mini|desno|250px|Josif Staljin, sovjetski vođa koji je naredio deportacije od 1930-ih do 1952. mini|desno|250px|Rumunske izbjeglice nakon sovjetske okupacije Besarabije i sjeverne Bukovine 1940. Prisilno raseljavanje u Sovjetskom Savezu, poznato jednostavno i kao Sovjetske deportacije odnosi se na razdoblje tokom vladavine Josifa Staljina, od 1930-ih do 1952, kada je SSSR vršio praksu prisilnog raseljavanja i razmjene stanovništva koji se mogu razvrstati u sljedeće kategorije: deportacije "anti-sovjetskih" grupa, "neprijatelja radnika"; etničko čišćenje cijelih naroda i narodnosti, kako ne bi činili homogenu cjelinu u svojoj republici te tako ni prijetnju stabilnosti SSSR-a; transfer radne snage te organizirane migracije, povremeno čak i kolonizacije, u suprotne smjerove, kako bi se "izmiješale" razne republike i time pojačao njihov "sovjetski" karakter. NKVD-ove procedure prilikom deportacija su uglavnom bile standardne: naoružani agenti opkolili bi rano ujutro ili usred noći neko selo, dali porodici 15-20 minuta da se pakira, ukrcali ih na kamione odakle bi bili ih odvezli do obližnje željezničke stanice gdje su ukrcani u vagone za stoku odakle su poslani u centralnu Aziju ili Sibir, ovisno o svakoj grupi.

U većini slučajeva, njihova odredišta su bila udaljena, nenastanjena mjesta ili gulag. To uključuje i deportacije u SSSR nesovjetskih građana iz inostranstva, kao i teritorije pod sovjetskom okupacijom. Preko 20 većih grupa je zahvaćeno deportacijama, od kojih je osam nacija potpuno uklonjeno i iskorijenjeno iz njihovih drevnih domova. Od tih osam, jedna nacija je bila katolička (Nijemci na Volgi), jedna budistička (Kalmici) a ostalih šest su bili muslimani (Čečeni, Inguši, Karačajci, Balkari, krimski Tatari i mešketski Turci). U tim posebnim naseljima, deportirani su stavljeni pod strogi nadzor vlasti te im je bilo zabranjeno napustiti te lokacije. Uvjeti u žurno sklopljenim nastambama za deportirane su bili uglavnom nepovoljni, te se prvih godina pojavio značajan mortalitet zbog hladnoće, gladi ili iscrpljenosti u radnim kolonijama. Prema nekim procjenama, sovjetske prisilne migracije su raselile oko 6 miliona ljudi.Polian (2004), str. 4 Broj poginulih zbog posljedica deportacija je predmet procjena zbog toga što su same sovjetske vlasti držale tek krnje evidencije o smrtnosti među deportiranim grupama: brojke sveukupno sežu od najmanje 800.000,Dowling (2014), str. 930 preko 1.000.000, dok visoke procjene idu i do 1.500.000 poginulih.

Deportirani ljudi su dobili dozvolu za povratak nakon što je 1956. Nikita Hruščov održao tajni govor u kojem je osudio Staljinove zločine, ali mnogi nisu preživjeli te godine egzila u Sibiru.Hiden & Salmon (1994). str. 129. Povolški Nijemci i krimski Tatari dobili su dozvolu za povratak tek od 1989. u doba Mihaila Gorbačova, dok je raspadom SSSR-a nezavisna Gruzija 1990-ih odbila dati dozvolu mešketskim Turcima za masovni povratak u njenu regiju, čime je taj narod osuđen na trajni egzil u Kazahstanu i Uzbekistanu. Posljedice ovih deportacija osjećaju se i danas, te doprinose međuetničkim napetostima i uzrokuju teritorijalne sporove. Moderni akademičari smatraju da su ove operacije etničkog čišćenja bile oblik asimilacije i etnocida prema raznim manjim narodima u bivšem SSSR-u. 1990-ih i 2000-ih je nekoliko bivših agenata NKVD-a osuđeno za zločin protiv čovječnosti zbog ovih deportacija u Latviji i Estoniji. Ruska Federacija, nasljednica SSSR-a, nikada nije priznala deportacije kao zločin protiv čovječnosti niti je ijednoj porodici žrtava platila odštetu. Države istočne Europe i bivšeg sovjetskog bloka, osobito u Poljskoj, baltičkim državamaa i Moldaviji, redovito obilježavaju sjećanje na žrtve deportacija te im odaju počast raznim komemoracijama.

Raseljavanje društvenih slojeva

mini|desno|250px|Smjer raseljevanja kulaka po SSSR-u 1930-ih Kulaci, bogati seljaci različitih narodnosti, bili su najbrojnija društvena grupa koja je prisilno raseljena od sovjetskih vlasti. U 1930-ima, skoro milion kulaka raseljeno je diljem SSSR-a, uglavnom u radne kolonije i logore. Državni arhivi Ruske Federacije navode da je 631.000 seljaka deportirano 1930. Taj se broj kasnije još i povećao.Bugai (1996), str. 190 Gotovo 40% od ukupnog broja deprotiranih bili su djeca mlađa od 16 godina. Stoga su se morala naučiti da snose odgovornost za sopstveni opstanak.

Genrih Jagoda je informirao Josifa Staljina da je 32.905 osoba naseljeno u Lenjingradu i Murmanskoj oblasti do kraja 1931. Prema tajnoj direktivi SSSR-a datiranoj 20. aprila 1933, kulaci su deportirani u radne logore. 973.693 kulaka je deportirano do januara 1935. Među njima je bilo Rusa, Nijemaca, Bjelorusa, Ukrajinaca i drugih naroda. Čak 632.860 kulaka u egzilu je pobjeglo iz lokacija u kojima su naseljeni između 1932. i 1937, dok je 36.700 vraćeno natrag u iste.

Uvjeti kulaka u egzilu bili su teški, a 25% njihove plaće oduzeto im je da pokrije troškove za njihove usluge. Lišeni su ljudskih prava, iako su im 25. januara 1935. njihova prava vraćena. U pismu datiranom 23. aprila 1930, I. A. Serkin, sekretar KPSS-a, je pisao nadređenom S. A. Bergavinovu sljedeće: "Na početku, kada se prvi put spomenulo pitanje preseljavanja, mnogi od nas nisu to razradili do kraja i nisu ni mogli zamisliti kako će to biti kompleksno." Dodao je da, iako je zamišljeno da glavno zanimanje doseljenih kulaka u posebne nastambe bude poljoprivreda, niko nije proveo studije o uslovima tla, niti da su neke površine na kartama bile nenaseljivve u praksi, potpuno nedostupne, ili se nalazile usred močvare. Uz to, ta je zabačena zemlja zahtijevala ogroman trud kako bi pripremili čak i elementarne uslove za agrikulturu. Stoga je upozorio da u prvoj godini dobar dio doseljenika neće moći uzgojiti nikakvu hranu za sebe.Viola (2001), str. 730–750 Najgori primjer takvog nemarnog planiranja bio je slučaj iz 1933, kada je oko 6.000 osoba iz evropskog dijela SSSR-a deportirano i ostavljeno na riječnom ostrvu gdje se spajaju rijeke Ob i Nazino u zapadnom Sibiru, gdje su jednostavno ostavljeni da se sami snalaze. Pošto nisu imali nikakvu adekvatnu hranu niti pribor da se brinu za sebe, oko 2.000 ih je preminulo, velik dio je pobjegao u sibirske tajge, a javili su se i slučajevi kanibalizma i nekrofagije zbog pojave masovne gladi na otoku (→Afera Nazino).

Posebne odredbe za kulake iz zapadne Bjelorusije su i dalje izdane sve do proljeća 1952. Tako je do 22. aprila 1952. određeno da se 6.000 ljudi premjesti u Irkutsku oblast i Kazahstan. To je vjerojatno bila posljednja Staljinova deportacija.Dundovich, Gori & Guercetti (2003), str. 103 Dana 23. decembra 1938. djeca kulaka dobila su pasoše te pravo da se presele gdje god žele. Novo sovjetsko vodstvo je 13. augusta 1954. usvojilo zakon kojim ukida posebne restrikcije deportiranih kulaka.

Raseljavanje etničkih grupa Uvod u prisilna raseljavanja Zbog toga što je obuhvatio razne teritorije po Aziji, SSSR je bio etnički izazito miješovita i neujednačena država. Prema popisu stanovništva iz 1926, Rusi su činili tek 54% stanovništva te države. U 1930-im i 1940-im, uslijedilo je razdoblje izazite rusifikacije u školama.Glazer & Moynihan (1975), str. 460 Tokom i nakon Drugog svjetskog rata, razni narodi kolektivno su optuživani za kolaboraciju sa nacistima i nevjernost prema sovjetskom sistemu. Deportacije su bile glavni instrument Staljinova suzbijanja pobune stanovništva osvojenih teritorija.Statiev (2005), str. 977–1003 Ironično, svojedobno je i sam Staljin — između 1902. i 1917. — sedam puta osuđen od carskog režima zbog političkih razloga te deportiran u udaljeni Sibir.Schwartz (2013), str. 522 mini|desno|250px|Tipičan izgled "posbenih nastambi" u kojima su živjeli deportirani u Sibiru; rekonstrukcija u muzeju Rumšiškės, Litvanija Deportirane grupe smještene su u "posebne nastambe" (spetsposelki) u udaljenim i nedostupnim regijama kao oblik represivnih mjera protiv "problematičnih grupa" koje su se protivile sovjetskoj politici. Ova je praksa započeta još 1920-ih, ali je masovnost doživjela tek od 1930-ih, te trajala sve do 1950-ih. Stanovnici tih posebnih nastambi trpjeli su značajna ograničenja njihovih građanskih prava, kao što su restrikcije slobode kretanja jer su bili pod stalnim nadzorom NKVD-a. Također je predviđao prisilni rad najtežih fizičkih poslova kao i odsutnost bilo kakvog jasnog vremenskog roka u odsluživanju ovog egzila. U oktobru 1940, registrirane su 1.645 posebne nastambe, u kojima je živjelo 959.472 osoba, a taj je broj do 1953. porastao na 2.753.356 osoba. Kazaška SSR je postala glavni pokusni teren na kojem su sovjetske vlasti masovno odlagale razne narode. To je išlo toliko daleko da su sami Kazasi postali manjina u sopstvenoj republici, te se u 1980-ima tamo našlo čak 50-ak različitih etničkih grupa.

Djelomično uklanjanje "problematičnih" i "nevjernih" naroda bila je česta Staljinova tehnika: njegov cilj je bio usitniti jedan narod tako da ga izmiješa sa drugim narodima, i to na više udaljenih lokacija, čime jedna nacija više ne bi mogla biti jedinstvena i snažna jer je bila raspršena. Bio je to oblik asimilacije u kojoj su deportirani neruski narodi tretirani kao inferiorni građani bez perspektive za društveno napredovanje. Glavne su mete bili Poljaci (1939–1941, te opet 1944–1945), Rumuni (1944–1953), Nijemci na Volgi (prognani su uglavnom tokom i nakon Drugog svjetskog rata), Finci (1929–1931. te 1935–1939), Krimski Tatari, Krimski Grci, Balkari, Čečeni, Inguši i drugi. Sveukupno je preko dvadesetak naroda bilo pogođeno tim planom, što je uveliko promijenilo etničku strukturu države. Od toga, čak je osam nacija potpuno uklonjeno deportacijama iz njihovih vijekovnih ognjišta.

Razlozi deportacija u udaljene krajeve centralne Azije i Sibira ležali su u tome što je SSSR htio imati osobe za prisilni rad u zabačenim područjima u koje niko nije htio dobrovoljno otići. Drugi je razlog i Staljinov strah od opasnosti od "petokolonaša" uz granična područja. Međutim, u nekim slučajevima deportacije manjih naroda nisu slijedile nikakvu logiku. Pretpostavlja se da su jednostavno bili žrtve Staljinove konstantne paranoje.

Poljaci

Već je u sklopu Staljinove kampanje protiv kulaka 10.000 Poljaka deportirano iz Ukrajinske SSR prema unutrašnjosti SSSR-a između 1930. i 1933. U strahu za zapadne sovjetske granice, deportirano je 1935. dodatnih 40.000 sovjetskih Poljaka prema istoku. Dodatno izgnanstvo Poljaka odigralo se 1936. sa tog područja, čime je sveukupno raseljeno 120.000 Poljaka u sedam godina. U periodu 1937–1938. deportirano je novih 20.000 Poljaka iz Bjeloruske SSR. U istom razdoblju je 143.810 Poljaka optuženo za raznorazne "antisovjetske aktivnosti", te ih stoga neki smatraju prvim primjerom jedne nacionalne grupe koja je proganjana u SSSR-u samo na temelju svoje etničke pripadnosti. Poljaci su činili desetinu svih žrtava "velike čistke".

mini|desno|250px|Deportirane poljske porodice ukrcavaju se na vozove za Sibir.