Historija alpinizma u Bosni i Hercegovini vezuje se za kraj 1920-ih. Godine 1929. zabilježen je prvi alpinistički uspon na planini Romaniji, na stijeni poznatoj kao Đeva na Djevojačkim stijenama, čime su postavljeni temelji razvoja alpinizma u BiH.
Počeci Romanija Zbog relativno lake pristupačnosti i raznovrsnih stijenskih formacija, Romanija je od početaka razvoja alpinizma predstavljala jedno od najvažnijih penjačkih područja u Bosni i Hercegovini.Na brojnim svjetskim vrhovima zavihorila se zastava BiH - Oslobođenje, 30.12.2019. Posebno se ističu stijenski masivi Djevojačkih, Velikih i Bogovićkih stijena, koji se pružaju južnim dijelom planine od zapada prema istoku i jugoistoku. Na ovom području razvijen je najveći broj ranih penjačkih smjerova, naročito na Velikim stijenama, koje su zbog svojih karakteristika bile pogodne za razvoj različitih oblika penjanja.
Pored navedenih stijena, penjački interes privlačili su i drugi masivi na Romaniji, među kojima su Crvene, Crne, Hotičke i Rakitske stijene.
Prvi dokumentovani alpinistički uspon na Romaniji izveli su u novembru 1929. Drago Šefer i Vojo Ilić, kada su ispenjali smjer na I stijeni drugog tornja Djevojačkih stijena. Ovaj uspon smatra se prvim zabilježenim alpinističkim smjerom u planinama Bosne i Hercegovine.
Razvoj alpinizma nastavljen je tokom 1930-ih. Godine 1932. penjači su počeli koristiti savremeniju alpinističku opremu tog vremena, uključujući cepin, 30-metarsko uže, karabinere, čekić i penjačice. Godine 1935. RTD "Prijatelj prirode" osniva Alpinistički odsjek, čime je alpinistička aktivnost dobila organizovaniji oblik.
Do kraja 1938. na Romaniji je ispenjano više smjerova, a među penjačima koji su učestvovali u razvoju ranog alpinizma na ovom području bili su Predrag Šaraba, Jakov Gaon, Josip Sigmund, Nikola Sedlar, Čaušević i Krkbešević. U kasnijem periodu Drago Entraut, Muhamed Buturović i Faruk Zahirović ispenjali su smjer koji je ostao značajan u historiji penjanja na Romaniji.
Period nakon Drugog svjetskog rata Nakon Drugog svjetskog rata došlo je do institucionalnog razvoja alpinizma u Bosni i Hercegovini. U okviru Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine 1949. osnovana je alpinistička sekcija, koja je imala značajnu ulogu u razvoju i osnivanju alpinističkih sekcija i odsjeka pri planinarskim društvima u Bosni i Hercegovini.
Sredinom oktobra 1949. na Prenju, kod Boračkog jezera, održan je prvi alpinistički tečaj u Bosni i Hercegovini, organizovan na nivou tadašnje Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Tečaj je okupio učesnike iz svih republika tadašnje države, a Bosnu i Hercegovinu predstavljalo je osam planinara: Drago Entraut, Muhamed Buturović, Vlado Travner, Mijo Novaković, Vojo Radić, Sonja Fedi, Hidajet Haračić i Vjekosav Reba. Kao instruktori učestvovali su istaknuti slovenski alpinisti Marijan Perko, Evgen Vavken i Rado Kočevar.
Nakon ovog tečaja nastavljen je razvoj alpinističke obuke u Bosni i Hercegovini. U septembru 1950. na Čvrsnici je održan republički alpinistički tečaj na kojem je učestvovalo 30 polaznika. Već 1951. u alpinističkoj obuci učestvovale su po prvi put i žene, čime se dodatno proširila baza učesnika u razvoju alpinizma u Bosni i Hercegovini.
Ostale planine Pored Romanije, značajnu ulogu u razvoju alpinizma u Bosni i Hercegovini imali su planinski masivi Prenja, Čvrsnice, Veleža, Treskavice i drugih planina. Na ovim područjima tokom 20. vijeka izvedeni su brojni značajni alpinistički usponi i razvijeni novi penjački pravci.
Na Prenju je Drago Šefer 1936. godine izveo uspon na sjeveroistočnoj stijeni Lupoglava. U narednim godinama nastavljen je razvoj penjanja na ovom području. Drago Šefer i Predrag Šaraba ostvarili su 1938. uspon na sjevernoj stijeni Otiša (2097 m), a iste godine izveden je i uspon na zapadnoj stijeni Osobca. Lujo Dic je sa grupom planinara iz društva "Prijatelji prirode" izveo grebenski uspon preko Vjetrenih brda, od Zelene glave do Lupoglava.
Na području Čvrsnice, Josip Sigmund izveo je uspon na sjevernoj stijeni Klapavice, dok su 1939. godine zabilježena dva penjačka uspona u stijenama Pešti brda i Velikog kuka. Na Treskavicu se Josip Sigmund 1937. penjao kamionom u Čabenskim stijenama.
Bosanskohercegovački alpinisti učestvovali su 1956. na alpinističkom skupu na Magliću i Trnovačkom jezeru, zajedno sa penjačima iz Slovenije i Hrvatske. Tom prilikom izvedeni su prvenstveni usponi na stijene Maglića, Trnovačkog Durmitora i Volujka. Među učesnicima iz Bosne i Hercegovine bili su Muhamed Buturović, Drago Tomčić, Lala Mulalić i Josip Nemec.
Tokom 1966. na Prenju su ostvareni novi prvenstveni usponi, među kojima su usponi na zapadnoj stijeni Zupca (1897 m), sjeverozapadnoj stijeni Otiša i Ogorjeloj glavi.
Tokom 1970-ih i 1980-ih Prenj je ostao jedno od najvažnijih područja za razvoj alpinizma u Bosni i Hercegovini. Penjačka iskustva stečena na njegovim stijenama predstavljala su osnovu za kasnije ekspedicije i uspone bosanskohercegovačkih alpinista na drugim evropskim i svjetskim planinama.
Posebno mjesto u razvoju alpinizma zauzima i sjeverna stijena Veleža, koja predstavlja jedan od značajnijih stijenskih kompleksa u jugoistočnoj Evropi. Na njenim stijenama razvijen je veći broj alpinističkih smjerova.
U razvoju alpinizma u Bosni i Hercegovini učestvovali su brojni penjači, među kojima su Alojz Rebić, Vojo Prica, Hajro Delić, Hidajet Haračić, Drago Bozja i Danil Pavičević. Lupoglav
Prenj je visoki planinski masiv u sjevernom dijelu Hercegovine, a njegov izdvojeni vrh Lupoglav (2.102 m/nv) uživa pomalo kultni status bosanskohercegovačkih alpinista. U zimskim uslovima ostao je neosvojiv do 1970. godine. Ilija Dilber, tada jedan od najboljih BiH alpinista, Zijah Jajatović mladi i perspektivni alpinista, student DIF-a, i Milorad Stjepanović, najmlađi član naveze, 14. februara krenuli su na taj vrh iz planinarskog doma na Jezercu i tragično stradali. Tek u junu i julu pronađeni su ostaci opreme i njihova tijela. Rekonstrukcija je pokazala da su po lijepom vremenu, preskijavši gotovo cijelu planinu, došli do Lupoglava, popeli se na vrh sa istočne strane, i u vrijeme oluje, pali niz zapadnu stijenu u Barni do.
Sarajevska škola alpinizma Prvi eksperimentalni kurs (ljetni početnički) Sarajevske škole alpinizma (SŠA) održan je tokom sedam vikenda, od 7. oktobra do 19. novembra 1972. na Romaniji, u planinarskom domu “Slaviša Vajner-Čiča”. SŠA je zvanično startovala u proljeće 1973. kada je na Romaniji održan ljetni početnički tečaj, i od kada se vode dnevnici Škole. Prvobitno nije djelovala u okviru PSBiH, već u okviru Gradskog planinarskog saveza Sarajeva. Kroz školu su prošli brojni alpinisti iz cijele Bosne i Hercegovine. Instruktori (praktične i teoretske nastave) koji su se najviše angažovali u radu SŠA, posebno u njenoj prvoj, “klasičnoj” fazi, od 1972. do 1991. bili su Muhamed Šišić, Slobodan Žalica (idejni osnivači i direktni pokretači Škole), Peter Hilčišin, Muhamed Gafić (jedno vrijeme rukovodilac škole), Faruk Zahirović, Rašid Mulahusić (kasnije dugogodišnji rukovodilac škole) i Miodrag Rakić (utemeljivači Škole).
Usponi
1971 – Matterhorn Uspon na Matterhorn Muhameda Šišića i Muhameda Gafića izveden je u julu 1971. Bio je izveden u vlastitoj organizaciji, sa dosta avanturizma, ali je ostao upisan kao prvi bosanskohercegovački uspon na ovaj vrh i ulazak u svjetski krug alpinizma.
1972 – Mont Blanc
Godine 1972. Petar Hilčišin i Sonja Šiljak su izveli prvi bh. uspon na krov Zapadne Evrope, Mt. Blanc.
1974 – Elbrus Kao članovi Prve jugoslavenska kadrovska alpinistička ekspedicija "Kavkaz '74" (PS Jugoslavije), Muhamed Gafić i Muhamed Šišić ostvarili su 1974. uspon na Elbrus (5.642 m). Prepenjali su i sjevernu stijenu Ulu Tau Čana (4.207 m). 1976. god. Prva bosanskohercegovačka alpinistička ekspedicija u organizaciji Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine bila je "Pamir '76". Branimir Maltarić i Alija Vatrenjak dosegli su 7050 m prilikom uspona na Vrh Korženevskaja (7.105 m). Ostali članovi ekspedicije bili su Erol Čolaković, Muhamed Šišić, Miodrag Rakić.
1979 – 7.000 m U Jugoslavenskoj ekspediciji na Mount Everest u proljeće 1979. učestvovali su Muhamed Šišić i Muhamed Gafić. Dosegli su visinu od 7.170 m. Na vrh su se popela četvorica jugoslavenskih alpinista: Nejc Zaplotnik, Andre Štrmfelj i Stane Belak iz Slovenije, te Stipe Božić iz Hrvatske. U julu 1979, Branimir Maltarić i Mujo Mulaosmanović, kao članovi Jugoslavenske ekspedicije na Pamir 1979. popeli su se na Vrh Korženjevskaja u Pamiru, visok 7.105 metara.Mujo Mulaosmanović, prvi Bosanac koji je osvojio vrh preko 7.000 metara Bio je to prvi uspon alpinista iz BiH na vrh preko 7.000 metara.
1982. i 1983. god. Uspon na Vrh Uhuru (5.895 m) Kilimanjaro, najviši vrh Afrike ostvarili su 1982. Branimir Maltarić i Goran Vučičević, a godinu dana kasnije Boris Kovačević i Branislav Pajkanović. 1984. god. Godine 1984. alpinisti iz Bosne i Hercegovine učestvovali su u Drugoj vojvođanskoj alpinističkoj ekspediciji "Damavand '84", Elbrus (PSS Vojvodine). Na vrhove Damavand (5.671 m) i Ararat (5.165 m) ispenjali su se: Milorad Čarapić, Zijo Deljo, Miloš Droca, Murat Gušo, Selver Hadžić, Ozrenka Jakovljević, Ljerka Kušec, Naim Logić, Srećko Mirić, Slobodan Simić, Mehmed Šišić, Halil Udžvarlić, Raza Voloder.
U ekspediciji na Alam Kuhu (4.850 m) 1984, Nail Dervišević, Naim Logić, Mukri Šišić i Alija Vatrenjak ispenjali su nekoliko smjerova.
1985. god. Druga bosanskohercegovačka alpinistička ekspedicija "Pamir '85" u organizaciji Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine. Goran Gvozderac, Vlado Mičić, Mehmed Pjanić, Željko Rudan ispenjali su Vrh Komunizma (7.495 m) Ostali članovi ekspedicije bili su Muhamed Gafić, Edo Kajan, Željko Knez, Goran Sladić, Danijel Felc. 1986. god. Uhuru Peak (5.895 m), Kilimanjaro: Mišo Blagojević, Ljubo Jovanović, Miloš Šljivić, Slavko Šimić – pristup na vrh. Ulu Tau Čan (4.207 m), Kavkaz: Edin Durmo, Mustafa Hodžić, Željko Knez i Edin Kundalić – ispenjali nekoliko smjerova. Alpinistička ekspedicija "Ande '86" (UPSD "Bukovik" Sarajevo): Huaskaran (6.768 m): Goran Černak, Dragan Ilić, Duško Jovanović, Naim Logić, Slobodan Simić, Muhamed Šišić, Alija Vatrenjak – pristup na vrh Quitijaro (6.035 m): Dragan Ilić, Željko Marić, Goran Černak, Duško Jovanović, Alija Vatrenjak, Levko Mojsovski – pristup na vrh Alpamajo (5.947 m): Naim Logić, Dragan Ilić, Željko Marić, Alija Vatrenjak, Muhamed Šišić – pristup na vrh Toklararaju (6.034 m): Alija Vatrenjak, Naim Logić – pristup na vrh Ranrapalca (6.162 m): Alija Vatrenjak, Naim Logić – pristup na vrh Nevado Pisko (5.760 m): Slobodan Simić, Dragan Ilić, Vesna Škramić, Halil Udžvarlić – pristup na vrh mini|desno|Aconcagua, najviši vrh Južne Amerike
1988 – Akonkagva Alpinistička ekspedicija "Ande '88" (PD "Bjelašnica" Sarajevo): Akonkagva (6.962 m). Uspon su ostvarili Dragan Ilić i Cvjetin Krnjajić. 1989. god. Alpinistička ekspedicija "Pamir '89" (PSS Vojvodine): Vrh Lenjin (7.134 m). Uspon su ostvarili Muhamed Gafić i Vlado Mičić. Ostali članovi ekspedicije: Edin Durmo, Salkica Juca, Edo Kajan, Željko Knez, Drago Puhalić, Slobodan Simić, Goran Sladić, Snježana Bilač. Peta zagrebačka alpinistička ekspedicija "Everest '89", Himalaja (PDS "Velebit" Zagreb): Prvo ponavljanje Australijskog smjera u sz. stijeni Mt. Everesta (8848 m ); Boris Kovačević dosegao 7.600 m. 1990. god. Treća bosanskohercegovačka alpinistička ekspedicija “Pamir '90” (PS BiH) Vrh Korženjevske (7.105 m): Muhamed Gafić, Branko Simić, Zdenko Veljačić – pristup na vrh Vrh Četiri (6.400 m): Ivica Šutalo, Goran Bregović – pristup na vrh 1991. god. Četvrta bosanskohercegovačka alpinistička ekspedicija "Tjen Šan '91" (PS BiH) Khan Tengri (7.010 m): Edin Durmo, Muhamed Gafić, Naim Logić i Dragan Zlatanović – pristup na vrh. Ostali članovi ekspedicije: Muhamed Šišić (dosegao 6.900 m) i Mirza Todorović. Ekspedicija na Pamir, PD "Klekovača" Prijedor: