George III (George William Frederick; 4. juni 1738 – 29. januar 1820) bio je kralj Velike Britanije i Irske od 25. oktobra 1760. do ujedinjenja dviju zemalja 1. januara 1801, nakon čega je postao kralj Ujedinjenog Kraljevstva, te izbornik Braunschweig-Lüneburg od 12. oktobra 1814. Bio je treći britanski monarh iz dinastije Hanover i prvi koji je rođen na tlu Velike Britanije.

Njegov život i vladavina, koja je bila duža od bilo kojeg britanskog monarha prije njega, je obilježena nizom vojnih sukoba. U njegovoj ranoj vladavini, Velika Britanija je porazila Francusku u Sedmogodišnjem ratu i postala dominantna evropska sila u sjevernoj Americi i Indiji. Međutim, mnoge britanske kolonije u sjevernoj Americi su ubrzo izgubljene u Američkom ratu za nezavisnost. Dalji ratovi protiv revolucionarne i Napoleonove Francuske od 1793. završeni su porazom Napoleona u bici kod Waterloa 1815.

Tokom posljednjih godina vladavine bio je duševni bolesnik. Iako se tada smatralo da ima bolest krvne porfirije, uzrok njegove bolesti i dalje je nepoznat. Nakon smrti naslijedio ga je njegov sin kao George IV.

Djetinjstvo George je rođen u Londonu kao najstariji sin Fridrika i Avguste, princa i princeze od Velsa. U vrijeme njegovog rođenja Velikom Britanijom vladao je Georgev djed, George II. Rođen je kao nedonošče dva mjeseca prije vremena i nije se očekivalo da će poživjeti, pa je kršten istog dana kao George William Frederick. Kada se uvidjelo da šanse za njegovo preživljavanje nisu tako male, kršten je javno, 4. jula 1738.

George je vremenom izrastao u zdravo dijete, ali njegovi djed George II od Velike Britanije i baka Karolina Ansbaška su bili u lošem odnosu sa Georgevim ocem i nisu se zanimali za njegovu djecu. Godine 1751. princ od Velsa je umro od ozljede pluća, te je George postao prijestolonasljednik svom djedu. George je naslijedio očevu titulu vojvode od Edinburgha, a djed ga je proglasio princom od Velsa tri sedmice kasnije, te se počeo zanimati za njega i njegovu braću i sestre. U proljeće 1756. George je napunio osamnaest godina i djed mu je ponudio rezidenciju u palači St. James, ali George je, na nagovor majke i Johna Stuarta, 3. grofa od Buta, odbio kraljevu ponudu. Georgeova majka nije vjerovala svom svekru i svekrvi, te je željela sina držati dalje od njih.

Brak Godine 1759. George se zainteresovao za ledi Sarah Lennox, kćerku vojvode od Richomnda, ali grof od Bruta nije se slagao sa ovom unijom i George je stoga nije oženio. Sljedeće godine George je naslijedio krunu kada je njegov djed iznenada umro 25. oktobra 1760. Potraga za odgovarajućom mladenkom sada je bila u punom jeku.

Dana 8. septembra 1761. novi kralj upoznao je i oženio vojvotkinju Sofiju Šarlotu od Mecklenburg-Strelitza. Sljedeće večeri George i Šarlota su krunisani u opatiji Westminster. George nije nikada imao ljubavnice, što je bilo neobično za kraljeve toga doba, i par je uživao sretan brak. Imali su petnaestero djece - devet sinova i šest kćeri. Godine 1761. kralj je kupio Buckinghamsku kuću kao porodičnu vikendicu, a koju je njegova unuka Viktorija učinila službenom rezidencijom monarha.

Vladavina Iako su Georgev dolazak na tron pozdravili političari iz svih partija, prve godine njegove vladavine bile su obilježene političkom nestabilnošću, uglavnom uzrokovanom neslaganjima po pitanju Sedmogodišnjeg rata. George je pokazivao naklonost prema torijevcima, zbog čega je došao u sličan sukob sa whigovcima kao i Karlo I Engleski. U maju 1762. George je zamijenio whigovske ministre predvođene Thomasom Pleham-Hollesom torijevskim ministrima sa Johnom Stuartom, koji nije bio član ni jednog Doma parlamenta, na čelu. Stuartovi protivnici u svojoj kampanji širili su glasine o njegovoj aferi sa kraljevom majkom i širenjem anti-škotskog raspoloženja među Englezima. Godine 1763. završio je Sedmogodišnji rat i grof od Bruta je dao ostavku, dozvolivši whigovcima sa Georgeom Grenvillom na čelu da se vrate na svoje prijašnje funkcije.

Nezadovoljstvo u kolonijama mini|lijevo|250px|William Pitt Stariji, 1. grof od Chatama George III 1763. je izdao kraljevsku proklamaciju kojom se ograničava širenje američkih kolonija prema zapadu. Glavni cilj proklamacije bilo je natjerati koloniste da kupuju zemlju od domorodaca i da tako smanje skupe ratove koji su se vodili oko teritorije. Proklamacija je, međutim, bila izuzetno nepopularna među kolonistima i na kraju je prouzročila još jedan sukob između kolonista i britanske vlade koji će na kraju dovesti do rata.

Kako su kolonisti uglavnom plaćali jako niske poreze, britanska vlada se ubrzo našla u nemogućnosti da brani kolonije od domorodačkih ustanaka i moguće invazije Francuza. Godine 1765. U međuvremenu su Georgevu dosadili Grenvillovi pokušaji da smanji njegov autoritet i pravo na uživanje kraljevskih prerogativa, te je neuspješno pokušao nagovoriti Williama Pitta Starijeg da prihvati mjesto premijera. Nakon kratke bolesti George je otpustio Grenvillea i dozvolio Charlesu Watson-Wenthworthu (Čarls Votson Ventvort), 2. markizu od Rockinghama, da oformi ministarstvo.

Watson-Wenthworth je, uz podršku Pitta, povukao nepopularne aktove koje je Grenville donio želeći povećati poreze u kolonijama, ali njegova vlada je bila slaba i 1766. zamijenjen je Pittom. Zbog nastojanja Pitta i kralja da ukinu nepopularni akt o povećanju poreza učinila su ih toliko popularnim među kolonistima da su oboma podignute statue u New Yorku. Pitt se razbolio 1767. godine, dozvolivši Augustusu FitzRoyu, 3. vojvodi od Graftona, da preuzme vladu, iako ovaj nije formalno postao premijer sve do 1768. Njegova vlada je prestala funkcionisati 1770. godine, pa su je ponovo preuzeli torijevci.

Vlada novog premijera, Fredericka Northa, lorda Northa, se uglavnom bila problemima oko nezadovoljstva u američkim kolonijama. Kako bi se ublažila situacija kolonistima, povučeni su svi porezi osim onoga na čaj, na kojem je kralj insistirao. Godine 1773. grupa pobunjenika bacila je 45 tona čaja vrijednog oko 10.000 funti u more, u znak političkog protesta, a taj događaj je ostao poznat kao Bostonska čajanka. U Britaniji se mišljenje o kolonistima pogoršalo i Pitt se složio sa Northom da je bacanje čaja u Bostonsku luku bio "čisti kriminal". North je zatim uveo pravila koja nalažu šta je kolonistima zabranjeno, Bostonska luka je bila zatvorena i izbori u Massachusettsu su bili ukinuti. Georgeve nade tada su se centrirale na pronalaženje odgovarajućeg riješenja za situaciju u kolonijama.

Američka revolucija Američki rat za nezavisnost započeo je oružanim konfliktom Britanaca i kolonista u Novoj Engleskoj u aprilu 1775. Mjesec dana kasnije delegati iz trinaest kolonija predložili su mirovni sporazum koji je u Londonu odmah odbijen, budući da su oružani sukobili bili sve ćešći. Već sljedeće godine, u julu 1776. godine, kolonije su objavile svoju nezavisnost i stvorile "Sjedinjene Američke Države". Američka deklaracija o nezavisnosti je bila dugački spisak optužbi protiv Georgea III, koje su sa razbjesnile.

Britanci su u ratu zauzeli New York 1776. godine, ali veliki plan o invaziji na Sjedinjene Američke Države iz Kanade pao je u vodu kada se britanski general, John Burgoyne, u bici kod Saratoge predao zajedno sa šest hiljada svojih vojnika.

Godine 1778. Francuska, veliki rival Britanaca, potpisao je sporazum o prijateljstvu sa Sjedinjenim Državama. Lord North je tražio od kralja da njegovu dužnost povjeri Pittu, kojeg je smatrao sposobnijim od sebe po tom pitanju, ali George III je to odbio - umjesti toga, predložio je da Pitt radi kao ministar u Northovoj vladi. Pitt je to odbio i umro iste godine. U trenutku njegove smrti Velika Britanija je bila u ratu sa Francuskom, a 1779. već u ratu sa Španijom.

mini|250px|desno|Zamišljeni prikaz rušenja statue Georgea III u New Yorku

George III je po svaku cijenu želio nastaviti rat sa Sjedinjenim Državama, uprkos savjetima svojih ministara. Granville Leveson-Gower, 1. markiz od Stafforda, i Thomas Thynne, 1. markiz od Batha, podnijeli su ostavku jer nisu željeli učestvovati u tom ratu. North se slagao sa svojim kolegama ministrima i svoje mišljenje je dao do znanja kralju, ali je ostao na svojoj funkciji. George III je na kraju, međutim, shvatio da je beznadežno pokušavati preosvojiti Ameriku, ali je ipak odbio priznati nezavisnost Sjedinjenih Država i obećao da će voditi rat što je duže moguće. Njegov plan je bio da zadraži 30.000 vojnika u New Yorku, Rhode Islandu, Kanadi i Floridi, dok bi ostatak armije bio čuvan za sukobe sa Francuzima i Špancima. Također je planirao uništiti trgovačke luke i priobalne gradove, te okrenuti Indijance protiv Amerikanaca. Očekivao je da će ovo ohrabriti rojaliste i podijeliti kongres, ali posljedice su bile upravo suprotne, a šanse za skori kraj rata izgubljene.

Godine 1781. vijesti o predaji Charlesa Cornwallisa, 1. markiza Cornwallisa, stigle su do Londona. Lord North je dao ostavku, ali je odvratio Georgea III od pomisli na abdikaciju. George je priznao poraz i dozvolio početak mirovnih pregovora. Sporazum iz Pariza, kojim je Velika Britanija priznala nezavinsost Sjedinjenih Američkih Država, i Sporazum iz Versaillesa, kojim je Florida predata Španiji i vode Newfoundlanda Francuskoj, potpisani su 1783. Kada je John Adams izabran za američkog ministra u Velikoj Britaniji George je, neočekivano, izjavio da se veseli prijateljstvu sa Sjedinjenim Državama.

Problemi sa administracijom

Sa kolapsom Northove administracije 1782. godine, Charles Watson-Wentworth, 2. markiz od Rockinghama, postao je premijer po drugi put, ali je umro za samo nekoliko mjeseci. Kralj je zatim na mjesto premijera postavio Williama Pettya, 2. grofa od Shelburnea. Charles James Fox je odbio surađivati sa Pettyem, te je predložio Williama Cavendish-Bentincka, 3. vojvodu od Portlanda, za premijera.

Godine 1783. Dom naroda je prisilio Pettya na ostavku, nakon čega je njegova vlada zamijenjena koalicijom Fox-North. Vojvoda od Portlanda je postao premijer, a Fox i North su dobili značajne pozicije u vladi i držali stvarnu moć, dok je Petty predstavljao njihovu marionetu.

mini|desno|200px|Novčić sa likom Georgea III. Na novčiću piše "Georgius III Dei Gratia" - "George III, milošću Božijom".

George III je bio pod velikim stresom kada je bivao prisiljen postaviti za ministre ljude koji mu se nisu sviđali, ali Pettyevi ljudi su ubrzo postali većina u Domu naroda i nije ga bilo lahko smijeniti. Nadalje, George je bio veoma nezadovoljan kada je vlada uvela zakon kojim se politička moć u Indiji prebacuje iz Britanske istočnoindijske kompanije na parlementarne komisionare. Odmah nakon što je Dom naroda prihvatio prijedlog zakona, George je preko Georgea Nugent-Temple-Grenvillea obavjestio sve plemiće koji su glasali za zakon da će ih smatrati ličnim neprijateljima. Lordovi su odbili zakon, a tri dana kasnije Pettyeva vlada je bila otpuštena. William Pitt Mlađi je bio postavljen na funkciju premijera, a Nugent-Temple-Grenville za državnog sekretara. Temple je ubrzo bio prisiljen dati ostavku, nakon čega je vlada oslabila i izgubila svoju većinu. Parlement je ubrzo zatim bio raspušten, a naredni izbori dali su Pittu Mlađem nepoljuljan mandat.

Mandat Williama Pitta Mlađeg

Za Georgea III, odabir Williama Pitta Mlađeg za premijera je bila velika pobjeda jer mu je dokazala da još uvijek drži velike ovlasti kao monarh i da može postaviti premijera bez uplitanja parlementa. Preko Pitta i njegove vlade George je bio u mogućnosti ostvariti mnoge svoje zamisli. Kako bi pomogao Pittu i njegovoj vladi George je podijelio ogroman broj plemićkih titula i stvorio veliki broj plemića koji su zatrpali Dom lordova i omogućili Pittu da zadrži većinu. George je tokom Pittova mandata bio iznimno popularan u Velikoj Britaniji. Narod mu se divio, između ostalog, i zato što je bio vjeran svojoj supruzi, kraljici Šarloti, za razliku od njegovih prethodnika Hanoveraca. Postignut je veliki napredak u nauci i industriji, a potaknute su i ekspedicije prema Tihom okeanu.