mini|desno|Rasprostranjenost Ilira na Balkanu prije oko 3000 godina Iliri (Illyrioi; ) bili su grupa indoevropskih naroda koja je u antici nastanjivala zapadni Balkan. Činili su jednu od tri glavne paleobalkanske populacije, uz Tračane i Grke.
Područje na kojem su živjeli Iliri kasniji grčki i rimski autori nazvali su Ilirijom, identificirajući teritorij koji odgovara većini Albanije, Crne Gore, Kosova, velikom dijelu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, zapadnoj i središnjoj Srbiji te nekim dijelovima Slovenije, a obuhvaćao je Jadransko more na zapadu, rijeku Dravu na sjeveru, rijeku Moravu na istoku i Ceraunskih planina na jugu.; ; ; ; . Prvi opis Ilira potječe iz 6. stoljeća p. n. e, iz djela starogrčkog pisca Hekateja Milećanina.
Naziv "Iliri", kako su ga stari Grci primjenjivali na svoje sjeverne susjede, možda se odnosio na široku, nejasno definiranu skupinu ljudi. Predloženo je da se ilirska plemena nikada nisu kolektivno identificirala kao "Iliri" i da je malo vjerojatno da su uopće koristila bilo kakvu kolektivnu nomenklaturu. Čini se da je Iliri bio naziv za određeno ilirsko pleme koje je bilo među prvima koji su se susreli sa starim Grcima tokom bronzanog doba. Grci su kasnije taj pojam Iliri, pars pro toto, primijenili na sve narode sa sličnim jezikom i običajima.
U arheološkim, historijskim i lingvističkim studijama, istraživanja o Ilirima, od kraja 19. do 21. stoljeća, prešla su od panilirskih hipoteza, koje su kao Ilire identificirale čak i grupe sjeverno od Balkana, do bolje definiranih grupacija temeljenih na ilirskoj onomastici i materijalnoj antropologiji od 1960-ih, kako su se pronalazili novi natpisi i iskopavala nalazišta. Postoje dva glavna ilirska onomastička područja: južno i dalmatinsko-pannonsko, s područjem Dardanaca kao regijom preklapanja ta dva područja. Treće područje, sjeverno od njih – koje se u antičkoj književnosti obično identificiralo kao dio Ilirija – više se povezivalo s venetskim jezikom nego s ilirskim. Ilirsko naseljavanje u Italiji pripisivalo se, a i danas se pripisuje, nekolicini drevnih plemena za koja se smatra da su migrirala duž jadranske obale na Apeninsko poluostrvo iz geografske "Ilirije": Daunima, Peucetima i Mesapima (zajednički poznatim kao Japigi, koji su govorili mesapski jezik).
Izraz "Iliri" posljednji put se pojavljuje u historijskim zapisima u 7. stoljeću, a odnosi se na bizantsku posadu koja je djelovala unutar bivše rimske pokrajine Ilirik.. Što se dogodilo s Ilirima nakon naseljavanja Slavena u regiju predmet je rasprava među znanstvenicima, a uključuje i hipotezu o porijeklu albanskog jezika od ilirskog jezika, koju znanstvenici često podupiru zbog očitih geografskih i historijskih razloga, ali koja nije dokazana.: "It is often thought (for obvious geographic reasons) that Albanian descends from ancient Illyrian (see above), but this cannot be ascertained as we know next to nothing about Illyrian itself.": "Albanian forms its own separate branch of Indo-European; it is the last branch to appear in written records. This is one of the reasons why its origins are shrouded in mystery and controversy. The widespread assertion that it is the modern–day descendant of Illyrian, spoken in much the same region during classical times ([..]), makes geographic and historical sense but is linguistically untestable since we know so little about Illyrian."
Teorija o etnogenezi Teoriju autohtonosti geneze Ilira razvili su Alojz Benac i Borivoj Čović 1960-tih, efektivno diskreditirajući prijašnja mišljenja o Ilirima kao pridošlicama. Po njihovom mišljenju, željeznodobne grupe na Balkanu poznate kao "Iliri" su uglavnom autohtone, a periodične seobe naroda polja sa urnama, Halštatskih seoba, odnosno disperzije Latenske kulture poznate kao Kelti u 4. i 3. vijeku p. n. e. nisu značajno izmijenile etnički supstrat domaćeg stanovništva koji je evoluirao kroz stadije koje Benac definira kao pred-Ilire, proto-Ilire, pra-Ilire i Ilire.Mesihović, 2014, s.35 U prilog teoriji Alojza Benca idu i istraživanja koja su proveli Pierre Cabanes u knjizi "Iliri", te John Wilkes u istoimenoj knjizi.
Razni antički historičari Ilire su smatrali ratobornim, ali i slobodoljubivim narodom. Tako je zabilježeno da je ilirski kralj Bardilis oslobodio sve svoje robove, koji su se kasnije čak i borili na njegovoj strani. Ovo naravno nije izolovan slučaj među Iliriskim vođama i vladarima u drevno doba. Ilirski kralj Agron je pomogao tadašnjem makedonskom kralju da se riješi pošasti, Grka Ajetolaca, koji su bili ozbiljno riješili ugroziti tadašnje Makedonce svojim osvajačkim ambicijama. Također je poznato i to da je i legendarni Pir (Pirova pobjeda), vladar Epira, koji su po mnogim historičarima bili ilirskog roda, također pritekao u pomoć jednom od italskih naroda u borbi protiv nadmočnijeg neprijatelja.
Batonovov ustanak (Bellum Batonianum) bila je bitna prekretnica. Ustanak je započeo u srednjoj Bosni u 6, a koji je pokrenuo do tada anonimni Baton iz plemena Dezitijati (Daesitiates), jedan od dva Batona po kojima su Rimaljani nazvali ovaj ustanak. Kada su Rimljani konačno zarobili Batona i živog ga doveli u Rim, što zbog divljenja, što kao ratni trofej, upitali su ga zašto je podigao ilirski narod na ustanak, na šta je on odgovorio: "Zato što ste poslali vukove da čuvaju ovce!" S obzirom na to da je u to doba Rimom vladao car August, pobuna je poznata i pod nazivom Gemma Augustea.
Ime
Grčka mitologija porijeklo Ilira daje u dvije verzije. Po prvoj, koju donosi Apolodor, znatno raširenijoj verziji, porijeklo Ilira se veže za mit o Zeusovoj otmici Evrope. Njen brat Feničanin Kadmo naselio se među Enhelejce i oženio se Harmonijom, koja mu je rodila sina Illyriosa kojeg je odmah po rođenju obavila zmija i prenijela mu svoju magičnu snagu; on će postati ilirski rodonačelnik.
U drugoj verziji, Ilir (Illyrius) je sin kiklopa Polifema i Galatije. llir je imao šest sinova, Enchcleus, Autarieus, Dardanus, Maedus, Taulas i Perrhaebus, i kćerke, Partho, Daortho, Dassaro, i druge. Od njih su Autarijati, Dardanci, Taulanti, Enhelejci, Parteni, Dasareti, Daorsi. Autarius je imao sina Pannoniusa (ili Paeon), a kasnije sinove Scordiscusa i Triballus. Dok se u prvoj generaciji Apijanove verzije nalaze eponimi ilirskih naroda, već u sljedećoj generaciji imamo ubacivanje Panona, a u trećoj generaciji Ilirovih potomaka su Tribali i Skordisci, što predstavlja etabliranja Kelta na Balkanu.Mesihović, 2014, s.34
Predrimsko stanovništvo na Balkanu, Iliri, nije bilo jedinstveno po porijeklu niti po kulturi, pa se pojmovi Iliri i ilirski moraju shvatiti uslovno. Ti termini su tvorevina grčkih trgovaca i njihovih pisaca, i prvi put javlja se u 6. vijeku p. n. e, daleko na jugu, na granici sa Grcima, i najdalje do rijeke Drima. U 3. vijeku p. n. e. ime se proširuje do obala Neretve, a u 1. vijeku p. n. e. do rijeke Cetine, da bi ga nakon toga tada Rimljani proširili do Dunava. Iliri se dakle nisu pojavili kao gotova narodnosna grupacija plemena, nego su se formirali u procesu simbioze i asimilacije raznorodnih etničkih i kulturnih komponenata.
Život i običaji Iliri su se bavili stočarstvom, poljoprivredom, lovom i ribolovom, a bavili su se i gusarstvom, kao i rudarstvom. Poznavali su i metalurgiju. Kao i ostali Iliri, Mezeji su živjeli u utvrđenim ili poluutvrđenim naseljima, od poljoprivrede, lova i ribolova. Antički pisci (Herodijan, Livije, Plinije, Strabon, Teopomp i drugi) Ilire opisuju kao ljude visokog rasta, jake i dobre ratnike, odane piću. Nisu održavali ličnu higijenu, a živjeli su u patrijarhalnim zajednicama. Preme njima, svake osme godine su dijelili zemlju (teritoriju), razjedinjeni u međusobnim borbama i otporima neprijatelju. Maizaioi su imali 269 sudija.
Ilire se optužuje i za prinošenje ljudskih žrtava, a sumnja se da je među njima bilo i ljudožderstva kao i kod Skordiska, koji su se kasnije pomiješali s njima. Međutim pojedini autori navode da su takvi opisi djelo drevnih grčkih autora kod kojih metaforičko izražavanje nije bilo neuobičajeno.
Naselja Ilira se razlikuju od mjesta do mjesta. Njihova naselja, poznata kao gradine, podizana su na teško pristupačnim mjestima, obično na prirodnim uzvisinama. Svoje gradove opasavali bi odbrambenim zidinama i kulama (ostaci nekih od tih gradova još prkose vremenu, poput ostataka grada Daorsa, Ošanjići kod Stoca). Uz rijeke su Iliri podizali sojenička naselja. U područjima gdje je klima oštra gradili su zemunice, dijelom ukopane u zemlju. Prema Strabonu, plemena poznata kao Dardanci zemunice su gradili ispod gnojnica, navodeći usput da su se Dardanci prali svega dvaput u životu - na rođenju i prilikom vjenčanja.
Iliri su bili vješti u mnogim poslovima pa tako i u izradi zlatnog, srebrnog i bronzanog nakita: narukvica, fibula, privjesaka, ogrlica, ukrasnih kopči i aplika. Posuđe Ilira je od keramike, ali su proizvodili i metalne posude u obliku situla (vedro s poklopcem i vedro). Sjekire su od kamena, bronze i željeza. Dlijeta su bila od bronze i željeza (dva tipa). Pored ovaca, uzgajali su svinje, koze i nešto manje goveda. Imali su i konje i pse.
Poznavali su i poljoprivredu i uzgoj pšenice, ječma, prosa, te mahunarki, kao što su grašak, leća i bob. Plemena uz obalu uzgajala su i vinovu lozu (vjerovatno naučeno od susjednih Grka). U obradi zemlje Iliri su se služili koštanim motikama napravljenim od jelenjeg roga. Tek su od Kelta dobili ralo, kao i makaze. U Albaniji su ralo Iliri dobili od susjednih Grka, a ostali tek dolaskom Rimljana. Međutim, već u mlađem željeznom dobu Iliri poznaju pijuk, lopatu, grablje, srp, kosu i kosijer, a veći dio tog oruđa je od željeza.
Prilikom pečenja hljeba Iliri su se služili sačem. Neki od njih već su imali peći od pečene gline za kuhanje i pečenje, ali je većina palila vatru na goloj zemlji u sredini sobe ili kutu prostorije, nasuprot vratima. Svoje žitarice mljeli su ručnim žrvnjevima, dok su neki od njih rotacijski žrvanj dobili od Grka, Kelta i Rimljana.
Lov nije bio najrazvijeniji, hvatali su jelene (zbog rogova), lisice, jazavce, medvjede, dabrove, kune radi krzna. U lovu su koristili strelice s metalnim vrhovima, koplja i sulice. Glavno oružje lovca ipak su luk i strijela. Plemena Dalmacije poznavala su i strelice s otrovnim vrhom, taj otrov nazivali su ninum, a dobijali su ga od otrova tamošnjih zmija. Ribolov također ima značajno mjesto u krajevima uz obalu i uz rijeke. Ribolov je za Enhelejce bio glavno zanimanje. Ilirska udica je od bronze, imali su i željezne osti i koštane harpune. U ribolovu su se služili i izdubljenim čamcima (monoksil). Jedan otkriveni primjerak ima dužinu od 12,34 metra. Uz obalu mora Iliri su se bavili i skupljanjem školjaka (dagnje i priljepci). Mehke dijelove ovi ljudi su jeli, dok bi ljuštura kod Histra služila kao amulet i ukras.
Iliri su znali obrađivati bakar, zlato i srebro. Kod kopanja rude služili su se pijucima i maljevima. Zdrobljena ruda topila se u posebno građenim pećima. Kalupi za lijevanje pretežno su bili kameni. Razvoj njihove metalurgije pospješili su dospjeli Kelti. Tada Iliri raspolažu većim brojem alatki. U području Bosne Iliri su najviše obrađivali bronzu. Srebro se obrađivalo tek na jugu njihovog područja. Od 2. vijeka nove ere stagnira proizvodnja zlata, a sve se više proizvodi željezo.
Iliri su znali dobijati i so iz slane vode. Slani izvori bili su glavni razlog vječnim ratovima između Autarijata i Ardijeja. Da su Iliri bili razvijen narod govori i činjenica da su znali proizvoditi i staklo, za čiju je proizvodnju bila potrebna temperatura od 650 °C. Iz staklene paste izrađivali su zrnca za ukrašavanje lukova na fibulama i izradu ogrlica, i to još u starije željezno doba. thumb|200px|desno|Kovana novčanica sa likom Ilirskog kralja Gentiusa.