thumb|220px|Petar Budi, gravura, iz djela Ogledalo ispovijedi (Speculum confessionis), Rim, 1621. Albanska književnost () započinje u srednjem vijeku i obuhvaća književne tekstove i djela napisana na albanskom jeziku. Može se odnositi kako na književnost koju su napisali Albanci iz Albanije, tako i na književnost Albanaca na Kosovu i pripadnika albanske dijaspore, posebno u Italiji. Albanski jezik čini posebnu granu unutar indoeuropske jezične porodice, sa kojim nijedan drugi jezik nije usko povezan. Porijeklo albanskog jezika nije u potpunosti poznato, premda postoje teorije prema kojima je predstavlja nasljednika drevnog ilirskog jezika.
U anonimnom spisu Dictionarium ad passagium iz 1332. godine, koji se pripisuje nadbiskupu Antivarija Vilimu Adamu ili pak francuskom nadbiskupu i hodočasniku Brokardu Monaku (Brocardus Monacus), navodi se da Albanci koriste latinična slova u svojim knjigama, iako se njihov jezik prilično razlikuje od latinskog.
Najstariji sačuvani dokument napisan na albanskom, uz neke novozavjetne stihove iz 15. stoljeća, jest Slovo krštenja (Formula e pagëzimit), koje se sastoji tek od jedne proširene rečenice i koje je 1462. na gegijskom dijalektu zabilježio Pal Engjëlli (Pavao Enđeli), biskup Drača i savjetnik vojskovođe Skenderbega. Premda ima nekih naznaka da se albanska književnost stvarala u feudalnim krugovima tokom Albanske kraljevine (Regnum Albaniae) za vrijeme vladavine Karla I Anžuvinskog (1272–1286), nije sačuvano ništa od svega za što se može pretpostaviti da je na albanskom jeziku nastalo u srednjovjekovnom razdoblju, sve do sredine 15. stoljeća.
Prva zapisana književnost thumb|190px|Naslovnica spisa Historia de vita et gestis Scanderbegi, Epirotarum principis Marina Barletija.
Djela 15. stoljeća Širenje Osmanskog Carstva potisnulo je mnoge Albance iz njihove domovine u razdoblju zapadnoeuropskog renesansnog humanizma. Među albanskim emigrantima koji su pisali na latinskom i postali poznati u humanističkom svijetu nalaze se povjesničar Marin Barleti (1460–1513), koji je 1510. u Rimu objavio povijest Skenderbega (Historia de vita et gestis Scanderbegi, Epirotarum principis), koja je prevedena na mnoge druge europske jezike, te Marino Becichemi (1408–1526), Gjon Gazulli (1400–1455), Leonicus Thomeus (1456–1531), Michele Maruli (15. stoljeće), Michele Artioti (1480–1556) i mnogi drugi koji su se istakli u raznim poljima znanosti, umjetnosti i filozofije.
Djela 16. stoljeća Kulturni otpor bio je prije svega izražen razradom albanskog jezika na području crkvenih sakramenata i publikacija, uglavnom u okviru katoličke konfesionalne regije na sjeveru, ali i pravoslavnih oblasti na jugu. Protestantske reforme ojačale su nade u razvoj lokalnog jezika i književne tradicije kad je klerik Gjon Buzuku uveo katoličku liturgiju na albanskom jeziku, pokušavajući učiniti za albanski jezik ono što je Martin Luther učinio za njemački.
thumb|260px|Odlomak Albanskog misala Gjona Buzukua. Albanski misal (Meshari), koji je Gjon Buzuku objavio 1555. godine, prvo je književno djelo objavljeno na albanskom jeziku.. Rafinirani jezik i stabilizirani pravopis moraju biti rezultat ranije tradicije pisanja albanskog, tradicije koja je danas nepoznata. No, postoje neki fragmentirani dokazi koji datiraju iz vremena prije Buzukua i koji ukazuju na to da se albanskim pisalo barem od 14. stoljeća. Prvi poznati dokazi datiraju iz 1332. godine, kada se u u anonimnom spisu Dictionarium ad passagium, koji se pripisuje nadbiskupu Antivarija Vilimu Adamu ili pak francuskom nadbiskupu i hodočasniku Brokardu Monaku (Brocardus Monacus), navodi da Albanci koriste latinična slova u svojim knjigama, iako se njihov jezik prilično razlikuje od latinskog: "Albanci imaju jezik sasvim drukčiji od latinskog, no ipak rabe latinsko pismo u svim svojim knjigama". Od posebne su važnosti u potpori ovoj tezi: Slovo krštenja (Formula e pagëzimit: "Unte paghesont premenit Atit et Birit et spertit senit") iz 1462. godine, koju je na albanskom u okviru latinskog teksta napisao drački biskup Pal Engjëlli na latinskom jeziku; pojmovnik s albanskim riječima iz 1497. godine, koji je sastavio Arnold von Harff, Nijemac koji je putovao Albanijom; te ulomak Biblije iz Evanđelja po Mateju iz 15. stoljeća, pisan također na albanskom, ali grčkim slovima.
Albanski spisi tih stoljeća sigurno nisu bili samo vjerski tekstovi, već i povijesne kronike. Spominje ih humanist Marin Barleti, koji u svojoj knjizi Opsada Skadra (De obsidione Scodrensi) iz 1504. potvrđuje da je listao takve kronike napisane na narodnom jeziku (in vernacula lingua). Unatoč preprekama koje je stvorila protureformacija, koja se protivila razvoju nacionalnih jezika u kršćanskoj liturgiji, ovaj je proces neprekidno tekao. Godine 1592. Luk Matranga (Lekë Matrënge), Albanac iz južne Italije, izdaje katekizam pod naslovom Kršćanski vjeronauk (E mbësuame krishterë).
Književnost 17. i 18. stoljeća thumb|right|Novi zavjet, preveden na albanski uz korištenje grčkog pisma, 1827. U 17. stoljeću pisana književnost dobija veći zamah, pa Petar Budi (Pjetër Budi), rodom iz pokrajine Mati, koji cijeli život kasnije provodi na Kosovu i u Srbiji, radi na pripremama ustanka balkanske koalicije protiv Turka te 1618. objavljuje Kršćanski katekizam (Doktrina e krishterë), u kojem nalazimo i izvornih albanskih stihova, zbog čega se smatra i začetnikom albanske poezije; njegov Ogled ispovijedi (Pasqyrë e të rrëfyemit, 1621) sadrži ispovijedi i sakramente, a Rimski obrednik (Rituale romanum, 1621) zbirka je cjelogodišnjeg duhovnog ceremonijala. Frano Bardhi (Frang Bardhi), rodom iz Zadrime, u Rimu je 1635. objavio Rječnik latinsko-epirotski (tj. albanski, Dictionarium latino-epiroticum) s oko 5000 odrednica te više od stotinu poslovica i toponima mjesta u kojima žive Albanci; na latinskom je 1636. objavio apologetsko djelo o Skenderbegu Georgius Castriotus Epirensis, vulgo Scanderbeg, u kojem pobija tezu Jana Tomaka da je Skenderbeg bio slavenskog porijekla.
Posljednji važniji predstavnik ove duhovno-didaktične književnosti bio je Petar Bogdani (Pjetër Bogdani, 1625–1689), rodom iz Prizrena, doktor filozofije i teologije, koji je u Padovi 1685. na albanskom i latinskom objavio Četu proroka (alb. Çeta e profetëve, lat. Cuneus prophetarum), djelo pobožnog karaktera s ekskurzima o albanskoj povijesti. To je Bogdanijevo djelo teološko-filozofska rasprava koja, s dozom originalnosti, spajanjem podataka iz različitih izvora, razmatra glavna teološka pitanja, cjelovitu biblijsku povijest i složene probleme skolastike, kozmogonije, astronomije, pedagogije itd. Bogdani je u albansku kulturu unio humanistički duh i hvalio ulogu znanja i kulture u čovjekovu životu; svojim je pisanim radom na jeziku uglađenog stila označio prekretnicu u povijesti albanske književnosti.
U to se vrijeme u Italiji – osobito u Kalabriji i na Siciliji, gdje je živjelo podosta Albanaca – razvija usmena albanska epika o Skenderbegovim pothvatima i o drugim junacima albanske povijesti, a za daljnji razvoj pisane književnosti zaslužni su, uz spomenutog Luka Matrangu (1560–1619), i prvi pjesnici – N. Brankati (1675–1714), N. Filja (1619–1769) i N. Keta (1742–1803) – koji pišu uglavnom pobožnu poeziju u stilu usmenog pjesništva. Jul Variboba (ili Varibora, ?–1762) napisao je epsku pjesmu o životu sv. Marije, u kojem ovaj kanonizirani lik slika ljudski toplo kao oličenje majčinske ljubavi.
Tokom 18. stoljeća, književnost pravoslavnih i muslimanskih vjerskih kulturnih krugova svjedočila je pojačanom razvoju albanske književnosti. Anonimni pisac iz Elbasana preveo je brojne odlomke iz Biblije na albanski jezik; T. H. Filipi, također iz Elbasana, preveo je Stari i Novi zavjet pod naslovom Dhiata e Vjetër dhe e Re. Ti su se napori povećali u sljedećem stoljeću, kad je G. Gjirokastriti 1827. objavio prijevod cijelog Novog zavjeta, a Kostandin Kristoforidhi (1830–1895) preveo je velik korpus kršćanskih vjerskih spisa na oba albanska dijalekta. Riječ je o izdanjima koja su pomogla da se ta dva dijalekta ujedine u jedan književni jezik, čime su postavljeni temelji za uspostavljanje albanske nacionalne crkve s liturgijama na njihovom jeziku.
Iako je u suprotnosti s ovom tendencijom, treba spomenuti i kulturu Moskopolja, koje je tokom 17. stoljeća postalo značajno kulturno središte na Balkanskom poluotoku, s vlastitom akademijom i tiskarom te s ličnostima kao što su T. Kavaljoti, Dh. Haxhiu i G. Voskopojari, čija su djela o znanosti, filozofiji i teologiji pomogla objektivnom razvoju pisane riječi i priznanju albanske književnosti. Iako su djela nastala u Moskopolju uglavnom napisana na grčkom, potreba za podizanjem barijere islamizaciji dovela je do nužne upotrebe nacionalnih jezika, potičući razvoj nacionalnih kultura. Vlasi i Albanci koristili su i grčki kao svoj glavni jezik u školama u Moskopolju, a u tamošnjim su se tiskarama izdavale i knjige na vlaškom jeziku. Djela moskopoljskih književnika i učenjaka mogu se povezati s europskim prosvjetiteljstvom u nekim svojim karakteristikama. Najistaknutiji od njih bio je Teodor Kavaljoti. Prema zapisima H. E. Thunmana, Kavaljotijevo djelo, koje je uglavnom ostalo neobjavljeno, bavilo se gotovo svim granama filozofije, a pokazuje utjecaje Platona, Descartesa, Malebranchea i Leibniza.
Bejtadžijska književnost thumb|Stare bejtadžijske knjige. Jedan od rezultata utjecaja islama, posebno sufizma, i kulture turskih osvajača, bila je pojava škole tzv. "bejtadžijske književnosti" (od arap. bejte = stih, pjesma) tokom 18. stoljeća, odnosno književnosti napisane na albanskom jeziku, ali arapskim pismom. Njezini autori, kao što su Nezim Frakulla, Muhamet Kyçyku, Sulejman Naibi, Hasan Zyko Kamberi, Shahin i Dalip Frashëri, Sheh Mala i drugi, bavili su se u svojim djelima motivima posuđenim iz orijentalne književnosti, pisali su vjerske tekstove i poeziju na jeziku pretrpanom orijentalizmima te razvijali religioznu liriku i epiku. Na bejtadžijsko pjesništvo snažno su utjecali turski, perzijski i arapski književni uzori koji su bili u modi u to vrijeme, kako u Istanbulu, tako i na Bliskom istoku. Većina žanrova i oblika koji prevladavaju u turskoj i perzijskoj poeziji susreće se i u albanskoj književnosti. Postoje ili kao izolirane pjesme ili u okviru tzv. divana (zbirki kratkih pjesama): murabba (katreni), ilahi (religijske himne), qaside (duže panegirične ode koje su Arapi favorizirali) i ghazal (kraće pjesme, često ljubavne sadržine koje su favorizirali Turci i Perzijanci). Tematika je često bila religiozna, bilo meditativno intimna ili otvoreno didaktična, i služila je širenju vjere. Spekulativni karakter većeg dijela ove poezije inspiraciju je crpio od islamskih struja: od sunitske duhovnosti do intenzivnih mističnih sfera šiitskog sufizma, a kasnije, do liberalnijih, iako jednako mističnih odraza bektašijskog panteizma. Javljaju se i svjetovni stihovi: ljubavna lirika, poezija prirode i povijesni i filozofski stihovi.
Prvi značajniji pjesnik među bejtadžijskim autorima bio je Nezim Frakulla (1680–1760), koji je svoje prve pjesme pisao na turskom, perzijskom i arapskom jeziku, uključujući dva divana. Između 1731. i 1735. napisao je jedan divan i raznu drugu poeziju na albanskom jeziku, kao i stihovani albansko-turski rječnik. Njegov divan uključuje stihove koji se kreću od panegirike o lokalnim pašama i vojnim pohodima, do oda prijateljima i pokroviteljima, pjesme o odvajanju i čežnji za svojim prijateljima i ljubavnicama, opise prirode u proljeće, religiozne stihove, a posebno ljubavnu liriku. Drugi poznati bejtadžijski pjesnik bio je Hasan Zyko Kamberi, jedan od najboljih predstavnika muslimanske tradicije u albanskoj književnosti. Glavno mu je djelo pjesnička zbirka (mexhmua) od 200 stranica. Kamberijeva svjetovna poezija pokriva širok raspon tema. Kamberi prvi uvodi socijalnu notu u albansku književnost, tematizirajući je oko motiva teškog položaja žene, a u pjesmi Novac satirički napada društvo u kojem je novac vrhovna vrijednost.