Plan "RAM", Plan "Brana" ili Bedem-91, bio je vojni plan razvijan tokom 1990. i finaliziran u Beogradu, tokom vojno-strateškog sastanka u augustu 1991. od strane grupe starijih srpskih oficira Jugoslovenske narodne armije (JNA) i stručnjaka iz Odsjeka za psihološke operacije JNA. Njegova svrha je bila organiziranje Srba van Srbije, konsolidiranje kontrole nad Srpskom demokratskom strankom (SDS), te pripremanje oružja i municije u nastojanju da se uspostavi zemlja u kojoj bi "svi Srbi sa svojim teritorijama živjeli zajedno u istoj državi". Posebna grupa tajnih operativaca i vojnih oficira bila je zadužena za sprovođenje plana. Ti ljudi su tada preduzeli brojne radnje tokom jugoslovenskih ratova koje su kasnije opisane kao etničko čišćenje i genocid. Velika Srbija ili ideja o "svim Srbima u jednoj državi" je starija od ovog plana i spominje se i u poznatom Memorandumu SANU iz 1986. ali i mnogo ranije od toga ("Načertanije", Srbi svi i svuda, Homogena Srbija).
Planiranje i curenje dokumenta Plan "RAM" ("Okvir") razvijen je 1990. Dovršen je u Beogradu tokom vojno-strateškog sastanka u augustu 1991. od strane grupe srpskih oficira Jugoslovenske narodne armije (JNA), među kojima su bili general Blagoje Adžić, general-major Milan Gvero, major Čedo Knežević, potpukovnik Radenko Radinović i general Aleksandar Vasiljević, i stručnjaci iz Odjela za psihološke operacije JNA. Istog mjeseca, predsjednik Srbije Slobodan Milošević i Radovan Karadžić sastali su se kako bi razgovarali o tome kada će napasti Bosnu i Hercegovinu gdje je Karadžiću rečeno da će uskoro stići pošiljka oružja od general-potpukovnika Nikole Uzelca, komandanta JNA iz Banje Luke. Milošević i Karadžić su bili u redovnom telefonskom kontaktu.
U septembru 1991, postojanje ovog plana procurilo je kada je jugoslovenski premijer Ante Marković i objavio njegove detalje u beogradskom nedeljniku Vreme. Tada je izjavio da je "jasno uspostavljena linija [između vlade Srbije, vojske i srpskih političara u Bosni i Hercegovini]. "Znam jer sam čuo Miloševića da naredi Karadžiću da stupi u kontakt sa generalom Uzelcem i da naredi, nakon odluka vojne hijerarhije, da se oružje distribuira i da se Teritorijalna Obrana Krajine i Bosne naoružaju i koriste u realizaciji plana "RAM". Marković je optužio JNA da se "stavila direktno u službu jedne strane" i zatražio da jugoslovenski ministar odbrane Veljko Kadijević i Adžić podnesu ostavku, tvrdeći da su njih dvojica "vodili svoj rat u Hrvatskoj" i da su dogovorili tajnu trgovinu oružjem sa konzervativnim vojnim liderima Sovjetskog Saveza tokom posjete Moskvi u martu 1991. Marković je pritisnuo Kadijevića da komentariše plan "RAM". Transkript trake koji je procurio glasi:
MILOŠEVIĆ
Radovane...
KARADŽIĆ
Da.
MILOŠEVIĆ
Ja sam razgovarao sa najvišim mestom.
KARADŽIĆ
Dobro.
MILOŠEVIĆ
Molim te, ovo treba da razumeš, jer što se kaže, nemogu da ti sve objašnjavam.
KARADŽIĆ
Dobro.
MILOŠEVIĆ
Od strateškog značaja je za budući RAM, znaš šta je RAM...
KARADŽIĆ
Znam, sve znam.
MILOŠEVIĆ
...da banjalučka grupacija bude sposobna i mobilna.
KARADŽIĆ
Dobro.
MILOŠEVIĆ
Zato moraš, pod jedan, obezbedi da ona bude sposobna i mobilna i da nema nikakvih problema. I dva, za jedan sat se javi Uzelcu sa pozivom na dogovor na najvišem mestu. Sve koliko ti daš ljudi dodatnih, koji treba da ostanu da čuvaju kuće i teritoriju i blokiraju te HDZ-ove centre itd., sve ću ih naoružati i sve ću im uzeti, helikoptere ćemo doterati i sve to.
KARADŽIĆ
Odlično. Molim vas...
MILOŠEVIĆ
Prema tome, ja te molim, broj jedan i broj dva lično moraš regulisati, a ovo drugo, Kupres, jako je važno. Ono treće što sam ti rekao mislim zbog međunarodne javnosti je izuzetno važno.
KARADŽIĆ
Ide, ide to. Nego ovo mi recite. Možemo li situ stvar udesiti da mi vrate oružje TO u Šipovu i u Mrkonjiću?
MILOŠEVIĆ
To je sitnica, bre.
KARADŽIĆ
Pa, dobro, nek mi naoružaju tamo. Evo, mi smo spremni, 170 u Mrkonjiću i 150 u Šipovu i oni su spremni da idu na Kupres.
MILOŠEVIĆ
Je li to isto zadužen taj Uzelac?
KARADŽIĆ
Ne, ne, ovo je...ja mislim da jeste on, jeste.
MILOŠEVIĆ
Kaži mi i to, brate, nema problema. ne možemo svaku sitnicu da raspravljamo ovako.
KARADŽIĆ
Dobro. Ovih 150 i 170 ići će na Kupres. A na Kupresu imamo 750 ljudi.
MILOŠEVIĆ
Nama je bitno da taj bataljon koji je digla vojska na Kupresu bude tamo i da bude kako treba.
Vreme je izvještavalo da se, pored deklaracija o autonomiji bosanskih Srba, ulažu napori da se srpska sela i gradovi u Bosni i Hercegovini naoružaju već 1990. i da se nastavi do 1991. Opisalo je porijeklo oružja i upletenost JNA. Tokom suđenja Miloševiću pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, snimak od 8. jula 1991. je pušten:
MILOŠEVIĆ: "Od strateškog značaja je za budući RAM, znaš šta je RAM?
KARADŽIĆ: "Da, sve znam, sve znam."
MILOŠEVIĆ: "Da banjalučka grupacija bude sposobna i mobilna."
KARADŽIĆ: "Dobro."
MILOŠEVIĆ: "Zato moraš, pod jedan, obezbediti da ona bude sposobna i mobilna i da nema nikakvih problema. I, dva, za jedan sat se javi Uzelcu sa pozivom na dogovor."
Milošević je kasnije tvrdio da je "RAM" bio šifra za prelazak na sigurnu komunikaciju i nije predstavljala ratni plan. Milošević na sudu nije objasnio zašto poslije "šifre RAM" on i Karadžić nisu prešli na "zaštićeni razgovor", već su na otvorenoj i prisluškivanoj telefonskoj liniji nastavili da govore o planovima za naoružavanje Srba i zaposjedanje teritorija.
Curenje informacija o ovom planu u septembru 1991. uznemirilo je vladu BIH, koja je odlučila proglasiti nezavisnost 15. oktobra. U to vrijeme hrvatski rat za nezavisnost je bio u punom zamahu, a srpske akcije u Bosni bile su preslika akcija Srba u Hrvatskoj. U decembru 1991. Marković je podnio ostavku u znak protesta zbog pretjeranog korištenja jugoslovenskog budžeta za vojne troškove, koji je iznosio 86%.
Pripreme Cilj plana je bio organizovanje Srba van Srbije, konsolidovanje kontrole nad svim ispostavama srpske demokratske stranke (SDS), i pripremanje oružja i municije u nastojanju da se uspostavi zemlja u kojoj "svi Srbi sa svojim teritorijama žive zajedno u istoj državi." U svom planu, oficiri su opisali kako će artiljerija, municija i druga vojna oprema biti postavljeni na strateškim lokacijama u Hrvatskoj, a zatim u Bosni i Hercegovini. Tajna policija bi se koristila u naoružavanju i obuci lokalnih Srba kako bi se stvorile "policijske snage u sjeni" i paravojne jedinice unutar hrvatske Krajine i u Bosni i Hercegovini. Ove organizirane i naoružane paravojne snage bosanskih Srba trebale su formirati Vojsku Republike Srpske (VRS).
U sprovođenju plana, dogovoreno je da lanac zapovijedanja treba biti što je više moguće malen i ograničen. Stvorena je neformalna grupa sa odabranim generalima, koja je postala poznata kao Vojna linija. Jovica Stanišić je postavljen na čelo sa Mihaljom Kertesom koji je upleten u distribuciju oružja u Hrvatskoj i Hercegovini. Polovinom jula mjeseca 1991. Mihalj Kertes daje u Nikšiću svoju historijsku izjavu: "Ovde ćemo napraviti veliku srpsku državu sa granicom na levoj obali Neretve i sa glavnim gradom Dubrovnikom." Utvrđeno je da će grupu usmjeravati pukovnik Željko Ražnatović (Arkan) i da će general Ratko Mladić i general Andrija Biorčević koordinirati "autonomne" grupe poput bijelih orlova Vojislava Šešelja i Arkanove srpske dobrovoljačke garde (SDG). Njihovo istraživanje je pokazalo da bi bosanskim muslimanima moral i volju za bitkom mogli lakše uništiti silovanjem žena, posebno maloljetnika, pa čak i djece, i ubijanjem muslimana u njihovim vjerskim objektima. Prema zapisniku, varijanta napisanog Plana "RAM" je zaključila da:
Naša analiza ponašanja muslimanskih zajednica pokazuje da moral, volju i ratobornu prirodu njihovih grupa možemo potkopati samo ako ciljamo naše djelovanje u tačku gdje je religiozna i socijalna struktura najranjivija. Govorimo o ženama, naročito adolescentima i o djeci. Odlučna intervencija nad ovih društvenim figurama bi proširila konfuziju [...], uzrokujući prvo strah i paniku, što bi vodilo do vjerovatnog povlačenja sa teritorija sa ratnom aktivnošću. U ovom slučaju, moramo dodati široku propagandnu kampanju našim dobro organiziranim, oštrim akcijama tako da se panika poveća. Ustanovili smo da koordinacija odlučnih intervencija i dobro isplaniranih informacionih kampanja može izazvati spontani bijeg mnogih zajednica.
Vladimir Srebrov , političar koji je suosnivač SDS-a sa Karadžićem, pročitao je Plan "RAM" 1992. i kaže da su oficiri pokrenuli veliku kampanju etničkog čišćenja "kako bi ekonomski uništili Bosnu i potpuno istrijebili muslimanski narod." On je elaborirao:
Široki sloj vladajućih i opozicionih pobornika nacionalne države u kojoj će živjeti svi Srbi, bio je svjestan da se ona može ostvariti samo ratom. Ljudi iz tih krugova, ranije, a posebno u proljeće 1991, “govorili su u odajama Patrijaršije, ponavljajući procjene memoranduma akademika, da rat za Veliku Srbiju neće odnijeti više od 70 hiljada srpskih života” (Dragan Veselinov, “Borba”, 20-21. august 1993)
U okviru tog ratnog cilja, podrazumjevalo se uključivanje (“uramljivanje” – po planu "RAM") Bosne i Hercegovine u novu srpsku državu, koja bi teritorijalno ličila na onu iz programa četničkog pokreta iz 1941, koju je pokušao da ostvari u Drugom svjetskom ratu (Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, tom XIV/l, dok. br. 6 i br. 34).
Nacionalističko vođstvo Hrvatske (na vlasti od aprila 1990), imalo je u vidu ne samo samostalnu hrvatsku državu, izdvojenu iz SFRJ, nego i aspiracije prema Bosni i Hercegovini. Ono je kao minimum tražilo da Hrvatska dobije ono što je sporazumom Cvetković-Maček 1939. dobila Banovina Hrvatska, u koju je uključeno trinaest bosanskohercegovačkih srezova (Dragan Čičič, “NIN”, 28. juna 1991).
Glavni razbijači SFRJ pokušali su da te oprečne ciljeve pomire. Na sastanku predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, 25. marta i u aprilu 1991. u Karađorđevu i Belju, koliko je do sada poznato, glavne teme razgovora bile su podjela Bosne između Srbije i Hrvatske i obaranje Ante Markovića sa čela SIV-a.
U svojim pokušajima da uvjeri srpske nacionaliste da ne nastave sa tim planom, srpske milicije su ga zatvorile i mučile. Godina 1990. i 1991. Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini proglasili su brojne " srpske autonomne oblasti " sa namjerom da ih kasnije ujedine kako bi stvorili Veliku Srbiju. Godine 1990. teritorijalna odbrana BIH je razoružana, artiljerija je bila postavljena da opkoli velike gradove, a brojne fabrike oružja su prebačene iz Bosne i Hercegovine u Srbiju. Još u septembru ili oktobru 1990, JNA je počela da naoružava bosanske Srbe i organizuje ih u milicije. Do marta 1991. JNA je podijelila oko 51.900 komada vatrenog oružja srpskim paravojnim snagama i 23.298 komada oružja SDS-u. Kao rezultat operacije, hrvatski i bosanski Srbi bili su "dobro naoružani" do ljeta 1991. Prema istoričaru Noelu Malcomlu , "koraci koje je Karadžić i njegova stranka - [proglašavajući srpske]" autonomne regije ", naoružavajući srpsko stanovništvo, praveći manje lokalne incidente, non-stop propagandu, zahtjeve za zaštitom federalne vojske - odgovarali su upravo onome što je urađeno u Hrvatskoj. Komisija eksperata Ujedinjenih nacija (UNCoE) otkrila je: