right|400px|thumb|Morfologija insekta Dijelovi: Tagmati: A – Glava, B – Toraks (grudi), C – Abdomen (zadak). 1. Antena 2. Ocele (donje) 3. Ocele (gornje) 4. Složeno oko 5. Mozak (moždana ganglija) 6. Protoraks 7. Leđni krvni sud 8. Trahejske cijevi (deblo sa spirakulumom) 9. Mezotoraks 10. Metatoraks 11. Prednje krilo 12. Stražnje krilo 13. Srednje crijevo (želudac) 14. Leđna cijev (srce) 15. Jajnik 16. Stražnje crijevo (tanko crijevo, rektum i anus) 17. Anus 18. Jajovod 19. Nervna vrpca (trbušna ganglija) 20. Malpighijeve cijevi 21. Stopalni jastučići 22. Kandže 23. Stopalo 24. Tibija 25. Femur 26. Trohanter 27. Prednje crijevo (voljka, želudac) 28. Grudna ganglija 29. Koksa 30. Pljuvačna žlijezda 31. Podjednjačka ganglija 32. Usni aparat. Morfologija insekata proučava i opisuje vanjska fizička svojstva insekata. Terminologija koja se koristi za opisivanje insekata slična je onoj koja se koristi za druge artropode zbog njihove zajedničke evolucijske povijesti. Tri fizička obilježja odvajaju insekte od ostalih člankonožaca: imaju tijelo podijeljeno u tri regije (glava, grudni koš i trbuh), imaju tri para nogu i dijelove usta koji se nalaze izvan glavene kapsule. Upravo ih taj položaj usnih dijelova dijeli od najbližeg srodnika, neinsekata šesteronožaca, uključujući i Protura, Diplura i Collembola.
Postoje ogromne razlike u strukturi tijela među vrstama insekata. Pojedini mogu biti veliki u rasponu od 0,3 mm (vilinska muha) do 30 cm (moljac velika sova); nemaju očiju ili ih nema puno; imaju dobro razvijena krila ili ih nemaju; noge su prilagođene trčanju, skakanju, plivanju ili čak kopanju. Te preinake omogućuju insektima da zauzimaju gotovo svaku ekološku nišu na planeti, osim dubokog okeana. Ovaj članak opisuje osnovno tijelo insekata i neke od glavnih varijacija njegovih različitih dijelova. U tom procesu definira mnoge tehničke izraze koji se koriste za opisivanje tijela insekata.
Pregled anatomije
Insekti, kao i svi člankonošci, nemaju unutrašnji kostur (endoskelet); umjesto toga imaju egzoskelet, tvrdi vanjski sloj izrađen uglavnom od hitina, koji štiti i podupire tijelo. Tijelo insekata podijeljeno je na tri dijela: glava, toraks i trbuh (zadak). Glava je specijalizirana za senzorne unose i unos hrane; grudni koš, koji je sidrište nogu i krila (ako ih ima), specijaliziran je za kretanje, a trbuh za probavu, disanje, izlučivanje i razmnožavanje. Iako je opća funkcija triju tjelesnih regija jednaka za sve vrste insekata, postoje velike razlike u osnovnoj strukturi, u krilima, nogama, antenama i dijelovima usta koji se vrlo razlikuju od skupine do skupine.
Vanjština
Egzoskelet
Vanjski skelet insekata, kutikula, sastoji se od dva sloja; epikutikula, koja je tanak, voštani, vodootporni vanjski sloj i ne sadrži hitin, a sloj ispod njega naziva se prokutikula. Ona je hitinska i mnogo je deblja od epikutikule i ima dva sloja, vanjski je egzokutikula, dok je unutrašnji endokutikula. Čvrsta i fleksibilna endokutikula građena je od brojnih slojeva vlaknastog hitina i proteina, međusobno se križajući u sendviču, dok je egzokutikula kruta i sklerotizirana. Egzokutikula je znatno reducirana kod mnogih insekata mehkog tijela, posebno u fazama larve (npr. gusjenica). Hemijski, hitin je dugolančani polimer N-acetilglukozamina, derivata glukoze. U svom nepromijenjenom obliku hitin je proziran, savitljiv, elastičan i prilično žilav. Međutim, u artropodima, on se često modificira, ugrađujući se u očvrsnuti protein acetatni matriks, koji čini velik dio egzoskeleta. U svom je čistom obliku kožnat, ali kada je obložen kalcij-karbonatom, postaje puno tvrđi.Campbell, N. A. (1996) Biology (4th edition) Benjamin Cummings, New Work. p. 69 Razlika između nemodificiranog i modificiranog oblika može se vidjeti usporedbom tjelesnog zida gusjenica (nemodificirane) s tvrdokrilcima (modificirane).
Iz samog embrionskog stadija, sloj stubastih ili kuboidnih epitelnih ćelija stvara vanjsku kutikulu i unutrašnju bazalnu membranu. Većina materijala insekata nalazi se u endokutikuli. Kutikula pruža mišićnu potporu i djeluje kao zaštitni štit dok se insekt razvija. Međutim, budući da ne može rasti, vanjski sklerotizirani dio kutikule povremeno se odbacuje u procesu koji se naziva "presvlačenje" (mitarenje). Kako se vrijeme presvlačenja približava, većina egzokutikulnog materijala ponovno se upija. U mitarenju se najprije stara kutikula odvaja od epiderme (apoliza). Između stare kutikule i epiderme oslobađa se enzimska tekućina za odvajanje, koja razdvaja egzokutikulu probavljajući endokutikulu i odvajajući njen materijal za novu kutikulu. Kad se nova kožica dovoljno formira, epikutikula i reducirana egzokutikula izbacuju se u procesu zvanom ekdiza.. (2002). A Survey of Entomology. iUniverse. .
Četiri glavna područja tjelesnih segmenata insekata su: tergum ili leđno, sternum ili trbušno i dvije pleure ili bočna. Stvrdnute ploče u egzoskeletu nazivaju se skleritima, koji su poddijelovi glavnih regija – tergita, sternita i pleurita, za odgovarajuće regije tergum, sternum i pleuron.
Glava
thumb|Glava Orthoptera, Acrididae: , a: antenna, b: ocele, c: verteks, d: složeno oko, e: okciput, f: gena, g: pleurostoma, h: mandibla , i: usnena palpa, j: gornjevilične palpe , k: maksila, l: labrum, m: klipeus, n: frons
thumb|Larva tvrdokrilca, porodice Cerambycidae, sa sklerotiziranim epikranijem; ostatak tijela jako sklerotiziran
Glava većine insekata zatvorena je u tvrdu, jako sklerotiziranu, egzoskeletnu glavenu kapsulu. Glavna je iznimka kod vrsta čija larva nije u potpunosti sklerotizirana, što se uglavnom javlja kod nekih holometabolnih. Međutim, čak i većina nesklerotiziranih ili slabo sklerotiziranih larvi često imaju dobro sklerotizirane kapsule glave, naprimjer larve Coleoptera i Hymenoptera. Larve Cyclorrhapha, međutim, nemaju gotovo nikakvu glavenu kapsulu.
Kapsula nosi većinu glavnih čulnih organa, uključujući antene, ocele i složene oči. Na njoj je također i usni aparat. U odraslog insekta glavena kapsula očito je nesegmentirana, premda embriološke studije pokazuju da se sastoji od šest segmenata koji nose uparene dodatke glave, uključujući dijelove usta, svaki par na određenom segmentu. Svaki takav par zauzima jedan segment, iako svi segmenti modernih insekata ne nose vidljive dodatke.
Od svih redova insekata, Orthoptera najprikladnije prikazuje najveću raznolikost obilježja pronađenih na glavama insekata, uključujući suture i sklerite. Ovdje se verteks ili vrh (leđna regija) kod insekata s hipognatnim i opistognatnim glavama nalazi između složenih očiju. Kod insekata prognatizmom vrh se ne nalazi između složenih očiju, već tamo gdje se obično nalaze ocele. To je zato što je primarna os glave zakrenuta za 90°, kako bi postala paralelna s primarnom tjelesnom osovinom. Kod nekih je vrsta, ovo područje modificirano je i poprima drugo ime.
Ekdizijska sutura (šav) sastoji se od kruničnih, frontalnih i epikranijalnih šavova, plus ekdizijalnih linija i linija cijepanja, koje se razlikuju među različitim vrstama insekata. Ekdizijalni šav uzdužno je postavljen na vrh i razdvaja epikranijske polovine glave s lijeve i desne strane. Ovisno o insektu, šav može biti u različitim oblicima: Y, U ili V. Te razilazeće linije koje čine ekdizijski šav nazivaju se frontalni ili 'frontogene suture. Nemaju sve vrste insekata frontalne suture, ali kod onih koji ih imaju, one se razdvajaju tokom ekdize, što pomaže da se otvori tjelesni omotač (integument) nove jedinke.
Frons je onaj dio glavene kapsule glave koji je ventralno ili ispred tjemena (verteksa). Veličina mu varira u odnosu na insekte, a kod mnogih vrsta definicija granica je proizvoljna, čak i kod nekih taksona koji imaju dobro definirane glavene kapsule. Međutim, kod većine vrsta fronsovi su sprijeda omeđeni frontoklipnim ili epistomnim sulkusom iznad klipeusa. Bočno je ograničen frontogenim sulkusom, ako je prisutan, i granicom s verteksom, ekdizijskom linijom cijepanja, ako je vidljiva. Ako postoji srednja ocela, ona je uglavnom na prednjim dijelovima, iako se kod nekih insekata, poput mnogih Hymenoptera, sva tri ocele pojavljuju na verteksu. Formalnija definicija je da je to sklerit iz kojeg proizlaze mišići dilatatori ždrijela, ali u mnogim kontekstima ni to nije primjenjivo. IU anatomiji nekih taksona, poput mnogih Cicadomorpha, prednji dio glave prilično je jasno razlučen i ima tendenciju da bude širok i podokomit; za to se srednje područje obično uzima kao frons.Smith, John Bernhard, Explanation of terms used in entomology Publisher: Brooklyn entomological society 1906 (May be downloaded from: https://archive.org/details/explanationofter00smit)
500px|thumb|center
Klipeus je sklerit između lica i labruma, koji je frontoklipeusnim šavom kod primitivnih insekata dorzalno odvojen od fronsa. Klipeogeni šav bočno razgraničava klipeus, pri čemu je klipeus ventralno odvojen od labruma klipeolabrumskim šavom. Klipeus se razlikuje u obliku i veličini, kao, što su vrste Lepidoptera s velikim klipeusom s izduženim dijelovima usta. Obraz ili gena formira sklerotizirano područje sa svake strane glave, ispod složenih očiju koje se protežu do šava ploča. Kao i mnogi drugi dijelovi koji čine glavu insekta, i gena se razlikuje među vrstama, čije je granice teško ustanoviti. Naprimjer, u Odonata nalazi se između složenih očiju, klipeusa i usnog aparata. Postgena je područje neposredno iza, ili straga ili niže na geni krilatih insekata ( Pterygota), a čini bočni i trbušni dio potiljačnog luka. Taj luk je uska traka stražnjeg rub glavene capsule, koji se dorzalno nadvija nad foramenom. Podgensko područje je obično usko, smješteno iznad dijelova usta; ono također uključuje hipostom i pleurostom. Verteks se proteže sprijeda iznad dna antena kao istaknuti, šiljasti, udubljeni rostrum. Stražnji zid glavene kapsule prodire kroz veliki otvor, foramen. Kroz njega prolaze sistemi organa, poput nervna vrpca, jednjak, pljuvačni kanal i muskulatura, povezujući glavu sa toraks.
Na zadnjoj površini glave su okciput, postgena, potiljačni otvor, stražnja tentorna jama, gula, postgeni most, hipostomska sutura i most i donja vilica, labijum i maksila . Okcipitalna sutura dobro je utemeljena kod vrsta reda Orthoptera, ali ne toliko kod drugih redova. Tamo gdje je pronađena, potiljačni šav je lučni utor u obliku potkove na stražnjoj strani glave, koji završava na stražnjem dijelu svake donje vilice. Postpotiljačni šav je orijentir na stražnjoj površini glave i obično je u blizini potiljačnih otvora. Kod krilatih insekata, postokciput čini krajnji stražnji dio, često u obliku U, koji čini rub glave, protežući se do postokcipitalnog šava. Kod njih, poput onih kod reda Orthoptera, potiljačni foramen i usta nisu odvojeni. Tri vrste okcipitalnih zatvarača ili tačaka ispod okcipitalnog foramena koje razdvajaju dvije donje polovine postgene su: hipostomski most, postgenalni most i gula. Hipostomalni most se obično nalazi kod insekata hipognetne orijentacije. Postgenalni most nalazimo kod odraslih vrsta viših Diptera i akuleatnih Hymenoptera, dok je gula na nekim Coleoptera, Neuroptera i Isoptera , koji tipski imaju usne dijelove prognatno (istureno) orijentirane.
Složene oči i ocele