Zaporožje (, [zɐpoˈr⁽ʲ⁾iʒːɐ] ) jest grad na jugoistoku Ukrajine, smješten na obalama rijeke Dnjepar. To je administrativni centar Zaporoške oblasti. Zaporožje ima 710.052 stanovnika po popisu 1. januara 2022.
Zaporožje je poznato po historijskom ostrvu Horticija; više elektrana uključujući nuklearnu elektranu Zaporožje (najveća nuklearna elektrana u Evropi), termoelektranu Zaporožje i hidroelektranu Dnjepar i zbog toga što je važan industrijski centar. U regionu se proizvode čelik, aluminijum, motori za avione, automobili, transformatori za trafostanice i druga teška industrijska roba.
Imena i etimologija Ime Zaporožje doslovno se odnosi na položaj grada koji se nalazi "iza brzaka" - nizvodno ili južno od brzaka rijeke Dnjepar, koji su nekada predstavljali veliku prepreku za plovidbu i mjesto važnih luka (1932. brzaci na Dnjepru su bili poplavljene kako bi postali dio rezervoara Dnjeparske hidroelektrane).Pospelov, pp. 25–26
Prije nego što je ime grada promijenjeno 1921, grad se zvao Aleksandrovsk ( [ɐlʲɪˈksandrəfsk]) ili Oleksandrovsk ( [olekˈsɑnd⁽ʲ⁾r⁽ʲ⁾iu̯sʲk]) po imenu tvrđave (; ), koja je bila dio Dnjeparske odbrambene linije Ruske Imprije.
Historija
Historija prije osnivanja lijevo|mini|285x285piksel|Kurganske stele Arheološki nalazi pokazuju da su oko savremenog grada prije otprilike dvije ili tri hiljade godina živjeli Skiti. Kasnije su tu živjeli Hazari, Pečenezi, Kumani, Tatari i Slaveni. Trgovački put od Varjaga do Grka prolazio je kroz ostrvo Horticija. Ove teritorije su nazvane "Divljim poljima", jer nisu bile pod kontrolom nijedne države (to je bila zemlja između jako erodiranih granica Poljsko-Litvanske Unije, Velike Kneževine Moskve i Osmanskog Carstva).
Godine 1552. Dmitro Višnevecki je podigao drvena utvrđenja na malom ostrvu Mala Horticija koje se nalazi u blizini zapadne obale ostrva Horticija. Arheolozi smatraju da su ova utvrđenja prototip Zaporoškog Siča - uporišta paravojnih seljačkih pukova kozaka .
Rusko Carstvo (1654–1917) Osnivanje Zaporožja mini|262x262piksel|Razglednica Zaporožja Godine 1770. tvrđava Aleksandrovskaja () je sagrađena i smatra se godinom osnivanja Zaporožja. Kao dio odbrambene linije Dnjepra, tvrđava je štitila južne teritorije Ruske Imperije od invazija Krimskih Tatara.Я. П. Новицкий. История города Александровска, (Екатеринославской губ) в связи с историей возникновения крепостей Днепровской линии 1770–1806 г. – Екатеринослав: Типография Губернского Земства, 1905. – 176 с. Neizvjesno je u čiju čast je tvrđava dobila ime. Neki vjeruju da je riječ o Aleksandru Mihajloviču Golicinu, generalu koji je služio Katarini Velikoj.Pospelov, pp. 25–26 Druge mogućnosti su princ Aleksandar Vjazemski ili Aleksandar Rumjancev.З історії Олександрівська
Godine 1775. Rusija i Osmansko Carstvo potpisali su mirovni sporazum Kučuk Kaynarca, prema kojem su južne zemlje Ruske nizije i poluostrva Krim postale teritorije pod ruskom upravom. Kao rezultat toga, Aleksandrovska tvrđava je izgubila svoj vojni značaj i pretvorena je u mali provincijski ruralni grad, poznat od 1806. pod imenom Aleksandrovsk ().Pospelov, pp. 25–26
Menonitski doseljenici mini|225x225piksel|Sinagoga u Aleksandrovsku sagrađena 1898. Godine 1789. menoniti iz baltičkog grada Gdanjska prihvatili su poziv Katarine Velike da nasele nekoliko kolonija na području savremenog grada. Ostrvo Horticija im je poklonila ruska vlada na "trajno vlasništvo". Godine 1914. Menoniti su prodali ostrvo nazad gradu. Menoniti su izgradili mlinove i poljoprivredne fabrike u Aleksandrovsku.
Tokom Ruske revolucije, a posebno tokom Drugog svjetskog rata, većina menonita je pobjeglo u Sjevernu i Južnu Ameriku, i veliki dio je nasilno preseljen u istočnu Rusiju. Trenutno malo menonita živi u Zaporožju, iako su u tom području sačuvane mnoge industrijske zgrade i kuće koje su izgradili menoniti.Friesen, R. Building on the Past: Mennonite Architecture, Landscape and Settlements in Russia/Ukraine. Raduga Publications, 2004.
Riječna skela Godine 1829. predložena je izgradnja riječne skele preko Dnjepra. Riječna skela je mogla nositi desetak zaprega. Projekat je odobrio car i kasnije je korišćen u drugim dijelovima Ruske Imperije. Godine 1904. riječna skela je zamijenjena mostom Kičkas, koji je izgrađen u najužem dijelu rijeke zvanim "Vučje Grlo", u blizini sjevernog dijela ostrva Horticija.
Uspostavljanje željezničke pruge i Kičkaškog mosta Prvi željeznički most preko Dnjepra bio je Kičkas () most, koji su projektovali Y. D. Proskuryakov i E. O. Paton. Građevinske radove je nadgledao F.W. Lat. Ukupna dužina mosta bila je 336 metara. Gornji sloj je imao dvokolosiječnu željezničku prugu, dok je donji sloj korišten za druge vrste vozila; obje strane mosta su određene kao pješačke staze. Izgrađena je na najužem dijelu rijeke Dnjepar poznatom kao Vukovo Grlo . Gradnja je počela 1900, a za pješački saobraćaj je otvorena 1902. Zvanično otvaranje mosta bilo je 17. aprila 1904, iako je željeznički saobraćaj na mostu počeo tek 22. januara 1908. Otvaranje Kičkaškog mosta dovelo je do industrijskog rasta Aleksandrovska.
Građanski rat (1917–1921) Kičkaški most je bio od strateškog značaja za vrijeme građanskog rata u Rusiji i služio je za prijevoz trupa, municije, ranjenika i saniteta. Zbog ovog mosta, Aleksandrovsk i njegova okolina bili su poprište žestokih borbi od 1918. do 1921. između Crvene armije i Bijele armije Denjikina i Vrangela, Petljurine Ukrajinske narodne armije Ukrajinske Narodne Republike i njemačko-austrijskih trupa i nakon njihovog poraza, borba sa ustancima koji su predvodili Hryhoriv i Mahno. Most je više puta oštećen. Najveću štetu nanijele su mu Mahnove trupe kada su se 1920. povukle iz Aleksandrovska i napravile rupu nasred mosta koja je bila široka 40 metara.
Za vrijeme SSSR-a (1922-1991)
Industrijalizacija 1920-1930-ih mini|255x255piksel|Glavna željeznička stanica u Aleksandrovsku, 1920. godina Početkom 20. vijeka, Zaporožje je bio mali ruralni gradić Ruske Imperije, koji je dobio industrijski značaj tokom procesa industrijalizacije koja je sprovela sovjetska vlada 1920-ih i 1930-ih godina.Između 1929–1932. izrađen je glavni plan izgradnje grada, 10 km od starog grada Aleksandrovska na najužem dijelu rijeke Dnjepar planirana je izgradnja hidroelektrane, najmoćnije u Evropi u to vrijeme. U neposrednoj blizini stanice plan je bio izgraditi novi moderni grad i gigantske fabrike čelika i aluminija. Kasnije je stanica dobila naziv"DnjeproHES", čeličana -" Zaporizhstal' ", a novi dio grada - "Socgorod". (Socijalistički grad)New world review, p40. Proizvodnja kombinata aluminijuma ("DAZ" – Kombinat aluminija Dnjepar) prema planu je trebala da premaši ukupnu proizvodnju aluminijuma širom Evrope u to vrijeme.
Tridesetih godina prošlog stoljeća američka kompanija United Engineering and Foundry Company izgradila je čeličanu, koja je proizvodila čeličnu traku za toplo i hladno valjanje. Ovo je bila kopija čeličane Ford River Rouge. Godišnji kapacitet čeličane dostigao je 540,000 tona. Širina trake je bila 170 cm.The Soviet economy and the Red Army, 1930–1945, by Walter Scott Dunn, Greenwood Publishing Group, 1995 , page 13. Postojala je i druga sekcija ove čeličane koja je koristila sovjetsku kopiju Demag AG mlina za traku. Proizvodila je čelične trake dužine 110 cm.
Hidroelektrana, DniproHES mini|250x250piksel|Hidroelektrana Dnjepar Prekretnica u historiji grada bila je izgradnja hidroelektrane (DniproHES), koja je počela 1927, a završena 1932. Glavni projektant projekta bio je , rukovodilac izgradnje – , glavni arhitekta – V. A. Vesnin i glavni američki savjetnik – pukovnik Hugh Cooper. Instalirani proizvodni kapacitet je bio 560 megavata, dužina konveksne brane bila je 760 metara, širina je bila 56 metara, a visina je bila 60 metara.
Osam turbina i pet električnih generatora dizajnirano je i proizvedeno u Sjedinjenim Američkim Državama. Ostala tri generatora proizvedena su u lenjingradskoj fabrici Elektrosila. Nakon puštanja u rad, brzaci Dnjepra su poplavljeni, a rijeka je postala plovna od Kijeva do Hersona. Godine 1980. izgrađena je nova zgrada generatora, a snaga stanice je povećana na 1.388 megavati
Grad socijalizma (Socgorod) Između hidroelektrane i industrijske zone, 19 km udaljeno od centra starog Aleksandrovska osnovana je stambena četvrt br. 6, koja je dobila ime "Socgorod". Arhitekti su vjerovali da korištenjem novih arhitektonskih oblika mogu stvoriti novo društvo. Distrikt br. 6 bio je jedan od rijetkih implementacija koncepta urbanog razvoja. Izgradnja okruga počela je 1929, a završena 1932.
Glavna ideja koja je vodila arhitekte bila je stvaranje vrtnog grada, grada budućnosti. U Socgorodu su izgrađene višespratnice (ne više od 4 sprata) sa velikim, prostranim stanovima sa prostranim dvorištima i drvećem oko zgrada. Nikolaj Kolli, VA Vesnin, , VG Lavrov i drugi dizajnirali su DniproHES i SocGorod. Le Corbusier je nekoliko puta posjetio grad 1930-ih. Arhitekte su koristile ideje konstruktivističke arhitekture .
Nazivi ulica su se često mijenjali. Prvobitni naziv Avenije metalurga bio je Aleja entuzijasta. Ovaj put vodi do industrijske zone. U to vrijeme su vjerovali da ljudi koji idu u tvornicu imaju samo pozitivna osjećanja poput radosti, ponosa i entuzijazma. Na kraju puta nalazi se skulptura metalurga vajara Ivana Nosenka iz 1963. Za vrijeme njemačke okupacije nosila je ime Ševčenkova avenija. Kasnije je preimenovana u Staljinovu aveniju; a nakon njegove smrti dobila je današnje ime Metalurška avenija. Avenija Soborni je prvobitno imala ime Libkhnet Avenue. Ulica "Četrdeset godina Sovjetske Ukrajine" nekada se zvala Sovnarkomovska ulica, a za vrijeme njemačke okupacije Hitlerova ulica.
Željeznički mostovi na Dnjepru Lokacija Kičkaškog mosta bila je u zoni plavljenja uzvodno od hidroelektrane. Prvobitno je planirano da se rastavi i ponovo izgradi na drugoj lokaciji, ali stručni savjet je bio protiv toga, jer ne bi bilo isplativo i jer je jeftinije izgraditi novi most.The bridges of Zaporizhzhia (Мосты Запорожья) , by L. Adelberg (Адельберг Л), pub RA Tandem st, Zaporizhzhia, 2005.
Izgradnja hidroelektrane značila je da je bio potreban novi željeznički most preko Dnjepra. Umjesto jednog mosta, kao do sada, odlučeno je da pruga pređe preko ostrva Khorticija . Široki dio rijeke između Khorticije i grada poznat je kao Novi Dnjepar, a uži dio između Khorticije i predgrađa na desnoj obali rijeke poznat je kao Stari Dnjepar. Preko Novog Dnjepra sagrađen je trolučni dvostepeni most. Svaki luk dug je 140 m. Kada se uračunaju prilazni rasponi, ukupna dužina mosta je 715 m i ukupna težina je 8,480 tona.
Preko Starog Dnjepra je sagrađen jednokrilni lučni most. Ukupna dužina mosta bila je 370 m; rasponi luka 224m i tada je bio najveći most sa jednim rasponom u Evropi. Težina mosta bila je 5,220 tona. Oba mosta projektirao je profesor Streletsky. Izrađeni su od čelika zakovanog zakovicama, a imali su dva nivoa: gornji za željeznički saobraćaj i donji za drumski i pješački saobraćaj. Izgradila ih je kombinacija čehoslovačkih i sovjetskih radnika pod vodstvom sovjetskog inženjera po imenu Konstantinov. Lukovi su sagrađeni od čelik proizvedenog u Vitkovetskoj čeličani u Čehoslovačkoj, ostali čelični elementi su izrađeni u Dnjepropetrovskom metalurškom kombinatu. Novi mostovi otvoreni su 6. novembra 1931. Kičkaški most je potom srušen.
Drugi svjetski rat (1941–1945) mini|360x360piksel|Vojnik Crvene armije u blizini hidroelektrane Dnjepar
Njemačka okupacija Rat između SSSR-a i nacističke Njemačke počela je 22. juna 1941.