Kraljevina Dalmacija bila je to austrijska krunska zemlja u Austrijskom Carstvu (1815-1867) i Austro-Ugarskoj Monarhiji (1867-1918). Preustrojem Monarhije 1867. ostaje u austrijskom dijelu, odvojen od Hrvatske i Slavonije (tada u mađarskoj polovini). Međutim, Dalmacija je pravno bila sastavni dio Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koja ju je stoga nosila u svom nazivu i grbu (Dalmacija je priznata kao sastavni dio Trojedne Kraljevine i član 66. Hrvatsko-ugarske naseljavanje), iako do stvarnog ujedinjenja Dalmacije sa Hrvatskom i Slavonijom nikada nije došlo. Od 1861. Kraljevina Dalmacija ima svoju saborsku skupštinu: Dalmatinski sabor sa sjedištem u Zadru. Pokrajinski odbor, koji je birao Sabor (osim predsjednika, i predsjednik Sabora, kojeg su imenovali car i kralj), predstavljao je Vladu Kraljevine Dalmacije u samoupravnim poslovima. Centralnu vlast predstavljao je C. kr. Vlada u Zadru (tal. Imperial Regio Governo della Dalmazia), koja se od 1852. zove C. kr. Namjesništvo (talijanski: Imperial Regia Luogotenenza della Dalmazia) vodi guverner ili guverner kojeg imenuju car i kralj, kao i u drugim krunskim zemljama austrijskog dijela Austro-Ugarske. Nestao je krajem oktobra 1918, kada je Hrvatski sabor proglasio neovisnost Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Rijekom i priključenje Državi SHS. Gotovo u isto vrijeme velike dijelove Dalmacije okupirala je Kraljevina Italija na osnovu tajnog Londonskog ugovora sklopljenog sa Velikom Britanijom, Francuskom i Rusijom..
Historija
Prva austrijska uprava Vijest o padu Venecije revoltirana je od strane seljaka i pučana diljem Dalmacije. Osim toga, pojavio se snažan pokret za ujedinjenje sa Hrvatskom. Franjevci i drugi kler održali su skupove, na primjer u Karinu, tražeći ujedinjenje. Pridružili su im se splitski nadbiskup Cipiko, makarski biskup, ali i pravoslavno sveštenstvo. U junu 1797. formirali su izaslanstvo za odlazak u Beč da traže od cara ujedinjenje, ali ih je spriječio mirovni ugovor, pa su adresu poslali hrvatskom banu. Kampoformijskim mirom 1797. podijeljena su nekadašnja venecijanska imanja između Francuske i Habsburške Monarhije. Cijela Dalmacija i Istra pripadale su Habsburškoj Monarhiji. Austrijsku vojsku sa oko 4.000 vojnika u posjedu Dalmacije predvodio je podmaršal Matija Rukavina, pristalica ujedinjenja Dalmacije sa Hrvatskom, koji je postavljen i za vojnog namjesnika Dalmacije. Narod i sveštenstvo s oduševljenjem su dočekali dolazak vojske sastavljene uglavnom od Hrvata, koju je predvodio hrvatski podmaršal. Međutim, Beč je Dalmaciju tretirao kao novoosvojenu državu i predao je direktno vladi u Beču. Tako je 1798. C. kr. Vlada u Zadru (tal. Cesareo Regio Governo in Zara) na čelu s guvernerom. Članove vlade i guvernera postavljao je car, a bili su podređeni C. kr. Dvorskoj komisiji za Istru, Dalmaciju i Albaniju u Veneciji (tal. Ces. Reg. Commissione aulica per l'Istria, Dalmazia ed Albania), a od 1802. Odsjeku za Dalmaciju i Boku Dvorske kancelarije u Beču. Sama pokrajina je bila podijeljena na upravno-sudske okruge, odnosno mjesne starješine (tal. superiorità locale), na čijem čelu je bio rektor (tal. rettore) ili sudija-administrator (tal. giudice dirigente). Sjedišta mjesnih starješina bila su u Cresu, Krku, Rabu, Pagu, Zadru, Ninu, Novigradu, Skradinu, Šibeniku, Kninu, Sinju, Trogiru, Splitu, Klisu, Omišu, Braču, Hvaru, Korčuli, Imotskom, Makarskoj, Poljicima i Metkoviću. . Sud je 1802. službeno odbio zahtjev za ujedinjenjem. U svojoj kratkoj administraciji, austrijska vlada nije mnogo promijenila sadašnji venecijanski sistem, već je samo provela ograničene reforme u obrazovanju i pravosuđu. U Zadru je 1803. otvorena gimnazija. Nakon austrijskog poraza protiv Napoleona, Požunskim mirom 1805. Dalmacija je predata Francuzima, koji su je pripojili Napoleonovoj satelitskoj Kraljevini Italiji.
Francuski interregnum Austrija se 26. decembra 1805. Požunskim mirom morala odreći Istre, Dalmacije i svih jadranskih otoka, pa je u veljači 1806. Francuska preuzela vlast u Dalmaciji. Mlečanin Vincenzo Dandolo postao je generalni providur i civilni upravitelj francuske pokrajine Dalmacije (1806-10), dok je francuski general Auguste Marmont preuzeo sve vojne ovlasti. Novim povećanjem francuskih struja na račun Austrije (mir u Šenbrunu, 14. oktobra 1809.) Dalmacija je uključena u sastav Ilirskih provincija, a Napoleon je 15. aprila 1811. izdao dekret o uređenju Ilirije koju je podelio na 6 civilnih provincija, od kojih je jedna bila Dalmacija i Dubrovnik.
Godine vojne uprave i Druga austrijska uprava Već 1811. Britanci su od Francuza preuzeli Vis, a 1812. Lastovo, Korčulu, Pelješac, Hvar, Cavtat, dubrovačke otoke i Split. Kotor su držali Rusi. Nakon bitke kod Leipziga i pada Napoleona, Habsburgovci su 1813. odlučili zauzeti ostatak Dalmacije. Akciju je izveo general bojnik barun Franjo Tomašić sa 2.900 vojnika iz Hrvatske. Knin je zauzeo većinu svojih snaga, a nakon kratke opsade Zadar, dok je njegov pomoćnik general Todor Milutinović sa odredom banskih husara osvojio Kotor i Dubrovnik i protjerao Crnogorce.
Uredbama Bečkog kongresa 1814. i 1815. cijela Dalmacija je formalno pripojena Austrijskom carstvu kao krunska zemlja, a Dalmaciji je pripojena Dubrovačka Republika, koja je prestala postojati 1808. kada je ukinuta god. francuski. Za namjesnika je postavljen Barun Tomašić, a upravu je preuzela zemaljska vlada na čijem je čelu bio. Kako bi što bolje integrirao prostor od otoka Raba do Budve, bečki dvor je osnovao posebnu teritorijalnu jedinicu: Kraljevinu Dalmaciju. S istom namjerom, papinska bula Locum Beati Petri uspostavila je jedinstvenu zadarsku crkvenu metropolu, kojoj su podređene sve dalmatinske biskupije, uključujući Split i Dubrovnik, nekadašnja nadbiskupijska središta, dok su mnoge dalmatinske biskupije ukinute (Stonsko-korčulanska, Trogirska, Ninska). , Skradin i Rab). ). ), a Makarska biskupija pripojena je Splitu.
U periodu od 1816. do 1822. osnivaju se svi središnji zemaljski organi u Zadru (na čelu s K.Kr. vladom Dalmacije - talijanskim I.R. Governo della Dalmazia - s guvernerom kao upraviteljem i "predsjednikom" vlade), tj. područnih organa uprave (okruga, okruga i općina), a izvršena je i sudska reorganizacija. Ovi upravni i sudski organi će djelovati do 1852/1854. i 1868, kada je uspostavljena nova upravno-sudska organizacija pokrajinskih organa u Zadru (umjesto Vlade, C.kr. namjesništvo za Dalmaciju - talijanski I.R. Luogotenenza della Dalmazia - na čelu s namjesnikom) i nižih upravnih i sudskih organa. . , sudbene oblasti, općine), takva organizacija, uz manje izmjene, ostat će na snazi do 1918. (na temelju februarskog patenta iz 1861. osnovan je Dalmatinski sabor). Austrija je u Dalmaciju dovodila i strane zvaničnike, uglavnom iz sjeverne Italije (tada dio Monarhije) i Austrije. Godine 1832. otvorena je nova cesta (koju je izgradio Josip Kajetan Knežić) preko prijevoja Mali Alan, tek druga veza s kontinentalnom Hrvatskom. Austrijska uprava povećala je broj škola: do 1839. bilo ih je oko 50, a do 1846. oko 150, koje je pohađala trećina školske djece. Međutim, hrvatski je bio gotovo izuzetak u školama na štetu talijanskog.mini|Jakob Alt - Piazza Grande mit der Domkirche von Sebenico - 1841 Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji
Pokreti hrvatskog narodnog preporoda u tzv Banska Hrvatska počela se osjećati i u Dalmaciji. Godine 1835. Božidar Petranović je u Zadru počeo izdavati Srpsko-dalmatinski časopis, a 1844. Ante Kuzmanić pokrenuo je časopis Zora dalmatinska u Zadru i započeo rad na jezičnoj i nacionalnoj svijesti Dalmatinaca, koju je do sada podsticalo samo sveštenstvo. Revolucionaran 1848, u početku je donio stidljivu političku podjelu na marksiste (pristalice obnove Republike Svetog Marka) i monarhiste (pristalice Habsburške monarhije). Kako su bogati talijanski građani i plemstvo zbog izbornih pravila imali potpunu kontrolu nad gradovima i njihovim skupštinama, prijedlog županijskih i gradskih skupština Kraljevine Hrvatske „Braći Dalmatinima iste krvi i jezika“ 1848. za ujedinjenje sa Hrvatskom je glatko odbijena. Međutim, hrvatske nacionalne struje i pokreti su još uvijek bili jaki. Župnici i stanovništvo Dalmatinske zagore reagirali su na autonomaštvo pismom Jelačiću, u kojem su ipak tražili ujedinjenje, jer su protivnici u velikoj manjini. U prosincu 1848. Franjo Josip I. imenovao je bana Jelačića za namjesnika Dalmacije. Njegovom imenovanju protivile su se općine Split i Zadar (tada u autonomnim rukama), a preporoditelji u Dalmaciji, posebno u Dubrovniku, dočekali su ga s velikim očekivanjima. Ali oni se uglavnom ne ispunjavaju. Jelačićeva vladavina ostala je uglavnom formalna, a sud je odbio da se ujedini s Hrvatskom. Godine 1851. Jelačić je posjetio Dalmaciju, a u Dobroti (Boka Kotorska) dočekan je s posebnim oduševljenjem. Kako bi se suprotstavili italijanskom državljanstvu, osnivane su javne čitaonice i društva, uglavnom pod "slavenskim" imenom. Mali korak naprijed bila je odluka vlade da se hrvatski kao drugi nacionalni jezik uči u srednjim školama. Unatoč tome, škole s hrvatskim nastavnim jezikom mogle bi se izbrojati na prste jedne ruke. Zato su franjevci u Sinju 1854. osnovali prvu hrvatsku gimnaziju u provinciji. mini|Miho klaić mini|Mihovil Pavlinovic (Zadar) Sukob narodnjaka i autonomaša
Godine 1860. car je odlučio obnoviti ustavni i politički život i sazvao prošireni carski savjet. Predstavnici Hrvatske i Slavonije, Vranyczany i Strossmayer, pokrenuli su pitanje ujedinjenja Dalmacije. Predstavnik Dalmacije Frane Borelli priznao je da su Italijani u manjini, ali smatra da još nije došlo vrijeme za taj korak. Tada je u Dalmaciji počelo okupljanje u dvije struje: Narodna stranka pod vodstvom Mihe Klaića i don Mihovila Pavlinovića i autonomaši predvođeni Antoniom Bajamontijem i Luigijem Lapennom. Autonomaši (Tolomaši) su uglavnom bili pripadnici talijanske nacionalne manjine i zagovarali su talijanski identitet Dalmacije, a kasnije su podržavali teoriju o posebnoj dalmatinskoj naciji, italijansko-slavenskoj umjesto hrvatske i srpske. Uz autonomaše bili su namjesnik Lazar Mamula, gradovi Zadar i Split, kojima su se pridružili i mnogi drugi gradovi i općine, te bečki dvor, koji se bojao da će u slučaju ujedinjenja oslabiti Austriju na račun Hrvatske i Ugarske. U narod su se odmah pridružili Stari Grad, Vrboska, Metković, Bol, a posebno Dubrovnik i Kotor. Populisti su se u početku kandidirali pod neutralnim, slovenskim ili narodnim imenom, kako bi bili prihvatljiviji italijanskom biračkom tijelu. Glavna točka njihovog programa bilo je ujedinjenje s Hrvatskom i uvođenje hrvatskog jezika u administraciju i obrazovanje.