Engram (stgrč έν – en = biti u bilo kojem stanju ili radnji + γράμμα – grama = napis, snimak) je jedinica kognitivnih informacija unutar mozga, teoretiziran kao sredstvo pomoću kojeg se pohranjuju sjećanja kao biofizičke ili/i biohemijske promjene u mozgu (i drugom nervnom tkivu) kao odgovor na vanjske podražaje.
Tačan mehanizam i lokacija neurološki definiranih engrama bili su fokus upornih istraživanja već mnogo desetljeća.
Neuronauka priznaje postojanje mnogih vrsta memorije i njihova fizička lokacija unutar mozga od kojih vjerojatno ovise o odgovarajućem sistemu, poisrednikom u kodiranju ove memorije.Gerrig and Zimbardo (2005) Psychology and Life (17th edition: International edition) Smatra se da takvi dijelovi mozga kao cerebelum, strijatum, moždana kora, hipokampus i amigdala imaju važnu ulogu u sjećanju. Naprimjer, vjeruje se da je hipokampus uključen u prostorno i deklarativno pamćenje, kao i da konsolidira kratkoročno u dugoročnu memoriju.
Studije su pokazale da se deklarativna sjećanja kreću između limbnog sistema, duboko u mozgu, i vanjske, korteksne regije. Oni se razlikuju od mehanizama primitivnog mozga koji dominira u blink odgovoru i direktno prima ulazne slušne informacija. Ne treba “doprijeti” do drugih moždanih struktura radi pomoći u stvaranju nekih sjećanja na jednostavno povezivanje.
Studija MIT-a otkrila je da se ponašanje zasnovano na kogniciji na visokom nivou, kao što je izraz specifične memorije, koja se može stvoriti u sisara vrlo specifičnom fizičkom aktivacijom određene male subpopulacije moždanih ćelija. Reaktivacijom ovih ćelija fizičkim putem na miševima, poput jakog svjetla na pogođenim neuronima optogenetikom, čini se da je dugoročno pamćenje vezano za strah.
Druga studija koja je koristila optogenetiku i hemogenetiku za kontrolu neuronske aktivnosti kod životinja koje kodiraju i oporavljaju memoriju iz prostornog konteksta kako bi istražili kako mozak određuje dugovječnost sjećanja. Rezultati koje su pronašli, odredili su ulogu specifičnih inhibicijskih ćelija hipokampusa (somatostatin koji prezentiraju ćelije) u ograničavanju broja neurona koji su uključeni u skladištenje prostornih informacija i ograničavanju trajanja pridružene memorije.
U 2016., istraživanje MIT-a otkrilo je da se gubitak pamćenja u ranim fazama Alzheimerove bolesti može zaustaviti jačanjem specifičnih memorijskih ćelijskih veza u mozgu Alzheimerovih mišjih modela.
Također pogledajte Veliki mozak Moždana kora
Reference
Dopunska literatura Forgotten Ideas, Neglected Pioneers: Richard Semon and the Story of Memory, Daniel Schacter, 2001
Gonzalez, R.T. (2013). http://io9.com/memory-implantation-is-now-officially-real-909746570 (io9.com)
Vanjski linkovi
Kategorija:Pamćenje Kategorija:Neurofiziologija