mini|Argument "Mislite na djecu" upotrijebljen u Kongresu Sjedinjenih Američkih Država "Mislite na djecu" (također "A šta je s djecom?") kliše je koji se pretvorio u retoričku taktiku. Doslovno se odnosi na prava djece (kao, naprimjer, u raspravama o dječijem radu). Međutim, u raspravi predstavlja logičku grešku (poziv na sažaljenje, podvrsta poziva na emocije).
U knjizi Umjetnost, argument i propaganda (2002) tvrdi se da u raspravi ovaj poziv zamjenjuje razum s emocijama. Etičar Jack Marshall napisao je 2005. da popularnost izraza potječe od njegove sposobnosti da obustavi racionalnost, a naročito diskurs o poukama. Argument "Mislite na djecu" upotrebljavaju zagovornici cenzure da bi zaštitili djecu od navodnih prijetnji. Zajednica, prostor i mrežna cenzura (2009) tvrdi da klasifikacija djece na infantilan način, kao nevinih bića kojima je potrebna zaštita, jedan je od oblika opsesije nad pojmom čistoće. U 2011. u članku u Časopisu za kulturna istraživanja primijećeno je da je izraz izrastao iz moralne panike.
U Disneyjevom filmu iz 1964. Mary Poppins, lik gospođe Banks moli dadilju koja odlazi da ostane i "misli na djecu!" Ovaj izraz populariziran je kao satirična referenca u animiranoj televizijskoj seriji Simpsoni 1996. kada lik Helen Lovejoy izgovara: "Hoće li neko, molim vas, da misli na djecu!" tokom burne rasprave građana u fiktivnom gradu Springfieldu.
U časopisu Georgia State University Law Review 2012, Charles J. Ten Brink nazvao je korištenje "mislite na djecu" Helen Lovejoy uspješnom parodijom. Upotreba ovog izraza u društvu često je bila predmet podsmijeha. Nakon popularizacije u Simpsonima, izraz se još naziva i "Lovejoyin zakon", "Odbrana Helen Lovejoy", "Sindrom Helen Lovejoy", i "mislite-na-djecu-izam".
Pozadina Sociolog Joel Best napisao je 1993. da su odrasli krajem 19. stoljeća razvili povećanu brigu o dobrobiti djece. Best je istakao da je društvo doživjelo pad nataliteta nakon industrijalizacije, s roditeljima koji su usmjeravali pažnju na manji broj djece. Prema njegovim riječima, u to vrijeme odrasli su počeli gledati na djetinjstvo kao na sveto razdoblje razvoja i na djecu kao na neprocjenjiva, divna i nevina bića. Tokom 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća, piše Best, odrasli vide djecu kao moguće žrtve i nastoje odstraniti navodne prijetnje.Best 1993, str. 3–6.
U zbirci Djeca i politika kulture iz 1995, antropologinja Vivienne Wee analizirala je kako odrasle osobe percepciraju djecu i kako ona podržava koncept prava djeteta. Wee piše da su u ovom modelu (koji je nazvala evropski obrazac) djeca viđena kao ranjiva, neiskvarena i da im je potrebna zaštita od autoritativnih odraslih osoba. Prema Wee, ovaj evropski obrazac doveo je do ideje da je djeci potrebno utočište u vidu Povelje Ujedinjenih nacija i Konvencije o pravima djeteta.
Wee piše: "Alternativno, ranjivost djece može se tumačiti kao čistoća i nevinost kojima je potrebna zaštita odgovornih odraslih. Upravo je ovaj drugi, zaštitni režim tumačenja taj koji leži u osnovi same ideje o pravima djece kojima je potrebna zaštita povelje UN-a – otuda i Konvencija UN-a o pravima djeteta". Ona je primijetila da je pogled na mlade kao slabe i nevine usredotočen na ono što se može desiti ako prava djece nisu zaštićena.Wee 1995, str. 188.
Wee tvrdi da ovakvo ponašanje prema djeci nije sasvim pozitivno. Prema njenim riječima, takav stav može dovesti do licemjerja odraslih osoba koje pretpostavljaju da se svim njihovih radnjama dovodi do zaštite djece i da se stvara rizik od toga da odrasli ljudi mogu upotrebljavati moć "za dobrobit same djece". Ističući da vlast odraslih može biti maskirana kao empatija, Wee zaključuje: "Ova alternativna kulturna tumačenja ranjivosti djece na taj način stvaraju vlastite političke i psihološke posljedice".
Prava djeteta
"Mislite na djecu" korišten je u svom doslovnom smislu da brani prava djece. Rana upotreba tokom 20. stoljeća uključuje pisanja iz 1914. Nacionalnog komiteta za dječiji rad koji kritizira standarde dječijeg rada u SAD-u.National Child Labor Committee 1914, str. 39, 73. Predsjednik SAD-a Bill Clinton koristio je izraz 1999. u govoru pred Međunarodnom organizacijom rada, tražeći od prisutnih da zamisle značajno smanjenje dječijeg rada: "Mislite na djecu ... oslobođenu poraznog tereta opasnog i ponižavajućeg rada, kojima su vraćeni oni nezamjenljivi sati djetinjstva za učenje i igru i život".Clinton 1999.
Doslovna upotreba ovog izraza nastavlja se u 21. stoljeću, sa Sarom Boyce iz Centra za dječija prava u Sjevernoj Irskoj koja se na njega oslanja da zaštiti prava djece u toj regiji.Boyce 2003. U knjizi iz 2008. Dječiji rad u globaliziranom svijetu, izraz je upotrijebljen da skrene pažnju na ulogu dužničkog ropstva u dječijem radu.Nesi 2008, str. 7. Sara Dillon iz Pravne škole univerziteta Suffolk upotrijebila je izraz "A šta je s djecom" u svojoj knjizi iz 2009, Međunarodna prava djece, da bi ukazala na uslove dječije radne snage.Dillon 2009, str. 117. Benjamin Powell izraz je iskoristio drugačije u svojoj knjizi, Iz siromaštva: eksploatirajuće fabrike u globalnoj ekonomiji, pišući da se u odsustvu dječijeg rada neki mladi ljudi suočavaju sa glađu.Powell 2014, str. 5. U knjizi o ljudskim pravima iz 2010, Prava djeteta i ljudski razvoj, dječiji psihijatar Bruce D. Perry koristio je izraz "mislite na djecu" da pozove ljekare da omoguće postupak koji je osjetljiv na razvojne faze kad je savjetovanje mladih u pitanju.Perry 2010, str. 498.
Taktika u debati Logička greška U knjizi iz 2002, Umjetnost, argument i propaganda: Ovladavanje parlamentarnom debatom, John Meany i Kate Shuster nazvali su upotrebu izraza "Mislite na djecu" u raspravi vrstom logičke greške i pozivom na emocije. Prema mišljenju autora, učesnik u debati mogao bi koristiti izraz da bi emotivno pridobio članove publike i izbjegao logičnu raspravu. Navode primjer: "Znam da ovaj nacionalni raketni odbrambeni plan ima svoje protivnike, ali hoće li neko, molim vas, da razmisli o djeci?"Meany 2002, str. 65. Njihova procjena istovjetna je s Margie Borschke koja je u članku za časopis Media International Australia incorporating Culture and Policy nazivala upotrebu izraza retoričkom taktikom.Borschke 2011, str. 17.
Etičar Jack Marshall opisao je "Mislite na djecu!" kao taktiku koja se koristi u pokušaju da stavi tačku na raspravu, jer izaziva argument bez odgovora.Marshall 2005. Prema Marshallovim riječima, strategija je uspješna u sprečavanju racionalne rasprave. Nazvao je njeno korištenje neetičkim načinom izazivanja pomutnje u raspravi, pogrešno preusmjeravajući empatiju na objekt koji možda nije ni bio u središtu pažnje originalnog argumenta. Marshall je napisao da iako upotreba izraza može imati pozitivnu namjeru, ona izaziva iracionalnost kada je iznova koriste obje strane u sporu. On je došao do zaključka da izraz može preobraziti poštovanje propisa u etičku dilemu, upozoravajući društvo da izbjegava njegovu upotrebu kao završni argument.
U članku iz 2015. "Mislite na djecu", Michael Reagan kritizira način na koji političari upotrebljavaju izraz.Reagan 2015. Prema Reaganovim riječima, političari moraju da prestanu koristiti djecu kao sredstvo kad se zalažu za određene vladine programe. Taktiku je nazvao nelogičnim argumentom, činom očaja onih koji osjećaju da imaju slabije argumente u raspravi zasnovanoj na razumu. Ističući da je podjednako koriste demokrati i republikanci u Sjedinjenim Američkim Državama, Reagan je taktiku nazvao "očiglednim političkim sranjem".
Moralna panika mini|Videozapis u kojem kongresmenka Mia Love upotrebljava izraz Časopis za kulturna istraživanja objavio je članak Debre Ferreday u 2010,Ferreday 2010, str. 409–429. koji je ponovo štampan u knjizi iz 2011. Nada i feministička teorija.Coleman 2011, str. 99. Prema Ferredayinim riječima, medijska upotreba "Hoće li neko da misli na djecu!" postala je uobičajena u uslovima moralne panike. Ona sugerira da je izraz postao toliko rasprostranjen da bi mogao postati drugi Godwinov zakon.
U članku iz 2011. za časopis Post Script, Andrew Scahill pisao je o moći djece u retorici da stvori neoboriv stav za suprotnu poziciju. Prema Scahillovim riječima, osoba koja se bori "za djecu" stvara izuzetno tešku situaciju za protivnika da zauzme poziciju koja "nije za djecu".Scahill 2011, str. 69–81. Cassandra Wilkinson raspravlja o utjecaju retorike "mislite na djecu" u članku iz 2011. za IPA Review.Berg 2011. Poziva se na istraživanje iz knjige Bez straha: Odrastanje u društvu nesklonom riziku autora Tima Gilla, da preosjetljivost u zaštiti djece od moguće štete ima neželjene efekte u doprinosu nemogućnosti mladih da se zauzmu prema vlastitom izboru i da reagiraju na opasne situacije.Wilkinson 2011. U časopisu New Statesman, Laurie Penny okarakterizirala je taktiku kao sistem političkih uvjerenja i nazvala ga je "mislite-na-djecu-izam".Penny 2011.
Elizabeth Stoker Bruenig napisala je u članku iz 2014. za časopis First Things, da se moraliziranje ovim izrazom često sreće u raspravama o seksualnosti,Bruenig 2014. pripisujući ovo rastućoj društvenoj percepciji morala kao ženstvenog domena. Bruenig je također navela obilježavanje NBC-jevog odbijanja da emitira filmsku najavu o abortusu kao "mislite-na-djecu-izam".
Cenzura Scott Beattie piše u svojoj knjizi iz 2009, Zajednica, prostor i mrežna cenzura, da je pitanje "Zar niko ne misli na djecu?" često postavljaju osobe koje se zalažu za cenzuru iz straha da bi mladi mogli vidjeti neprikladne stvari.Beattie 2009, str. 165–167. Prema Beattiejevim riječima, mladi su predstavljeni kao moguće žrtve seksualnih predatora na internetu da bi se povećala kontrola interneta; karakterizacija djeteta kao infantilnog pobuđuje koncept nevinosti koji je jedan od oblika opsesije nad konceptom čistoće.
Za časopis Make, Cory Doctorow napisao je u članku iz 2011. da "Hoće li iko da misli na djecu?!" koriste iracionalni pojedinici da podrže argumente o opasnostima za mlade od "Četiri jahača Infokalipse": "pirati", teroristi, organizirani kriminal i dječija pornografija.Doctorow 2011, str. 31. Prema Doctorowim riječima, izraz je korišten da uguši raspravu o ishodišnim pitanjima i da zaustavi racionalnu analizu. Primijetio je njegovu čestu upotrebu kad društvo određuje odgovarajući pristup pravnim aspektima računarstva.
U svojoj knjizi iz 2013, Žarko snimanje filmova, Mike Watt raspravlja o historiji cenzure u odnosu na Zakon o nepristojnim publikacijama iz 1959. u Ujedinjenom Kraljevstvu i ističe da su filmovi zabranjeni u ovom razdoblju postali poznati kao "video-gadovi" (). Watt je nazvao sadašnje tumačenje takve cenzure karakterizacijom "mislite na djecu".Watt 2013, str. 233. Brian M. Reed piše u svojoj knjizi, Ne tiče se nikoga (također objavljena 2013), da je ovaj izraz lišen sadržaja i da, radi komičnog efekta, može biti zamijenjen s "Koliko mačića mora umrijeti?"Reed 2013, str. 110.
Za časopis Reason, u 2015, novinar Brendan O'Neill piše da Marjorie Heins u svojoj knjizi Ne pred djecom: Nepristojnost, cenzura i nevinost omladine navodi da vlade stoljećima koriste prevenciju "štete prema maloljetnicima" kao izgovor da povećaju cenzuru i kontrolu.O'Neill 2015. Prema O'Neillovim riječima, upotreba "Hoće li neko, molim vas, da misli na djecu?" u savremenoj kulturi značajno je porasla i predstavlja sredstvo ispoljavanja moralnog autoriteta s emocionalnom ucjenom.
Popularizacija Film i televizija mini|lijevo|David X. Cohen napisao je 1996. "Much Apu About Nothing", epizodu serije Simpsoni, gdje Helen Lovejoy moli prisutne slušaoce da "misle na djecu".