u 6 navrata pojavljivala glad. Glad 1784. je odnijela oko jedne šestine ukupnog stanovništva.
Egipat je oduvijek bila pokrajina koju su Osmanlije teško kontrolisale dijelom i zbog nastavka moći i utjecaja Memluka, egipatske vojne kaste koja je vladala zemljom stoljećima. Kao takav, Egipat je ostao poluautonoman pod vlašću Memluka sve do invazije francuskih snaga pod komandom Napoleona I 1798. Nakon što su Francuzi protjerani, vlast je preuzeo 1805. paša Muhamed Ali, komandant osmanlijske vojske u Egiptu, albanskog porijekla.
Egipat pod vlašću dinastije Muhameda Alija je ostao nominalno kao otomanska pokrajina. Dobio je status autonomne vazalne države ili Khedivate u 1867. Isma'il i Tewfik paša upravljali su Egiptom kao kvazi nezavisnom državom pod turskom vlašću sve do britanske okupacije 1882. Ipak, Khedivate od Egipta (1867-1914) zadržao je Egipat de iure osmanskom pokrajinom do 5. novembra 1914, kada je Egipat proglašen britanskim protektoratom kao reakciju na odluku Mladoturaka da Osmanlijsko carstvao u Prvi svjetski rat uđe na strani Centralnih sila.
Dinastija Muhameda Alija mini|lijevo|250px|Muhamed Ali Paša, osnivač Muhamed Ali dinastije i prvi kediva Egipta i Sudana Nakon što su Francuzi poraženi od strane Britanaca, nastao je vakuum u Egiptu, a tri puta je uslijedila borba između, egipatskih Memluka koji su vladali Egiptom stoljećima, i albanskih plaćenika u službi Osmanlija. Završilo je pobjedom Osmanlija na čelu s Muhamedom Alijem.
Dok je nosio titulu potkralja Egipta, njegova pripadnost Osmanskoj porti je bila samo nominalna. Muhamed Ali je uspostavio dinastiju koja je trebala vladati Egiptom sve do revolucije 1952. U kasnijim godinama, dinastija je postala britanska marioneta.Izzeddin, Nejla M. Abu (1981). Nasser of the Arabs: an Arab assessment. Third World Centre for Research and Publishing. p. 2. .
Muhamed Ali je Egiptu pripojio Sjeverni Sudan (1820. do 1824), Siriju (1833), te dijelove Arabije i Anadolije ali su ga 1841. evropske sile, strahujući da će on sam srušiti Osmansko Carstvo, natjerale da vrati većinu teritorija koje je osvojio od Osmanskog Carstva. Njegova vojna ambicija je bila potrebna u modernizaciji zemlje. Izgradio je industriju, sistem kanala za navodnjavanje i prijevoz, te reformirao državnu službu.
Uveo je vojnu obavezu muškog seljaštva u 19. stoljeću i iskoristio novi pristup kako bi stvorio svoju veliku vojsku.
Nakratko ga je naslijedio njegov sin Ibrahim (u septembru 1848), a zatim unuk Abbas I (novembar 1848), zatim Said (1854), i Isma'il (1863).