mini|desno|250px|Sjevernjača se pronalazi na nebu tako da se prvo pronađe Veliki medvjed, koji ima oblik velikih kola (7 zvijezda) i zatim se od stražnjih dviju zvijezda produži linija (otprilike 5 dužina) u smjeru koji vodi Sjevernjači u Malom medvjedu. mini|desno|250px|Sazviježđe Orion. mini|desno|250px|Zimski trougao (crveno) i Zimski šestougao (plavo). mini|desno|250px|Zodijak ili životinjski krug čine 13 sazviježđa kroz koje Sunce prividno prolazi tokom godine. mini|250px|desno|Umjetnička vizija spiralne strukture Mliječnog puta kao galasije sa dva duga zvjezdana kraka i prečkom. mini|desno|250px|Potpuno pomračenje Mjeseca snimljeno 9. novembra 2003. mini|desno|250px|Najbliža zvijezda Suncu je Proxima Centauri, najbliža zvijezda u trostrukom zvjezdanom sistemu α Cen. Astrognozija (od starogrč. ἀστήρ: zvijezda i γνῶσις: znanje) jeste grana astronomije koja se bavi prepoznavanjem zvijezda i sazviježđa te drugih nebeskih tijela na nebu. Orijentacijom uz pomoć zvijezda i vještinom uočavanja odabranih tijela (dvostrukih zvijezda, maglica, zvjezdanih jata i drugog) daje mogućnost prepoznavanja geometrijskog rasporeda zvijezda. Pomoću jačine njihove svjetlosti može se orijentirati i otkriti bilo šta novo na nebu, naprimjer kometa ili supernova.Vladis Vujnović: "Astronomija", Školska knjiga, 1989.
Osnove Pogled na nebo otkriva mnoga nebeska tijela. Sjajem se ističu Sunce i Mjesec. Kao sjajne objekte mogu se zapaziti i planete. Svjetlost Mjeseca i planeta nije vlastita, već odražena svjetlost Sunca. Noćno nebo puno je zvijezda. Na svakoj polutki (sjeverna i južna hemisfera) vidi se po nekoliko hiljada zvijezda. Raspodijeljenošću i različitim sjajem, zvijezde oblikuju posebne grupe koje se nazivaju sazviježđa. Čitava nebeska sfera se dijeli u 88 sazviježđa. Zvijezde su mnogo udaljenije od nas nego Sunce. Najbliža zvijezda je nekoliko hiljada puta dalje od posljednje planete. Zvijezde se kreću, ali je zbog velikih udaljenosti njihovo kretanje teško zapaziti, pa se čini da ne mijenjaju mjesto, da se ne pokreću jedne prema drugima. Zbog te prividne stalnosti, ljudi su ih nazivali zvijezdama nekretnicama ili stajaćicama.
Na dijelu neba vidi se svijetla nit prozvana Mliječni put. Pruga opasuje čitavu nebesku sferu. Tek se teleskopom otkriva da se Mliječni put sastoji iz zvijezda. Danas se zna da praktično sve što golim okom vidimo pripada jednom zvjezdanom sistemu, galaksiji. Dužina galaksije je tolika da prelazak svjetlosti s jednog kraja na drugi traje više od 100.000 godina. Izvan naše galaksije, na udaljenostima odakle svjetlost pristiže nakon stotina hiljada pa i više miliona godina, nalaze se druge galaksije.
Na zvjezdanoj pozadini neba kreću se planete. Riječ planeta je starogrčkog porijekla i znači "lutalica". Planete primjetno izmijene položaj u roku od svega nekoliko dana, pa lutaju od sazviježđa do sazviježđa. Međutim, vrlo je lahko ustanoviti razliku između planeta i zvijezda. Golim okom se primjećuje da svjetlost zvijezde titra ili svjetluca ("scintilira"), a svjetlost planeta ne. Razlika je u tome što su zvijezde zbog velike udaljenosti tačkasti izvori svjetlosti, pa im tanki zraci prolaskom kroz Zemljinu atmosferu, koja je uvijek nemirna, neprestano mijenja smjer. Planete imaju vidljiv krug te od velikog broja zraka koje polaze s tog predmeta njih mnogo uvijek dospijeva u naše oko.
Sjevernjača ili Polarna zvijezda Raspored zvijezda prikazuje se na zvjezdanim kartama i u atlasima, a položaj im se zapisuje u katalozima. Da bismo se snašli među zvijezdama, najprije se određuje položaj sjevernog nebeskog pola, mjesta kroz koje na nebeskom svodu prolazi Zemljina osa vrtnje. Na tom mjestu se približno nalazi zvijezda Sjevernjača ili Polarna zvijezda. Na 45° 45° sjeverne geografske širine, sjeverni nebeski se pol nalazi 45° iznad horizonta. Nebeska tijela izlaze na istočnom horizontu i tokom noći u vidnom polju se nađu različita sazviježđa. Također, različita sazviježđa se vide u druga godišnja doba jer se mijenja položaj Zemlje prema Suncu i zvijezdama. Zemlja neprestano obilazi oko Sunca. Zato se noćno nebo naziva po godišnjim dobima: jesenskim, zimskim, proljetnim i ljetnim.
Cirkumpolarne zvijezde Neke zvijezde se vide uvijek iznad horizonta: to su cirkumpolarne zvijezde, smještene oko sjevernog nebeskog pola. Druge zvijezde izlaze i zalaze. Zvijezde koje se uopće ne vide (jer ih prividno okretanje neba neprestano vodi ispod horizonta) jesu anticirkumpolarne zvijezde. Sjevernjača se pronalazi pomoću Velikog medvjeda. Razmak između zvijezda Meraka i Dubhea u Velikom medvjedu treba produžiti otprilike za 5 puta da bi se našla Sjevernjača. Ako se istim smjerom od Sjevernjače nastavi dalje, naići će se na zvijezde koje oblikuju slovo W, a to je sazviježđe Kasiopeje, čiji se lik lahko pamti i potom lahko nalazi.
Zimski šestougao Sazviježđe Orion najbolje se vidi zimi i spada u sazviježđe zimskog neba. Za orijentaciju je vrlo zgodno pronaći zimski šestougao, mnogougao kojeg čine najsjajnije zvijezde iz šest sazviježđa; zvijezde su Rigel, Sirius, Prokion, Kastor, Kapela i Aldebaran. Zvijezde opasuju područje u kojem se "kriju" veoma zanimljiva fizička tijela. Posred tog područja prolazi svijetla pruga Mliječnog puta.
Zodijak ili životinjski krug Zodijak ili životinjski krug čine 13 sazviježđa kroz koje Sunce prividno prolazi tokom godine. Zapravo, kako Zemlja obilazi oko Sunca, posmatrač na Zemlji zapaža Sunce u nekom mjestu na nebu, koje se naziva zodijak. Pojas zodijaka sastoji se od 13 sazviježđa (osim 12 zviježđa po kojima su nazvani astrološki znakovi, tu je i trinaesto sazviježđe Zmijonosac): Djevica, Vaga, Škorpion, Strijelac, Jarac, Vodolija, Ribe, Ovan, Bik, Blizanci, Rak i Lav. Imena su većinom životinjska, otuda pojasu i opći naziv. Prije nego što je bio prihvaćen Kopernikov heliocentrični model ljudi su smatrali da Sunce stvarno prolazi kroz zodijak. Područjem zodijaka kreću se i planete. Dakako, i to je kretanje prividno, nastalo slaganjem stvarnih kretanja Zemlje i planeta. Planete se ne kreću tačno po ekliptici zato što se njihove vlastite staze oko Sunca ne nalaze u ravnini Zemljine staze, ali razlike nisu baš velike. Projekcija planeta na nebeski svod izvodi složeno kretanje koje može biti u obliku petlje. Sve planete obilaze oko Sunca u istom smjeru, a Zemlja ih pretiče ako su dalje od Sunca, a zaostaje za njima ako su bliže Suncu. Mjesečeva putanja također prolazi područjem zodijaka, ali se otklanja dalje od ekliptike nego planete.
Posmatranje neba mini|desno|250px|Astronomi amateri posmatraju noćno nebo za vrijeme meteorskog pljuska (meteorske kiše) Perzeida. mini|desno|250px|Vega snimljena svemirskim teleskopom Spitzerom u infracrvenom spektru. mini|desno|250px|Najsjajnija zvijezda na nebu je Sirius, a ona je, ustvari, dvostruka zvijezda. Zamišljeni prikaz Siriusa A i B uz korištenje programa Celestia. mini|desno|250px|Reflektorski teleskop na Dobsonovoj montaži na Messierovom maratonu Višnjan-Rušnjak 2006. Pretragu neba uvijek počinjemo bez teleskopa. Međutim, već mali teleskop će pokazati mnogo više detalja. Za potrebe astrognozije najpogodniji je lovački, odnosno vojnički dvogled 10 x 50 (ugaono povećanje 10 puta, prečnik objektiva 50 mm). Dobar dvogled lahko se prilagođava svakom posmatraču (navodi se na razmak zjenica i na dioptrije promatrača), a lahko se i brzo uperi u bilo koji dio neba. Prednost mu je i veliko vidno polje. Nedostatak je složena optika, uz prizmu za totalnu refleksiju. U optičkom sistemu s više dijelova svjetlost se višestruko rasipa i gubi, a opada i kontrast. Zbog nestabilnosti svaki dvogled treba osloniti na stalak. Napredniji astronomi-amateri upotrebljavaju refraktorski teleskop s objektivom prečnika od 70 do 80 mm i sa fokusnom dužinom od 0,6 do 0,8 m. Teleskop treba imati više okulara (ugaona povećanja 25, 50 i 100 puta).
Prividan sjaj zvijezda ili prividna magnituda Prividna zvjezdana veličina ili magnituda opisuje svjetlost nebeskog tijela kao neposredne pojave na nebu, a ne mjeri ni tjelesnu veličinu ni stvaran tok svjetlosti koji napušta zvijezdu. Pomoću teleskopa zapažaju se zvijezde koje golim okom se ne mogu vidjeli. Prihvaćajući običaj još od antike, zvijezde se prema sjaju razvrstavaju u prividne magnitude, odnosno kraće, u veličine ili magnitude (znak: m ili mag). Zvijezde vidljive golim okom dijelile su se u 6 magnituda. Najsvjetlije zvijezde bile su prve magnitude (m = +1), a najtamnije šeste magnitude (m = +6), što je granica ljudske moći opažanja (bez pomoći teleskopa). U običnim atmosferskim uvjetima vedrog neba normalno oko primjećuje zvijezdu pete magnitude. U boljim uvjetima zapaža se i zvijezda šeste magnitude. Naprimjer, zvijezda četvrte magnitude je oko 2,5 puta sjajnija od zvijezda pete magnitude, a zvijezda pete magnitude je oko 2,5 puta sjajnija od zvijezda šeste magnitude. Tačnije, osvjetljenosti koje daju zvijezde čije magnitude se razlikuju za jedinicu odnose se kao 2,512.
Na nebu su najsjajnije zvijezde Arktur, Vega, Kapela i Rigel, koje su nulte magnitude, a još je sjajniji Sirius, čiji je m = -1,4. Budući da se sjajnije zvijezde opisuju manjim brojem, idući po brojnom pravcu veličina, zalazi se u područje negativnih brojeva. Ima još i sjajnijih objekata. Kada je najsjajnija, Venera ima magnitudu m = -4,4, Mjesec m = -13,6, a Sunce m = -26,7. Izvježbano oko razaznat će u manjim grupama zvijezda razliku u magnitudi od 0,1 veličine.
Objektiv teleskopa prihvata tok svjetlosti srazmjeran svojoj površini. Koliko puta je površina objektiva veća od površine očne zjenice toliko puta veći tok svjetlosti prođe kroz objektiv. Zato se teleskopom vide zvijezde slabijeg sjaja nego golim okom. Površina objektiva srazmjerna je kvadratu prečnika objektiva, pa je kvadratu prečnika srazmjerna i prihvaćena svjetlost. U idealnom slučaju, kada je teleskop odlične izrade, a Zemljina atmosfera čista i prozirna, vidjet će se najslabije zvijezde u zavisnosti od prečnika objektiva, kako to pokazuje sljedeća tabela:
prečnik objektiva (mm)305080125200prividna magnituda m+9+10+11+12+12
Podaci iz tabele odgovaraju činjenici da oko, kojem sočivo ima prečnik 8 mm, vidi zvijezdu šeste magnitude (m = +6). Idealni slučaj ne susreće se često pa će se u stvarnosti primjetljiva zvijezda razlikovati za jednu do dvije veličine. Naprimjer, teleskopom prečnika 80 mm vidjet ćemo obično zvijezde magnitude m = +10. Najveći teleskopi bilježe zvijezde m = +24 ili m = +25, ali uz pomoć fotografskih ploča koje se dugo izlažu svjetlosti, ili uz pomoć modernih fotoelektričnih i poluprovodnih detektora svjetlosti. Osobina teleskopa da prihvata određeni tok svjetlosti naziva se svjetlosna moć.
Moć ugaonog razlučivanja teleskopa
Uz osobinu dvogleda kao sabirača svjetlosti druga važna osobina odnosi se na uočavanje detalja. Moć ugaonog razlučivanja teleskopa određena je najmanjim ugaonim razmakom između dva tačkasta, zvjezdolika objekta koja se još vide razdvojeno. Moć razlučivanja poboljšava se s veličinom objektiva. Pravilo je da je najmanji ugaoni razmak dvije zvijezde koje se još vide odvojeno obrnuto srazmjeran prečniku objektiva. Posmatraju li se dvije jednako sjajne zvijezde, vidjet će se odvojeno ako se nalaze bar na ugaonom razmaku navedenom u sljedećoj tabeli:
prečnik objektiva (mm)3040506080100ugaoni prečnik (ugaona sekunda)4"3"2,5"2"1,5"1"
Prikazani podaci su za astronomski teleskop najvećeg kvaliteta. Bit će teško ugledati dvostruke zvijezde koje su rastavljene neku ugaona sekunda više nego što je zapisano u tabeli. Prizmatični dvogled teško razdvaja ugao manji od 20”. Također, teže se mogu ugledati odvojeno dvije zvijezde koje su izrazito različitog sjaja jer će jedna zabljesnuti drugu.
Veličina slike teleskopa