U srednjem vijeku većim dijelom na području današnje Bosne i Hercegovine, dijelom današnje Hrvatske, Srbije i Crne Gore, postojala je država Bosna koja je na vrhuncu svoje moći bila jedna od najjačih balkanskih država. Vrhunac njene moći bio je u doba kralja Tvrtka I Kotromanića.
Hrvatska historičarka Nada Klaić smatra da je srednjovjekovna bosanska država konstituisana krajem 8. vijeka, te je "izgleda, među svojim susjedama najstarija". Srednjovjekovna Bosna je izgubila samostalnost, padom pod vlast Osmanlija 1463.
Prvobitna Bosna
Nakon propasti prvog avarskog kaganata, uzrokovanog porazom 626. u Carigradu, Avari su prisiljeni napustiti Balkansko poluostrvo i teritorije pod nominalnim vlašću Bizanta. Od tog trenutka počinje stapanje kulturnih, etničkih i političkih jedinica u nova jezgra poznata u istoriji pod imenom sklavinije. U tom procesu sudjeluju novopridošli Slaveni i starosjedilačko romanizirano stanovništvo. Prevagu su odnijeli Slaveni, nametnuli svoj jezik i postali vladajući društveni sloj. Bosna u ranom srednjem vijeku (također poznata i kao Gornja Bosna, Srednja Bosna, ili Stara Bosna) bila je cjelina koja se prvobitno nalazila u gornjim predjelima doline rijeke Bosne.
Bosanska banovina
Kroz vlastiti unutrašnji razvoj i s utjecajem razvijenijih i naprednijih vanjskih društvenih i političkih faktora (najčešće Bizanta) i Franaka, i u Bosni se počelo raspadati staro rodovsko-plemensko društvo i razvijati elementi ranofeudalnog društva. Do kraja 9. vijeka Bosna je postala država sa razvijenim feudalnim karakteristikama. Od rodovsko-plemenskih starješina nastaje bosanska vlastela koja vodi mladu državu. Prema ekonomskoj moći vlastela se dijeli na: velmože, vlastelu i vlastelčiće. Oni su uživali feudalne posjede koji su dobijani za različite vojne zasluge ispunjene vladajućem rodu koji je predstavljao vladarsku dinastiju i bio na čelu hijerarhije bosanskog društva.
Bosanski feudalni sistem zasniva se na plemenitoj baštini koja je uobičajena u zapadnoevropskim zemljama. Ona predstavlja trajnu svojinu sa vazalnim odnosima zasnovanim na sistemu vjerne službe i vjere gospodske između seniora kao gospodara i vazala kao podanika. Brojniji dio stanovništva tadašnje Bosne činili su ovisni ljudi u koje su spadali zemljoradnici (kmetovi). Važan društveni sloj bili su Vlasi. Sve do 14. vijeka u Bosni je ropstvo bilo veoma razvijeno.
U razvijenom srednjem vijeku vladar u Bosni je imao titulu bana (od avarske riječi što znači bajan - bogat). Od krunisanja bana Tvrtka I Kotromanića za kralja (1377), bosanski vladari će kraljevsku titulu nositi sve do gubitka državne samostalnosti, tj. do pada Bosne u ruke Osmanlija 1463. Značajnu ulogu u političkom životu Bosne odigrale su susjedne zemlje, a najviše Bizant i Ugarsko kraljevstvo. Te dvije sile su se borile za prevlast na Balkanskom poluostrvu i imale značajan upliv na historiju srednjovjekovne Bosne. Iako se ranije pominje institucija bana u Bosni, prvi po imenu poznati bosanski ban bio je Ban Borić (1154- 1164). Živio je do kraja 12. vijeka, pa se može zaključiti da je u vrijeme dok je vladao Bosnom bio veoma mlad. Za vrijeme njegove vladavine Bosnom vodio se rat između ugarskog kralja Stjepana IV i bizantskog cara Manuela I Komnena (1143-1180) oko prevlasti na Balkanu. Ban Borić je bio na strani ugarskog kralja, te je sa svojom vojskom učestvovao u opsadi Braničeva. Pri povratku u Bosnu pretrpio je poraz od bizantske vojske.
Doba Kulina bana
Nakon bana Borića na vlast u Bosni dolazi Kulin ban (1180 - 1204). Ban Kulin na vlast dolazi i prije 1180. kao bizantski vazal. Smrću bizantskog cara Manuela Komnena nestaje bizantskog prisustva i započinje njegovo nezavisno vladanje Bosnom. alt=|mini|Povelja Kulin bana, 1189. U daljem razvoju Bosna je više bila vezana za Ugarsku, uz čije prisustvo je izgrađivala svoj samostalni izraz. Ban Kulin je vojno ojačao svoju državu i proširio je na prostore župa Soli i Usore, tako da je bosanska vlast bila uspostavljena nad cijelim slivom rijeke Bosne.
Teritorijalno širenje Bosne izraz je dotadašnjeg unutrašnjeg razvoja države. To se manifestiralo privrednim pokazateljima, a i međunarodnim respektovanjem. Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, ban Kulin sa Dubrovnikom sklapa trgovački ugovor. Nastali dokument, Povelja Kulina bana od 29. augusta 1189. pokazuje više segmenata izrasle bosanske države.
Povelja Kulina bana je čvrst dokaz državnosti srednjovjekovne Bosne jer na osnovu ovog dokumenta može se vidjeti da je bosanski ban Kulin posjedovao političku, ekonomsku i vojnu moć. Bosna je imala svog vladara i vlastitu vojsku, čime je mogla garantirati Dubrovčanima slobodnu i neometanu trgovinu. Imala je svoj dvor i dvorsku kancelariju. Ova povelja pokazuje da je u ovom periodu na tlu Bosne postojala država sa svojom organizacijom vlasti i određenim pravnim sistemom. Bosna je imala sve karakteristike srednjovjekovne evropske feudalne države.Imamović, Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka, str. 32
Krajem 12. vijeka započele su optužbe da ban Kulin štiti heretike. To nije odgovaralo papi Inoćentiju III koji je želio uništiti njene vjernike. On poziva ugarsko-hrvatskog kralja na krstaški pohod protiv nevjernika u Bosni. Uviđajući opasnost kakva prijeti Bosni, ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika i vjernika pred papinim izaslanikom Kazamarisom i na Bilinom polju kod Zenice 1203. Kulin javno prihvata učenje crkve kakvo traži Rim. Time je prevaziđen veliki sukob, ali vjerska situacija u Bosni, s prisustvom drugačijeg vjerskog shvatanja, dobila je novu dimenziju koja će obilježiti njenu srednjovjekovnu egzistenciju i prepoznatljiv odraz u onovremenom zapadnoevropskom svijetu.
Nakon 1180. Bosna u mozaiku južnoslavenskih zemalja se javlja kao već čvrsta i izgrađena država, koja se u diplomatskim spisima različito naziva: vojvodstvo (ducatus), regija, terra, districtus, banovina (banatus), te na kraju regnum (kraljevstvo). U spisima se susreće i naziv "bosanski rusag", što je vjerovatno iskrivljeni oblik mađarske riječi "orszag", u značenju zemlja, država ili nacija.Imamović, Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka
U 13. vijeku hereza će dobiti svoju organizacionu formu i lik kao Crkva bosanska s hijerarhijom i shvatanjima koja će uhvatiti jake korijene među stanovništvom. Pod isprikom uništavanja hereze, a u namjeri da osvoji Bosnu, Ugarska će poduzeti niz križarskih pohoda protiv Bosne. Ti sukobi su pojačali jedinstvo između nove vjere i vlastele, a kao krajnji rezultat bilo je protjerivanje organizacije bosanske katoličke crkve (Bosanske biskupije) u Ugarsku (u Đakovo). Crkva bosanska postala je jedina heretička crkva koja je postala zemaljska crkva, bosanska državna vjera.
Početkom 15. vijeka, pred opasnošću od Žigmunda Luksemburškog, Bošnjani su od Ladislava Napuljskog tražili da Bosna ima granice prema Ugarskoj iz doba bana Kulina. Kulin ban je ostavio značajnog traga u uzdizanju Bosne među najvažnije subjekte na istočnoj jadranskoj obali. To je pamćeno kao vrijeme bosanske samostalnosti i jasne samobitnosti. Zato je i ne bez razloga doba Kulina bana u historiji srednjovjekovne Bosne zabilježeno narodnom poslovicom koja glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana".
Dvovlašće O nasljedniku bana Kulina nema sigurnijih podataka, tako da godine 1230. spominje se ime Mateja Ninoslava. On je nakon niza ratova Bosni priključio Livno, župu Neretvu, te Ustipraču.
Ninoslava je nasljedio ban Stjepan I (1290) iz dinastije Kotromanići. Pred pritiskom Bribirskih (Šubića) novi bosanski ban imao je vlast u istočnim krajevima zemlje uz rijeku Drinu. Mada nije zauzeo čitavu Bosnu hrvatski velikaš, hrvatsko-dalmatinski ban Pavle Bribirski (Šubić) se nazivao gospodarom Bosne. Prevlast je imao u zapadnim krajevima gdje su mu se priklonili članovi roda Vukosalić (Hrvatinići). Pavle je gospodstvo nad Bosnom dao svome sinu Mladenu I Bribirskom, a poslije njegove smrti to mjesto je zauzeo njegov brat Mladen II Bribirski (Šubić).
Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromanića i plemićke porodice Bribirski (Šubići) nastavljeno je kada 1314. Stjepana Kotromanića nasljeđuje njegov sin Stjepan II Kotromanić. On iskorištava nemilost u koju su Bribirci pali pred Ludovikom I Anžuvinskim i staje na stranu protivnika Bribiraca. Slomom Mladena II Bribirskog 1322. nestaje gospodstva Bribiraca u Bosni.
Vladavina Stjepana II Kotromanića alt=|mini|Smrt Stjepana II Kotromanića, detalj škrinje u crkvi Sv.Šimuna, Zadar Poslije sloma Bribirskih (Šubića) Bosna ponovno jača i vremenom prerasta u najmoćniju državu na Balkanu. Uskoro ban Stjepan II Kotromanić osvaja područje Huma, te teritorij od Neretve do Cetine, veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, potom Donje krajeve, Usoru i Soli. Ban Stjepan II Kotromanić uspostavlja dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno s Ugarskom, te pomaže s bosanskim vojnim trupama ugarskom kralju u gušenju pobuna ugarskog plemstva. Ban Stjepan II Kotromanić sklapa zatim trgovački ugovor s Dubrovnikom 1334, a 1335. i sa Venecijom. U svojoj Povelji Dubrovčanima 1332. on piše:
"Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu, da ga pozove pred gospodina bana..."
Ovo je vrlo značajan dokument, jer govori da u Bosni žive Bošnjani, Bosanci kao stanovnici srednjovjekovne bosanske države. To se očituje na svim zvaničnim dokumentima bosanske države, te na mnogim nezvaničnim, kao što su glose na krstjanskim vjerskim knjigama i natpisima na stećcima, gdje i stanovnici srednjovjekovne Bosne sebe nazivaju Bošnjanima, odnosno Bosancima.
Ban Stjepan II Kotromanić podržava Crkvu bosansku, čija hijerarhija čvrsto stoji uz bosanske vladare i velmože, što ga dovodi u sukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. da dâ veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam službeno prelazi na katoličanstvo u aprilu 1347, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni, koji bi prema zahtjevima trebali znati bosanski jezik.
Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat sa sjedištem u Milama, koji se širi i uključuje mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do Rumunije, tako da već 1385. ima 35 samostana, od kojih su samo 4 bila na teritoriji Bosne. To su franjevački samostani u Visokom, Lašvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu. Do 1463, još se 12 franjevačkih samostana gradi širom Bosne, uglavnom u jakim centrima privrednog razvoja srednjovjekovne bosanske države.
Godine 1350. Srpsko Carstvo napada Bosnu. Cilj njene vojske, na čelu sa carom Dušanom bilo je područje Huma. Međutim, bosanska vojska na čelu sa Stjepanom II Kotromanićem mudrom taktikom uspijeva da, na koncu u potpunosti, protjera srpsku vojsku iz bosanske zemlje.
Vladavine bana Stjepana II Kotromanića, obilježena je privrednim razvojem zasnovanim na rudarstvu i trgovini, naročito u izvozu traženih domaćih sirovina srebra, bakra i olova. Počinje da se kuje bosanski dinar - Denarius, groš. Razvijaju se nova gradska naselja, karavanske stanice i putne komunikacije. Sve je više stranaca koji u Bosni nalaze svoj ekonomski interes. To jača i domaću privrednu osnovu. Putem karavanske trgovine, koju obavljaju ponosnici na čelu sa kramarima vrši se razmjena bosanskih proizvoda sa primorskim gradovima. Nastaju brojna trgovačka društva koja djeluju na širim prostorima. To doprinosi da se razvijaju carine u srednjovjekovnoj Bosni.
Udajom kćerke Elizabete 1353. za ugarskog kralja Ludovika I Anžuvinskog, tada jednog od najutjecajnijih evropskih vladara, Stjepan II je podigao ugled Bosne i vladarske loze dinastije Kotromanića koja se približila najvišim nivoima onovremene evropske politike.
Mladi ban Tvrtko I. Kotromanić alt=|mini|Povelja kralja Tvrtka I. izdata 1381. u Moštrima blizu Visokog