Miroslav Krleža (Zagreb, 7. juli 1893 – Zagreb, 29. decembar 1981) bio je književnik i enciklopedista. Jedan je od najvećih jugoslavenskih i hrvatskih pisaca 20. vijeka.
Biografija Rođen u Zagrebu u građanskoj porodici niže-srednjeg socijalnog statusa (razdoblje opisano u dojmljivoj prozi "Djetinjstvo u Agramu"). Krleža pohađa Gornjogradsku gimmaziju, a zatim vojnu kadetsku školu u Pečuhu, te neposredno uoči Prvog svjetskog rata, u doba Balkanskih ratova, pod uticajem jugoslavenske integralističke ideologije bježi u Srbiju. Godine 1913. prekida vojne studije u peštanskoj Ludovicejskoj akademiji. Preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s nakanom da bude dobrovoljac u Srpskoj vojsci. Osumnjičen je kao špijun i srbijanske ga vlasti protjeruju. Vraća se u Austro-Ugarsku i u Zemunu biva uhapšen na osnovu potjernice Ludoviceuma. Godine 1915. mobiliziran je kao domobran i poslan na front u istočnoj Evropi (Galicija) gde doživljava Brusilovljevu ofanzivu. Na frontu je kratko vrijeme, a ostatak rata provodi po vojnim bolnicama i toplicama zbog slabog zdravstvenog stanja, a i objavljuje prve književne i novinske tekstove.
Po stvaranju Kraljevine SHS Krleža se, fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom, angažira u komunističkom pokretu novonastale države i razvija snažnu spisateljsku djelatnost: u to je doba, gotovo do Radićevog ubistva, pisao srpskom ekavicom kao i niz drugih, jugounitarizmom opijenih hrvatskih pisaca (Šimić, Ujević, Cesarec, Majer, Cesarić, Donadini). Već je potkraj 1920-ih prošlog vijeka dominantan lik u književnom životu jugoslavenske države, a neka od najsnažnijih ostvarenja na svim poljima (poezija, roman, drama, esej, memoarska proza, polemike i publicistika, novelistika) objavljuje 1930-ih, u vrijeme jačanja desnih i lijevih totalitarizama. U Beogradu 1934. godine pokreće i uređuje jugoslavenski književni časopis Danas Proleksis enciklopedija, prva hrvatska opća i nacionalna online enciklopedija
Približavanjem Drugog svjetskog rata Krležina vjera u komunizam slabi i opada: pojava dijelom povezana s averzijom prema kanonima socrealizma koji su postali lektirom u razdoblju zrelog staljinizma, a još više čistkama u kojima je Staljin iskorijenio većinu stare boljševičke garde, a i sve Krležine prijatelje koji su završili kao prognanici u komunističkoj obećanoj zemlji. Zgađen nad svim opcijama koje su bile na političko-ideološkom meniju, od liberalno-imperijalnih demokratija koje su mu bile odbojne zbog protuhrvatskih mahinacija sila Antante, kasnijih geopolitičkih manipulatora u Versaillesu, preko nacističkog i fašističkog totalitarizma kojeg je dobro procijenio kao slijepu ulicu civilizacije do komunističke diktature (početni entuzijazam o planiranom društvu socijalne i nacionalne pravde splasnuo je u srazu sa stvarnošću realsocijalizma), Krleža je Drugi svjetski rat dočekao praktički usamljen i posvađan s prijašnjim sadrugovima iz komunističke partije.
Nova ustaška vlast ga je dijelom pozivala na saradnju, jer su procijenili da bi im njegov svjetski ugled mogao pomoći da se na cijelu tvorevinu gleda manje neodobravajući. No, on se pasivizirao i odbio vezu s režimom NDH. Nakon komunističke pobjede u ratu i likvidacije Krležinog zaštitnika pred ustaškim slobodnim strijelcima, ministra zdravstva i liječnika Krešimira Vranešića, orkestrirane od Đilasa i Moše Pijade, život samog pisca visio je o niti, no spasilo ga je prijeratno prijateljstvo s Titom.
U klimi kakve-takve liberalizacije pokreće 1950. Jugoslavenski leksikografski zavod, današnji Leksikografski zavod Miroslav Krleža, praktički jedinu "jugoslavensku" instituciju sa središtem u Hrvatskoj, te istupima i referatima djeluje kao poticatelj umjetničke slobode i oslobađanja od stega socrealizma. Godine 1967. potpisuje "Deklaraciju o položaju hrvatskog književnog jezika" (vidi Hrvatski jezik), što je dovelo do njegove ostavke u Centralnom komitetu SKH nakon jugokomunističke hajke na "nacionalizam" izražen, navodno, u tom dokumentu. U doba Hrvatskog proljeća simpatizirao je zahtjeve proljećara, no povukao se kad je postalo očito da je Tito odlučio slomiti hrvatski nacionalni pokret (jedina Krležina uspješna intervencija smanjivanje zatvorske kazne Tuđmanu). Do kraja života djeluje u Leksikografskom zavodu, a zadnje godine provodi narušenog zdravlja i poluparaliziran. To je razdoblje Krležina života iscrpno prikazano u nekonvencionalnim višetomskim monografijama njegovog Eckermanna, Enesa Čengića.
Djelo Krleža je ostvario golem opus (po različitim brojanjima, njegova sabrana djela obuhvataju između 50 i 80 tomova) koji pokriva kako središnje književnoumjetničke žanrove, tako i atipične ili marginalne zapise (enciklopedijske verzije, prepiska o raznim temama, putopisi). Rani uticaji obuhvataju skandinavske dramatike kao Ibsena i Strindberga i pjesnika-filozofa Nietzschea, kojima su se kasnije pridružili prozni i pjesnički radovi Krausa, Rilkea i romaneskno djelo Prousta. Iako je često iskazivao averziju i prezir prema Dostojevskom, u grozničavim dijalozima Krležinih romana i drama vidljiv je trag ruskog pisca, kao i impresionizma i ekspresionizma koji su dominirali njemačkim govornim područjem prve dvije dekade 20. vijeka.
Iako je pokrenuto čak nekoliko edicija, još ne postoji niti jedna koja bi obuhvatala cijeli Krležin opus. Dodatno takav eventualni pokušaj otežava i činjenica da je sam autor neprekidno intervenirao u svoja već objavljena djela.
Poezija Krležin je pjesnički opus bjelodan izuzetak od vlastite izreke: "Tko je propao na svim životnim poljima, preostaje mu još bavljenje poezijom i politikom". Istina, počeo je glagoljivim, whitmanovskim i verhaerenovskim panteističko-egzaltiranim "simfonijama" ("Pan", 1917, "Tri simfonije", 1917.), nabujalog verbalnog vatrometa koji je trebao ostaviti dojam ekstatične životne radosti u kojoj se pojedinac gubi u, za njega oslobađajućim, ritmovima kosmosa. No, rezultat je bio daleko od očekivanog (kao što su ustanovili i drugi vitalistički panteisti koji su u to doba harali literarnom Evropom): razlomljena sintaksa, mnoštvo bizarnih asocijacija i šepava ritmika naveli su srpskog pjesnika i kritika Simu Pandurevića na ironičan komentar o jednom Krležinom stihu u kojem ovaj, u karakteristično groteskno-hiperboličnom maniru najavljuje razaranje vlastitog mozga: "Ne sumnjamo da će g. Krleža uspeti u svojim namerama!" mini|200px|Petrica Kerempuh, glavno lice iz Krležinih "Balada Petrice Kerempuha"
Nakon te faze uslijedila su zrelija ostvarenja, objavljena u četvorim zbirkama 1918, te u lirskim djelima početka 30-ih. Za te se ostvaraje može konstatirati da pokazuju uticaj srednjoevropske proturatne lirike i ekspresionističke poetike. Dominantni senzibilitet je paradoksalna mješavina otupjele otuđenosti i sućuti; najbolje pjesme su nabijene pregnantnim slikama društvene bijede i u njima teku asocijativne struje koje vrtlože više disparatnih mislenih i osjećajnih uslova u uvirno središte pjesničke slike. Opći je dojam toga dijela Krležina pjesničkog djela zrelost u kojoj je hipernadraženi senzibilitet mladića s kompleksom nacionalnoliterarnog profeta iz rane faze pretočen u snažni i dojmljivi lirski korpus modernističkog uklona – korpus u kojemu su asimilirani i integrirani uticaji raznih "izama" – mahsuz francuske i njemačke provenijencije (dadaizam, nadrealizam, formalizam, ekspresionizam).
No, nedvojbeno najveće Krležino poetsko djelo vizionarni je pjesnički kompendij "Balade Petrice Kerempuha", 1936. Za taj se rad autor dobro pripremao: glavnom mu lektirom bijaše Belostenčev monumentalni "Gazofilacij", kao i niz hrvatskih spisatelja koji su pisali na kajkavštini, uključujući Vramca, Pergošića, Habdelića i Brezovačkog. Krleža je u "Baladama" stvorio vlastiti jezik, jezik kojim se nikad i nigdje nije govorilo ni pisalo; savršeni hibridni instrument temeljno kajkavskog idioma u koji su utkani, virtuozno i funkcionalno, latinski, mađarski, njemački, hrvatski štokavski, italijanski i drugi leksemi i stilemi. Sva se kompozicija ne može okarakterizirati ni kao spjev, ni pjesnička drama, ni bilo na koji konvencionalan način. U tom djelu dominira, najvećim brojem pjesama, glas i vizura hrvatskog plebejskog "proroka" Petrice Kerempuha, u autorovoj svijesti utjelovljenja socijalno i nacionalno gaženog narodnog hrvatstva; tematika je raznovrsna, no prevladavaju slike krvi, mučenja, razaranja, kao i motivi izdaje, prodaje, veleizdaje, odnarođenja, dok je summa djela "Planetarijom", poduža pjesma u kojoj su sažeti svi glavni hrvatski mitovi i likovi posljednjih 500 godina, od bitaka s Turcima do Starčevića i Supila, od Križanića i Gundulića do Strossmayera. "Balade" su istovremeno korjenito nacionalna i univerzalna knjiga: mitografija tragičnog ljudskog kosmosa, inkarniranog ovaj puta ne u dogodovštinama kraljeva i velmoža, nego u višestoljetnom iskustvu gaženog narodnog kolektiva.
Drame Miroslav Krleža je izuzetnu stvaralačku energiju posvetio dramskom žanru – činjenica koja ne začuđuje uzme li se u obzir njegova adolescentska fascinacija dramskom literaturom (mahsuz skandinavskom), kao i angažman (društveni život, brak, poznanstva) u pozorišnom miljeu koji ga je neprestano privlačio.
Iako postoje različite periodizacije Krležinog dramskog spisateljstva, vidljivo je da u ranijoj fazi ("Kraljevo", 1918, "Kristofor Kolumbo", 1918, "Michelangelo Buonarrotti", 1919.) prevladava prometejsko-titanski pogled izražen u likovima herojskih vitalista, ali i groteskne karnevalske sotije u masovkama. Sam je scenski rukopis pod jasnim uticajem ekspresionizma i eksperimentalnih pozorišnih strujanja (poigravanje sa zvucima, rasvjetom, jurnjava i tučnjava po pozornici, retorika likova koja je više nalik na deklamatorske političke proglase); ukratko, to su eksperimentalni komadi koji, iako prikazuju historijske ličnosti iz renesansnog miljea, jasno izražavaju piščevu vjeru u budućnost koju je pobudila komunistička revolucija u Rusiji (uostalom, prilično čestom pojavom u Evropi neposredno poslije Prvog svjetskog rata bijaše kombinacija pozorišnog eksperimentiranja i lijeve radikalne ideologije).
U drugom dijelu stvaralaštva Krleža piše radnjom i energijom nabijene dramske komade u kojima se koriste neki ekspresionistički postupci, no u funkciji realističkoga prikaza socijalnih i nacionalnih previranja posljednjih dana Austro-Ugarske i nastanka nove države ("Galicija", 1922., "Golgota", 1922., "Vučjak", 1923.).
Treći dio piščevog dramskog opusa ujedno je i najpoznatiji: u ciklusu o Glembajevima, autor se vratio skandinavskim naturalističko-simbolističkim uzorima svoje adolescencije. U prikazu pada i rascjepa magnatske porodice Glemabajevih, te drugih osobnosti iz staleža visokog građanstva, Krleža je, uzme li se u obzir energija i sistematičnost koje je uložio u tu trilogiju ("U agoniji", 1928., "Gospoda Glembajevi", 1928., "Leda", 1932.), stvorio pomalo neobičan korpus. Posve sigurno snažno ostvarenje psihološkog naturalizma, piščev najpoznatiji dramski ciklus je stilski anakron: u doba radikalne eksperimentalne poetike, koja se proteže od Pirandella preko Brechta do poslijeratnih Ionesca i Becketta, Krleža je ignorirao pozorišno inovatorstvo i vratio se predčehovljevskim uzorima. Motivi za to ostaju nejasni, no vjerovatno su u vezi s piščevim približavanjem građanskim slojevima, kojima je lakše bilo apsorbirati konvencionalniju dramaturšku poetiku. Bitno je i naglasiti da je to jedini dio Krležina stvaralaštva u kojem on tematski i stilski zaostaje za glavnim strujanjima svoga vremena (što se nikako ne bi moglo reći za poeziju, novelistiku, roman, esej i memoarsku publicistiku).
Poslijeratni autorov opus tvori nekoliko drama od kojih su najpoznatije "Aretej", 1959. i "Saloma", 1963, dramske fantazije izvan realističkog miljea (miješaju se prostorni i vremenski planovi, situacije i likovi) koje problematiziraju politiku, rat i historiju – tekstovi koji su možda interesantniji za čitanje nego za izvođenje.