Teškoće u učenju, poremećaj učenja ili poteškoće u učenju je stanje u mozgu koje uzrokuje poteškoće u razumijevanju ili obradi informacija, a može ga uzrokovati nekoliko različiti faktori. S obzirom na „poteškoće u učenju na tipski način“, to ne isključuje mogućnost učenja na drugačiji način. Stoga se neki ljudi mogu preciznije opisati kao da imaju „razliku u učenju“, čime se izbjegava bilo kakva zabluda da su osobe s invaliditetom zbog nedostatka sposobnosti učenja i moguće negativne stereotipije. U Ujedinjenom Kraljevstvu, pojam "smetnje u učenju" obično se odnosi na intelektualnu invalidnost, dok se poteškoće kao što su disleksija i dispraksija obično nazivaju "poteškoćama u učenju".

Iako se smetnje u učenju, poremećaj učenja i poteškoće u učenju često koriste naizmjenično, oni se u mnogočemu razlikuju. Poremećaj se odnosi na značajne probleme učenja u akademskom području. Ovi problemi, međutim, nisu dovoljni da opravdaju zvaničnu dijagnozu. S druge strane, smetnje u učenju službena je klinička dijagnoza, pri čemu pojedinac zadovoljava određene kriterije, kako ih određuje stručnjak (poput psihologa, psihijatra, patologa govornog jezika ili pedijatra). Razlika je u stupnju, učestalosti i intenzitetu prijavljenih simptoma i problema, pa ih ne treba miješati. Kada se koristi izraz "poremećaj učenja", on opisuje grupu poremećaja koje karakterizira neadekvatan razvoj specifičnih akademskih, jezičkih i govornih vještina.Childhood Voyages in Development, Third Edition, Thomson Wadsworth. (2008), p. 387. Retrieved 2012-12-19. Tipovi poremećaja učenja uključuju čitanje (disleksija), aritmetiku (diskalkulija) i pisanje (disgrafija).

Nepoznati faktor je poremećaj koji utječe na sposobnost mozga da prima i obrađuje informacije. Ovaj poremećaj može učiniti problematičnim da osoba uči jednako brzo ili na isti način kao i neko ko nije pogođen smetnjama u učenju. Osobe s poteškoćama u učenju imaju problema s obavljanjem određenih oblika vještina ili izvršavanjem zadataka ako su prepušteni da sami shvate stvari ili ako ih podučavaju na uobičajeni način.

Osobe sa poteškoćama u učenju mogu se suočiti s jedinstvenim izazovima koji su često rašireni tokom čitavog životnog vijeka. Ovisno o tipu i težini invalidnosti, intervencije i dostupne tehnologije mogu se koristiti kako bi se pomoglo pojedincu da nauči strategije koje će pospješiti budući uspjeh. Neke intervencije mogu biti prilično pojednostavljene, dok su druge složene i složenije. Sadašnje tehnologije mogu zahtijevati da obuka učenika bude efikasna podrška u učionici. Učitelji, roditelji i škole mogu zajedno stvoriti planove koji kroje intervencije i prilagodbe kako bi pomogli pojedincima da uspješno postanu samostalni učenici. Multidisciplinarni tim često pomaže u osmišljavanju intervencije i koordinaciji izvršenja intervencije sa nastavnicima i roditeljima. Ovaj tim često uključuje školske psihologe, defektologe, logopede (patologe), radne terapeute, psihologe, nastavnike ESL-a, trenere pismenosti i / ili stručnjake za čitanje.

Definicija Predstavnici organizacija posvećenih obrazovanju i dobrobiti osoba sa poteškoćama u učenju poznati su kao Nacionalni zajednički odbor za teškoće u učenju (NJCLD). NJCLD je koristio izraz „smetnja u učenju“ da ukaže na nesklad između očigledne sposobnosti djeteta za učenje i njegovog ili njenog nivoa postignuća. Međutim, postojalo je nekoliko poteškoća sa NJCLD standardom definiranja smetnji u učenju. Jedna od takvih poteškoća bilo je njegovo vjerovanje u disfunkciju centralnog živčanog sistema kao osnovu razumijevanja i dijagnosticiranja smetnji u učenju. To se kosilo s činjenicom da mnoge osobe koje su imale disfunkciju centralnog živčanog sistema, poput onih s cerebralnom paralizom, nisu imali poteškoće u učenju. S druge strane, oni koji su iskusili višestruke hendikepe zajedno sa smetnjama u učenju često su dobijali neprimjerenu procjenu, planiranje i podučavanje. NJCLD napominje da je moguće da se smetnje u učenju javljaju istovremeno sa drugim uslovima hendikepa, međutim, njih dvoje ne bi trebalo biti direktno povezani ili zbunjujući.

Stoga je NJCLD 1980-ih pojam invalidnosti u učenju definirao kao: <blockquote> heterogenu grupu poremećaja koja se manifestuje značajnim poteškoćama u sticanju i upotrebi slušanja, govora, čitanja, pisanja, zaključivanja ili matematičkih sposobnosti. Ovi poremećaji su svojstveni nekoj osobi i pretpostavlja se da su posljedica disfunkcije centalnog živčanog sistema. Iako se smetnje u učenju mogu pojaviti istovremeno sa drugim hendikepiranim uslovima (npr. senzorno oštećenje, intelektualna invalidnost, socijalni i emocionalni poremećaji) ili uticaji okoline (npr. psihogeni faktori) nije izravni rezultat tih stanja ili utjecaja

Okrugli sto za LD 2002. dao je sljedeću definiciju: Koncept LD: Snažni konvergentni dokazi podržavaju valjanost koncepta specifičnih smetnji u učenju (SLD). Ovi dokazi su posebno impresivni jer se približavaju različitim pokazateljima i metodima. Centralni koncept SLD uključuje poremećaje učenja i spoznaje koji su svojstveni pojedincu. SLD su specifični u smislu da svaki od ovih poremećaja značajno utiče na relativno uski raspon akademskih ishoda i rezultata rada. SLD se može javiti u kombinaciji s drugim onesposobljujućim stanjima, ali oni nisu prvenstveno posljedica drugih stanja, poput intelektualnog invaliditeta, poremećaja u ponašanju, nedostatka prilika za učenje ili primarnih senzornih deficita.Pitanje definisanja smetnji u učenju stvorilo je značajne i trajne kontroverze. Termin "smetnje u učenju" ne postoji u DSM-IV, ali je dodan u DSM-5. DSM-5 ne ograničava poremećaje učenja na određenu dijagnozu poput čitanja, matematike ili pismenog izražavanja. Umjesto toga, to je jedan dijagnostički kriterij koji opisuje nedostatke općih akademskih vještina i uključuje detaljne specifikatore za područja čitanja, matematike i pismenog izražavanja.

Vanjski linkovi

Kategorija:Dječiji psihijatrijski poremećaji

Kategorija:Obrazovna psihologija Kategorija:Specijalno obrazovanje Kategorija:Disleksija Kategorija:Djetinjstvo Kategorija:Roditeljstvo