Miris tijela prisutan je kod svih životinja, uključujući i ljude, a na njegov intenzitet mogu uticati mnogi faktori (obrasci ponašanja, strategije preživljavanja). Miris tijela ima snažnu genetičku osnovu, ali također može biti pod snažnim uticajem različitih bolesti i fizioloških stanja. Iako je tjelesni miris imao važnu ulogu (i nastavlja to činiti u mnogim životnim oblicima) u ranom čovječanstvu, općenito se smatra neugodnim u mnogim ljudskim kulturama.

Izvori Kod ljudi nastajanje tjelesnih mirisa uzrokuju faktori kao što su prehrana, spol, zdravlje i lijekovi, ali glavni doprinos daju proizvodi bakterijskih aktivnost na sekretima kožnih žlijezda. Ljudi imaju tri vrste znojnih žlijezda; endokrine, apokrine i lojne žlijezde. Endokrine znojnice su prisutne od rođenja, dok se dvije posljednje aktiviraju u pubertetu. Među različitim tipovima ljudskih kožnih žlijezda, tjelesni miris prvenstveno je rezultat apokrinih znojnih žlijezda, koje izlučuju većinu hemijskih spojeva potrebnih da bi kožna flora metabolizirala u mirisne supstance. To se uglavnom događa u aksilarnoj (pazušnoj) regiji, iako se žlijezda može naći i u areoli, anogenitalnoj regiji i oko pupka. Kod ljudi se regije pazuha čine važnijim od genitalnog regiona zbog tjelesnog mirisa koji može biti povezan sa čovjekovim bipedalizmom. Područja genitalija i pazuha sadrže i proljetne dlake koje pomažu u difuznom tjelesnom mirisu.

Glavne komponente ljudskog aksilarnog mirisa su nezasićene ili hidroksilirane razgranate masne kiseline sa E-3M2H (E-3-metilheks-2-enoična kiselina) i HMHA (3-hidroksi-3- metilheksanska kiselina), sulfanilalkanoli i posebno 3M3SH (3-metil-3-sulfanilheksan-1-ol), te mirisni steroidi androstenon (5α-androst-16-en-3-on) i androstenol (5α-androst-16-en -3α-ol). E-3M2H se veže i prenosi na površinu kože pomoću dva apokrina sekreta koja vežu mirise, ASOB1 i ASOB2.

Na tjelesni miris utiče djelovanje kožne flore, uključujući članove roda Corynebacterium, koji proizvode enzime nazvane lipaze koji razgrađuju lipide u znoju da bi stvorili manje molekule poput buterne kiseline. Veće kolonije bakterija Corynebacterium jeikeium se, naprimjer, nalaze više u pazuhu muškaraca, dok se veći broj Staphylococcus haemolyticus nalazi u pazuhu žena. Zbog toga muški pazuh odaje miris užeglosti/sireva, dok ženski pahuljice odaju miris više voća/luka.De microbemens by Remco Kort Staphylococcus hominis je također poznat po proizvodnji tioalkoholnih spojeva koji doprinose mirisima. Ove manje molekule mirišu i daju mirisu tijela karakterističnu aromu.Buckman, Robert (2003). Human Wildlife: The Life That Lives On Us. Baltimore: The Johns Hopkins University Press. pp. 93-4Propionska kiselina (propanojska kiselina) prisutna je u mnogim uzorcima znoja. Ova kiselina je proizvod razgradnje nekih aminokiselina putem propionibakterija, koje uspijevaju u kanalima adolescentnih i odraslih lojnih žlijezda. Budući da je propionska kiselina hemijski slična acetatnoj kiselini sa sličnim karakteristikama, uključujući miris, određeni ljudi mogu prepoznati tjelesne mirise kao da imaju miris sirćeta. Izovalerinska kiselina (3-metil butanska kiselina) je drugi izvor tjelesnog mirisa, kao rezultat djelovanja bakterija Staphylococcus epidermidis, koja je prisutna i u nekoliko jakih vrsta sira.

Faktori kao što su hrana, piće i bolesti mogu utjecati na tjelesni miris. Na tjelesni miris pojedinca utječu i način života, spol, genetika i lijekovi.

Funkcija Životinje Kod mnogih životinja tjelesni miris ima važnu funkciju preživljavanja. Snažan tjelesni miris može biti signal upozorenja da se grabežljivci drže podalje (poput smrdljuvog dikobraza ili tvora), ili može biti signal da je životinja koja je plijen neukusna. Naprimjer, neke životinjske vrste koje se pretvaraju da će preživjeti (poput oposuma), u ovom stanju proizvode snažan tjelesni miris da prevare grabežljivca da je životinja koja je plijen već dugo mrtva i da je već u uznapredovala faza razgradnje. Većina grabežljivaca rijetko napada neke životinje s jakim tjelesnim mirisom, iako ih grabljive ptice i dalje mogu ubiti i pojesti, koje toleriraju mirise strvine.

Miris tijela je važna karakteristika fiziologije životinja. Ima različitu ulogu u različitim životinjskim vrstama. Naprimjer, kod nekih vrsta grabežljivaca koje love vrebajući (poput velikih i malih mačaka), odsustvo tjelesnog mirisa je važno i troše puno vremena i energije kako bi svoje tijelo održale bez mirisa. Za ostale grabežljivce, koji koriste izdržljivost trčanja nakon vizuelno lociranog plijena kao strategiju lova (pas, vukovi, odsustvo tjelesnog mirisa nije kritično. U većine životinja miris tijela pojačava se u trenucima stresa i opasnosti.

Ljudi Lojne i apokrine žlijezde postaju aktivne u pubertetu. Ovo, kao i to što su mnoge apokrine žlijezde u blizini spolnih organa, ukazuje na ulogu vezanu za parenje. U usporedbi s drugim primatima, ljudi imaju bogatu aksilarnu dlaku i imaju mnoge izvore mirisa, posebno mnogih apokrinih žlijezda. U žena je osjećaj njuha najjači u vrijeme ovulacije, znatno jači nego u drugim fazama menstruacijskog ciklusa, a također jači od osjećaja mužjaka. Ljudi mogu mirisno otkriti srodne osobe. Majke mogu po tjelesnom mirisu prepoznati svoju biološku djecu, ali ne i pastorče. Preadolescentna djeca mogu olfaktivno otkriti svoju punu braću i sestre, ali ne i polubraću ili polubraću i sestru, i to bi moglo objasniti izbjegavanje incesta i Westermarckov efekt. Bebe mogu prepoznati majke po mirisu, dok majke, očevi i ostali rođaci mogu prepoznati bebu.

Ljudi imaju malo ćelija njušnih receptora u poređenju sa psima i malo funkcionalnih gena njušnih receptora u poređenju sa pacovima. To je dijelom posljedica smanjenja veličine njuške kako bi se postigla percepcija dubine, kao i drugih promjena povezanih s dvonoštvom. Međutim, tvrdi se da ljudi mogu imati veća područja mozga povezana s mirisnom percepcijom u odnosu na druge vrste.

Studije su sugerirale da ljudi možda koriste znakove mirisa povezane sa imunskim sistemom za izbor partnera. Koristeći tehniku snimanja mozga, švedski istraživači pokazali su da kod homoseksualaca i heteroseksualaca mozak mužjaka reagira na različite načine na dva mirisa koja mogu biti uključena u seksualno uzbuđenje i da homoseksualni muškarci reagiraju na isti način kao i heteroseksualne žene, iako se nije moglo utvrditi je li to uzrok ili posljedica. Kada je studija proširena na lezbijke; rezultati su bili u skladu s prethodnim nalazima što znači da lezbijke nisu toliko reagirale na muške mirise, dok je njihov odgovor na ženske znakove bio sličan heteroseksualnim muškarcima. Prema istraživačima, ovi podaci sugeriraju moguću ulogu ljudskih feromona u biološkoj osnovi seksualne orijentacije.

Genetika

thumb|300px|Mapa svijeta distribucije alela A jednonukleotidnog polimorfizma rs17822931 u ABCC11-gena. Udio alela A u svakoj populaciji predstavljen je bijelom površinom u svakom krugu. Na tjelesni miris u velikoj mjeri utiču molekule glavnog kompleksa histokompatibilnosti (MHC). Oni su genetički određeni i imaju važnu ulogu u imunosti organizma. Vomeronosni organ sadrži ćelije osjetljive na molekule MHC na način specifičan za genotip.

Eksperimenti na životinjama i dobrovoljcima pokazali su da se potencijalni seksualni partneri obično smatraju privlačnijim ako se njihov sastav MHC bitno razlikuje. Bračni parovi se više razlikuju u pogledu MHC gena nego što bi se to slučajno očekivalo. Ovaj obrazac ponašanja promovira varijabilnost imunskog sistema pojedinaca u populaciji, čineći populaciju robusnijom protiv novih bolesti. Drugi razlog može biti sprečavanje inbreedinga.

Gen ABCC11 određuje miris pazušnog tijela i vrstu ušnog voska. Gubitak funkcionalnog gena ABCC11 uzrokovan je jednostrukog nukleptidnog polimorfizma 538G, što rezultira gubitkom tjelesnog mirisa kod ljudi koji su za to specifično homozigoti. Nedostatak funkcije ABCC11 rezultmanjenjem sastojaka odoranta 3M2H, HMHA i 3M3SH. snažno smanjenim lučenjem prekursorskih konjugata aminokiselina 3M2H – Gln, HMHA – Gln i Cys – Gly– (S) 3M3SH; i smanjenje mirisnih steroida androstenona i androstenola, moguće zbog smanjenih nivoa i sekrecije DHEAS-a i DHEA-e (moguće bakterijske podloge za mirisne steroide). Drugo, povezano je i sa jako smanjenim/atrofiranom veličinom apokrinih znojnih žlijezda i smanjena koncentracija proteina (kao što je ASOB2) u aksilarnom znoju.

Nefunkcionalni alel ABCC11 dominira međuIstočnim Azijatima (80–95%), ali je vrlo nizak u ostalim predačkim skupinama (0–3%). Većina svjetske populacije ima gen koji kodira mokri tip ušnog voska i normalan tjelesni miris; međutim, vjerojatnije je da će istočni Azijati naslijediti alel povezan sa suhim ušnim voskom i smanjenjem tjelesnog mirisa. Pretpostavljeno smanjenje tjelesnog mirisa može biti posljedica prilagođavanja hladnijim klimatima njihovih drevnih predaka iz sjeveroistočne Azije.

Međutim, istraživanje je primijetilo da ovaj alel ne rezultira etničkim razlikama u mirisu. Studija iz 2016. godine analizirala je razlike među etničkim skupinama u isparljivim organskim spojevima (VOC), među rasnim skupinama i otkrila da se one uglavnom nisu značajno kvalitativno niti kvantitativno razlikovale nakon Bonferronijeve korekcije. Od nekoliko uočenih razlika, utvrđeno je da nisu povezane s genotipom ABCC11.

Primijećeno je da sada nema dokaza da se žlijezde za lučenje znoja niti da se proizvodnja znoja razlikuje među etničkim grupama. Jedna velika studija nije pronašla značajne razlike među etničkim grupama u zaostalim spojevima na koži, uključujući one koji se nalaze u znoju. Da su uočene etničke varijante mirisa kože, pronašli bi se izvori koji su mnogo vjerovatniji u prehrani, higijeni, mikrobiomima i drugim faktorima okoline.

Istraživanje je pokazalo snažnu povezanost ljudi s aksilarnom osmidrozom i ABCC11-genotipovima G-G ili G-A na lokusu SNP (rs17822931) u odnosu na genotip AA.

Izmjene Miris tijela može se smanjiti ili spriječiti ili čak pogoršati korištenjem dezodoransa, antiperspiranta, dezinficijensa, podloga ispod pazuha, trillosana, posebnih sapuna ili pjena sa antiseptičkim biljnim ekstraktima kao što su Plantago major i sladić, hlorofilinsake masti i sprejevi za lokalnu primenu, kao i dodaci hlorofilinu za unutrašnju upotrebu. Iako je tjelesni miris uobičajeno povezan s higijenskm praksom, na njegovu prezentaciju mogu uticati promjene u dijeti. kao i drugi faktori.

Industrija Čak 90% Amerikanaca i 92% tinejdžera koristi antiperspirante ili dezodoranse. U 2014., globalno tržište dezodoransa procijenjeno je na 13,00 milijardi američkih dolara sa složenom godišnjom stopom rasta od 5,62% između 2015. i 2020.

Medicinska stanja Medicinski zanimljive promjene mogu se javiti kao bromhidroza, apokrina bromhidroza, osmidroza, ozohrotija, smrdljivi znoj, neprijatan miris tijela ili smrdljivo znojenje.James, William; Berger, Timothy; Elston, Dirk (2005). Andrews' Diseases of the Skin: Clinical Dermatology. (10th ed.). Saunders. p. 779. .Freedberg, et al. (2003). Fitzpatrick's Dermatology in General Medicine. (6th ed.). McGraw-Hill. p. 707. .

Osmidroza ili bromhidroza definirana je smrdljivim mirisom zbog vodom bogate okoline koja podržava bakterije, a koja je uzrokovana abnormalnim povećanjem znojenja (hiperhidroza). To može biti naročito jako kada to se događa u aksilarnoj regiji (ispod pazuha). U ovom slučaju, stanje se može uputiti na aksilarnu osmidrozu.

Trimetilaminurija (TMAU), poznata i kao sindrom ribljeg mirisa ili sindrom ribljeg smrada, rijedak je metabolički poremećaj kod kojeg se u znoju, mokraći i dahu osobe oslobađa trimetilamin, odajući jak riblji miris ili jak miris tijela.

Također pogledajte

Buterna kiselina Otpornost na lijekove Miris stopala Halitoza (zadah iz usta) Miris stare osobe Olfaktofilija Umor od mirisa Feromon Znojna žlijezda Trimetilaminurija

Reference

Vanjski linkovi

Kategorija:Fiziologija životinja Kategorija:Higijena Kategorija:Imunologija Kategorija:Mirisi Kategorija:Tjelesne tečnosti