Hunkar-iskelesijski sporazum bio je sporazum potpisan između Ruske Imperije i Osmanskog Carstva 8. jula 1833, nakon vojne pomoći Rusije protiv Muhamed Ali paše iz Egipta iste godine. Sporazum je donio savez između dvije sile, kao i garanciju da će Osmanlije zatvoriti Dardanele za sve strane ratne brodove ako Rusi zatraže takvu akciju i imao je značajne posljedice po spoljne odnose Osmanskog Carstva, posebno sa Velikom Britanijom, jer su odredbe sporazuma zabrinjavale druge velike sile Evrope.
Pozadina Muhamed Ali pašea, navodno samo vazal Osmanskog Carstva, nastojao je povećati svoju ličnu moć i steći kontrolu nad Palestinom, Sirijom i Arabijom. Da bi opravdao napad na svog gospodara, koristio se izgovorom za lični spor sa pašom od Akre.Lord Kinross, The Ottoman Centuries: The Rise and Fall of the Turkish Empire, (New York: William Morrow and Company, Inc, 1977), 467.
Egipatski napredak Krajem 1831. poslao je svoju tek reformiranu vojsku prema Siriji, pod komandom svog sina Ibrahim-paše, što je rezultiralo osmanlijsko-egipatskim ratom (1831-1833) protiv sultana Mahmuda II. Ibrahimove snage su brzo zauzele Gazu i Jerusalem, i uspješno opsjeli Akru prije nego što su krenule na Alep i Damask, "pobijedivši uzastopne bitke protiv Mahmudovih novih trupa, koje još nisu bile dorasle tako uvježbanom neprijatelju"; do 18. juna 1832. Ibrahim je uspio da preuzme kontrolu nad cijelom Sirijom.Lord Kinross, 467. Na neko vrijeme, egipatska vojska se zaustavila dok je Ali paša pokušavao da pregovara sa sultanom. Međutim, kada je postalo jasno da je diplomatija propala, Ibrahim je poveo svoje snage u samu Anadoliju gdje je okupio sultanove protivnike i zauzeo grad Konyju 21. novembra.Stanford J. Shaw and Ezel Kural Shaw, History of the Ottoman Empire and Modern Turkey, Volume II: Reform, Revolution, and Republic: The Rise of Modern Turkey, 1808-1975, (New York: Cambridge University Press, 1977), 33. Mahmud II je poslao veliku vojsku da pokuša zaustaviti egipatsko napredovanje, ali je ona bila slomljena u bici kod Konye 21. decembra i "jednim udarcem je otvorio put za potpuno osvajanje Anadolije."Shaw and Shaw, 33. Ibrahim je nastavio napredovanje sve dok nije došao u blizinu Istanbula, osmanlijske prijestolnice.
Odgovor Panika se proširila Carigradom dok se egipatska vojska približavala sjedištu osmanlijske vlasti. Mahmud II je hitno uputio molbe za pomoć i Britaniji i Francuskoj, ali je odbijen zbog unutrašnjih zabrinutosti, kao i zbog umiješanosti oba naroda u upravljanje stanjem nakon nedavno završene Belgijske revolucije. Lord Kinross tvrdi da ovo sultanu nije ostavilo drugog izbora osim da pozove svog bivšeg neprijatelja, Rusiju u pomoć.Lord Kinross, 468. Prema Baileyju, odgovor od cara bio je toliko pozitivan i brz, da je Mahmud II oklijevao da prihvati, verujući da bi to mogla biti zamka.Frank Edgar Bailey, British Policy and the Turkish Reform Movement: A Study in Anglo-Turkish Relations, 1826-1853, (Cambridge, MA: The Harvard University Printing Office, 1942), 48. Ipak, sultan je bio voljan pozdraviti svaku pomoć koju je mogao dobiti i prihvatio je rusku ponudu. Car je odmah poslao znatne snage trupa da blokiraju potencijalno napredovanje Egipta na Istanbul. Nejasno je koliko je tačno trupa car poslao; Lord Kinross tvrdi da je to bila vojska od oko 18.000 ljudi, dok Bailey sugeriše da je to možda bila dvostruko veća snaga od skoro 40.000 vojnika.Bailey, 48. Bez obzira na tačnu veličinu ruske pomoći, bilo je dovoljno strašno da navede Ibrahima da odluči započeti pregovore sa sultanom umjesto da rizikuje bitku sa Rusima. Stoga je samo prisustvo ruskih trupa bilo dovoljno da zaustavi egipatski napad.
Evropske reakcije Prisustvo ruskih trupa tako blizu osmanlijske prijestolnice je zabrinulo Britaniju i Francusku. Uviđanje ove potencijalne prijetnje natjeralo je dvije nacije na akciju. Lord Palmerston, britanski ministar vanjskih poslova, predvodio je napore i izvršio snažan diplomatski pritisak "da se izvrši na sultana da insistira na povlačenju Rusije, u zamjenu za ustupke Muhamed Aliju i englesko-francusku garanciju protiv njegove dalje invazije." Međutim, diplomatija nije bila jedino oruđe koje su koristili, jer su i Britanci i Francuzi poslali flote na Dardanele.Virginia H. Aksan, Ottoman Wars 1700-1870: An Empire Besieged, (London: Pearson Education Limited, 2007), 375. Ova akcija je služila dvostrukoj svrsi: prisiljavanje sultana da prihvati njihov zahtjev, uz prijetnju Rusima i sprječavanje svake dalje vojne akcije koju bi mogli preduzeti.
Posljedice sukoba i intervencije Sultan se konačno pokorio, što je dovelo do Kutahijske konvencije u maju 1833, kojom je Muhamed Aliju službeno dodijeljena kontrola nad Sirijom, Adanom, Tripolijem, Kritom i Egiptom, iako nije bilo garantovano da će ove titule biti nasljedne nakon njegove smrti. Čim je ovaj mir uspostavljen, Rusi su započeli proces povlačenja svojih trupa sa osmanlijske teritorije. Činilo se kao da je stvari došao svom razumnom kraju, ali ubrzo nakon povlačenja svih ruskih trupa, britanska vlada je saznala da je dva dana prije završetka ove evakuacije sultan Mahmud II potpisao Hunkar-iskelesijski sporazum s carem Nikolom I.Bailey, 49. Ova spoznaja uznemirila je britanske vođe, jer se činilo da ukazuje da Rusija sada ima ogroman uticaj na Osmansko Carstvo i njegove poslove.
Sporazum mini|300x300piksel|Bosfor (crveni), Dardaneli (žuti) i Mramorno more između njih, zajednički su poznati kao "Turski moreuz". Prikazane su moderne granice.
Sporazum je brzo postignut i potpisan je 8. jula 1833, a sastojao se prvenstveno od odbrambenog saveza između Rusije i Osmanskog Carstva koji je u početku trebao trajati osam godina, i uključivao je obećanje da će međusobno razgovarati o pitanjima sigurnosti.Aksan, 375. Ovo je na značajan način povezalo dva carstva i činilo se da je Rusima dalo priliku za buduće vojne intervencije u Osmanskom Carstvu, što ga je zapravo učinilo protektoratom ruske države. Iako je ovaj dio ugovora sam po sebi bio važan, najznačajnija karakteristika bila je njegova tajna odredba.
Tajna odredba Ova odredba je pozivala na osmanlijsku vojnu podršku prema uslovima sporazuma; umjesto da šalju trupe i oružje kao podršku svojim ruskim saveznicima, Osmanlije bi zatvorile Dardanele za sve strane ratne brodove pod ruskom komandom. Ispod je cijeli tekst tajnog članka: "Na osnovu jedne od klauzula člana I Patentnog ugovora o odbrambenom savezu zaključenog između Carskog suda Rusije i Uzvišene Porte, dvije visoke strane ugovornice su dužne jedna drugoj pružiti uzajamnu značajnu pomoć i najefikasniju pomoć, za sigurnost svojih dominiona. Ipak, Njegovo Veličanstvo car Rusije, želeći da poštedi Uzvišenu Osmansku Portu troškova i neugodnosti koje bi joj mogle biti izazvane pružanjem tako značajne pomoći, neće tražiti tu pomoć, ako okolnosti dovedu Uzvišenu Portu pod obaveza njegovog opremanja. Uzvišena Porta, umjesto pomoći koju je dužna pružiti u slučaju potrebe prema principu reciprociteta Ugovora o patentu, ograničit će svoju akciju u korist Carskog suda Rusije na zatvaranje moreuza Dardanela, da znači da se ne dozvoli da u njega uđe strano ratno plovilo, pod bilo kojim izgovorom."Bailey, 49-50.
Tumačenja Tajne odredbe Ova odredba je bila vrlo kontroverzna i njeno pravo značenje je još uvijek predmet rasprave. Postoji neslaganje oko toga koji bi tačno bili uslovi zatvaranja Dardanela. Neki tumače da nedostatak bilo kakvog posebnog pominjanja ruskih ratnih brodova znači da njihovi brodovi nisu bili uključeni u one kojima je bio zabranjen prolaz kroz Dardanele. Drugi ističu da isti nedostatak bilo kakve posebne odredbe za ruske ratne brodove ukazuje na to da im ugovor nije dao nikakva posebna prava. Također se vodi debata o tome šta se podrazumijeva pod izrazom "u slučaju potrebe". Neki vjeruju da je to značilo samo dok je Rusija bila u ratu, dok su drugi tumačili da će Dardaneli uvijek biti zatvoreni za strane ratne brodove. Ove spekulacije su počele kada su Britanci otkrili puni opseg ugovora. Tajna odredba nije zvanično saopštena britanskoj vladi do 16. januara 1834, ali su oni bili svjesni nekoliko mjeseci prije toga.
Britanci su protumačili sporazum i njegovu tajnu klauzulu kao potencijalno veliki uticaj na njihove odnose s Rusijom, Osmanslijkim Carstvom i uspostavljenu ravnotežu snaga. Hale tvrdi da je lord Palmerston bio prisiljen na akciju "pošto je pogrešno vjerovao da je tajna klauzula [sporazuma] omogućila ruskim ratnim brodovima slobodan prolaz kroz moreuz."William Hale, Turkish Foreign Policy 1774-2000, (London: Frank Cass Publishers, 2000), 25. Osim toga, Palmerston i ostatak britanske vlade su vjerovali "dok je neposredna prednost sporazuma neznatna, 'potencijalna prednost za Rusiju' je bila vrlo velika, jer je 'naviknuvši Portu na položaj vazala' Rusija 'pripremila put za ponavljanje ekspedicije iz 1833.'"Bailey 53. Strahovali su da bi ovaj potencijal buduće ruske intervencije u Osmanskom Carstvu ugrozio britanske veze s Indijom i trgovinu na Bliskom istoku u cjelini, iako je, kako kaže Bailey, "međutim, neposredna briga ministra vanjskih poslova bio je problem moreuza."Bailey, 53. Ovo tumačenje ugovora trebalo je da oblikuje britansku spoljnu politiku prema Osmanskom Carstvu u decenijama koje dolaze.
Posljedice sporazuma Prema Baileyju, potpisivanje Hunkar-iskelesijski sporazuma bilo je ono što je u potpunosti probudilo Britaniju za "važnost geografskog, političkog i ekonomskog položaja Osmanskog Carstva u Evropi."Bailey, 38. Kratkoročno, Britanci su protestvovali zbog sporazuma, tvrdeći da je prekršio Dardanelski mir iz 1809, koji je propisivao uslove da nijednom stranom ratnom brodu neće biti dozvoljeno da uđe u moreuz. Njihov formalni protest je zaključen "ako odredbe tog sporazuma ubuduće dovedu do oružanog miješanja Rusije u unutrašnje stvari Turske, britanska vlada će imati slobodu da djeluje u takvoj prilici, na bilo koji način na koji okolnosti tog trenutka mogu da zahtijevaju." Francuzi su također izdali sličnu izjavu u vezi sa svojom zabrinutošću zbog mogućeg ruskog vojnog uplitanja. Ove dvije izjave pokazale su koliko su zapadne sile ozbiljno shvatile odredbe sporazuma.
Dugoročno gledano, Britanci su postali uvjereni da je potreban drugačiji pristup i posvetili se politici prema kojoj "Osmansko Carstvo treba očuvati, podržati, reformirati i ojačati". Od tog trenutka, Britanci, pod Palmerstonovim vodstvom, poduzeli su niz akcija kako bi uveli ovu novu politiku prema Osmanskom Carstvu. One su se kretale od povećane trgovine sa Osmanlijama do jačanja britanske flote na Levantu i ponuda vojnih i pomorskih misija Mahmudu II i za pomoć sultanu u slučaju da Muhamed Ali paša zaprijeti daljnjom vojnom akcijom, i "kao gesta da se nadoknadi britansko nekadašnje zanemarivanje."