Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) bilo je najviše predstavničko i zakonodavno tijelo na teritoriji Hrvatske za vrijeme okupacije Kraljevine Jugoslavije od strane Sila Osovine u Drugom svjetskom ratu.
Prvi put je sazvan 13. i 14. juna 1943. u Otočcu i Plitvicama, kao glavno političko predstavničko tijelo, na oslobođenom dijelu teritorije Hrvatske, od strane jugoslavenskih partizana. Njime je dominirala Komunistička partija Hrvatske (KPH), politički ogranak Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), koja je djelovala na području koje u velikoj mjeri odgovara današnjoj Hrvatskoj. U ZAVNOH-u su bili i predstavnici ili bivši članovi seljačkih organizacija i sindikata: Hrvatska seljačka stranka (HSS) i Samostalna demokratska stranka (SDS).
Uz obavljanje svakodnevnih regulacijskih i državnih zadataka na području koje su držali jugoslavenski partizani u Hrvatskoj, pod vodstvom Andrije Hebranga, ZAVNOH je nastojao proširiti privlačnost partizanskog otpora hrvatskom stanovništvu predstavljajući se kao ne sasvim komunistički. Također je pokušala pomiriti Hrvate i Srbe u Hrvatskoj promicanjem hrvatskih interesa, ponekad marginalizirajući Srbe i izazivajući sukob s Titom. ZAVNOH je na trećoj sjednici u Topuskom potvrdio odluke o federalnoj poslijeratnoj Jugoslaviji koje je donijelo Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije, a 1945. ZAVNOH je preimenovan u Narodni sabor Hrvatske.
Pozadina
Invazija Jugoslavije
alt=Colour-coded map of Yugoslavia|mini|Kraljevina Jugoslavija je bila okupirana i podijeljena od strane Sila Osovine u aprilu 1941. Tražeći osvetu za njihovo povlačenje iz Trojnog pakta nakon jugoslavenskog državnog udara u martu 1941, Adolf Hitler je nastojao da uništi Kraljevinu Jugoslaviju rasparčavajući je za aneksiju i podjelu od strane Nacističke Njemačke i njenih saveznika. Taj potez podržao je italijanski vođa Benito Mussolini, koji je vjerovao da će pomoći fašističkoj Italiji da proširi svoju teritoriju apsorbirajući bivše jugoslavenske teritorije. Njemački planovi za raspad Jugoslavije predviđali su i neki oblik autonomije za Hrvate, iskorištavajući hrvatsko nezadovoljstvo jugoslavenskim režimom. Hitler je ponudio Mađarskoj priliku da anektira Hrvatsku 27. marta 1941. (očigledno misleći na teritorije koje su u velikoj mjeri odgovarale bivšoj Kraljevini Hrvatska i Slavonija), ali je regent Miklós Horthy odbio njegovu ponudu. Samo nekoliko dana kasnije Njemačka je odlučila uspostaviti hrvatsku marionetsku državu Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Nacisti su se obratili Hrvatskoj seljačkoj stranci (HSS), najpopularnijoj hrvatskoj političkoj stranci u to vrijeme, da uspostave državu. Ponudili su lideru stranke Vladku Mačeku mogućnost da njome upravlja, ali je Maček to odbio. Tada je njegova vladavina nevoljko ponuđena ustašama sa sjedištem u Italiji i njihovom vođi Anti Paveliću. Mussolini je nastojao da iskoristi obećanja data u memorandumu iz 1927. koji su predali Pavelić i Ivo Frank, obećavajući teritorijalne ustupke Italiji. Nezavisna Država Hrvatska (NDH) proglašena je 10. aprila, kada se Wehrmacht približavao Zagrebu. Deklaraciju je dao Slavko Kvaternik na poticaj i uz podršku SS pukovnika Edmunda Veesenmayera iz Dienststelle Ribbentropa. Paveliću i ustašama je bilo dozvoljeno da napuste Italiju i teritoriju Jugoslavije pod okupacijom Italije tek nakon što je Musolini izvukao pisanu potvrdu o obećanju iz 1927. kojom mu je omogućilo da u ranim jutarnjim satima 15. aprila stigne u Zagreb sa 195 ustaša. Jugoslavija se predala ubrzo nakon toga, 17. aprila 1941. s kraljem Petrom II i vladom, koji su pobjegli iz zemlje. Odluka da se tako rano odustane od oružanog otpora Silama Osovine dovela je jugoslavensku vladu u egzilu u loš položaj, dodatno oslabljenu zavađenim ministrima koji su izgledali ujedinjeni samo u svojoj opoziciji komunizmu.
Partizanski otpor
alt=Profile photo of Josip Broz Tito in uniform|mini|Josip Broz Tito je predvodio partizane protiv Sila Osovine u Jugoslaviji. Pošto je poraz bio neminovan, Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) dala je uputu svojim članovima (oko 8.000) da gomilaju oružje za oružani otpor, koji se do kraja 1941. proširio širom zemlje, osim Makedonije. Nadovezujući se na svoje iskustvo u tajnim operacijama širom zemlje, KPJ je organizovala partizane u snagu otpora koju je predvodio Josip Broz Tito. KPJ je zaključila da je nemačka invazija na Sovjetski Savez stvorila povoljne uslove za ustanak, a njen politbiro je 27. osnovao Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, sa Titom na čelu, 27. juna 1941. Na području koje je u velikoj mjeri odgovaralo današnjoj Hrvatskoj, Komunistička partija Hrvatske (KPH) djelovala je kao nominalno nezavisna partija, ali je bila de facto ogranak KPJ. Na početku rata imala je oko 4.000 članova.
Srpsko stanovništvo koje je živjelo u NDH bilo je željno da se uključi u partizansku borbu, zbog žestokog progona od strane ustaškog režima. KPJ se nadmetala za srpsku lojalnost sa četnicima, nacionalističkim srpskim gerilcima koji su se borili protiv partizana i NDH, podržanim od Fašističke Italije i organizovanim kao Dobrovoljačka antikomunistička milicija. Najveći doprinos regrutovanju hrvatskih partizana bio je prenos velikog dijela jadranske obale Italiji kroz Rimske ugovore kao ispunjenje Pavelićevog obećanja Mussoliniju. Do kraja 1943. hrvatski doprinos jugoslavenskom partizanskom otporu bio je nesrazmjerno velik: 38 od svojih 97 brigada.
Osnivanje AVNOJ-a
alt=Man speaking at a podium in front of six people at a dais and a seated audience|mini|Prvo zasedanje AVNOJ-a. U novembru 1942. partizani su zauzeli grad Bihać i osigurali veliki dio zapadne Bosne, Dalmacije i Like. U Bihaću je 26. i 27. novembra, na nagovor Tita i KPJ, osnovano Panjugoslavensko Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ). AVNOJ je na prvom zasedanju usvojio multietničku federalnu državu kao osnovu za buduću vladu zemlje, ali nije odredio poslijeratni sistem vlasti Broj budućih federalnih jedinica i njihova ravnopravnost bili su dvosmisleni.
AVNOJ je za predsjednika izabrao Ivana Ribara. Ribar, prvi predsjednik Ustavotvorne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije preimenovano u Narodnu skupštinu Kraljevine Jugoslavije), simbolizirao je kontinuitet s predratnom vladom. Organi osnovani AVNOJ-om 1942. nisu se formalno smatrali vladom, a Tito je rekao da međunarodni odnosi onemogućavaju formiranje vlade u tom trenutku. Opisao je AVNOJ kao politički instrument osmišljen za mobilizaciju. Uprkos nejasnoći u pogledu broja i ravnopravnosti budućih federalnih jedinica, AVNOJ je zagovarao sazivanje sličnih skupština u budućim federalnim jedinicama.
Zasjedanja
Prvo zasjedanje alt=Propaganda poster of a man and woman holding a flag|lijevo|mini|Partizanski plakat "Svi u borbu za slobodu Hrvatske". Na prvom zasjedanju AVNOJ-a Tito je zadužio člana Centralnog komiteta KPH Pavla Gregorića da što prije uspostavi vrhovno političko tijelo narodnooslobodilačkog pokreta u Hrvatskoj. Radna grupa, Vijećnici AVNOJ-a iz Hrvatske, osnovano je u Slunju početkom decembra 1942, a zasjedanje ZAVNOH-a očekivalo se sredinom januara 1943. Međutim, Bitka na Neretvi prisilila je da se planovi odgode. Umjesto toga, u selu Ponori, kod Korenice, sazvan je osmočlani Inicijativni odbor ZAVNOH-a. Na čelu Inicijativnog odbora bio je tročlani sekretarijat u sastavu Gregorić, Stanko Ćanica-Opačić i Šime Balen. Balen, bivši HSS-ovac kojeg je sekretar Centralnog komiteta KPH Andrija Hebrang nagovorio da se pridruži KPJ, kasnije je vodio Odjeljenje za propagandu ZAVNOH-a. Još jedan bivši aktivista HSS-a, Nikola Rubčić, doveden je za urednika Vjesnika (službenog lista ZAVNOH-a).
Odbor je 17. marta 1943. proglasio da preuzima svu narodnu vlast u Hrvatskoj do saziva ZAVNOH-a. Deklaracija od 26. maja naglašavala je da je narodnooslobodilački pokret u Hrvatskoj bio dio jugoslavenskog narodnooslobodilačkog pokreta; Hrvati i Srbi bi samostalno odlučivali o unutrašnjim stvarima i odnosima s drugim narodima nakon oslobođenja zemlje.
Nakon uspješne proljetne ofanzive 1943. i ponovnog zauzimanja većeg dijela Banovine, Korduna i Like od strane 1. korpusa, ZAVNOH se najprije sastao u Otočcu i Plitvicama kao vrhovno predstavnički političko tijelo Hrvatske 13. i 14. juna. Sjednicu je činilo 112 članova, sa jedanaestočlanim Izvršnim odborom koji je predvodio predsjednik Vladimir Nazor i tri potpredsjednika. Donijela je Plivičku rezoluciju u kojoj je detaljno opisana historija hrvatskog naroda i njegove borbe za slobodu, zaostalost Kraljevine Jugoslavije, vladavina terora NDH i četništva, te izdaja kraljevske vlasti u izbjeglištvu. Rezolucija je pozvala na oporavak hrvatskih zemalja koje su oteli stranci i "punu i istinsku demokratsku slobodu i ravnopravnost Hrvata i Srba".
Prvo zasjedanje ZAVNOH-a priznalo je "slobodnu Bosnu i Hercegovinu", odričući se kontrole nad Livnom. Zauzvrat je dobio Dvor i obalu između rijeke Neretve i Boke Kotorske koja je prvobitno bila dodijeljena bosanskim ili hercegovačkim partizanima.
Drugo zasjedanje alt=Formal photo of a mustachioed Andrija Hebrang|mini|Kao sekretar Centralnog komiteta KPH, Andrija Hebrang je imao značajan uticaj na rad ZAVNOH-a. Između prvog i drugog zasjedanja ZAVNOH-a, narodnooslobodilački pokret u Hrvatskoj porastao je sa 25.000 na 100.000 boraca i pojačao svoju kontrolu, posebno na primorju, nakon predaje Italije. Dana 20. septembra 1943. Izvršni odbor ZAVNOH-a odlučio je da vrati Istru, Rijeku, Zadar i druge hrvatske zemlje, koje je Italija prethodno pripojila, nazad Hrvatskoj, a samim tim i Jugoslaviji. AVNOJ je tu odluku potvrdio 30. septembra. Međutim, Tito je kritikovao ZAVNOH zbog preuzimanja suvereniteta umjesto Jugoslavije, videći tu odluku kao primjer latentnog nacionalizma u rukovodstvu KPH, koja je u to vrijeme kontrolisala oko 50% jugoslavenskih partizana.
Drugo zasjedanje ZAVNOH-a održano je u Plaškom od 12. do 15. oktobra 1943. godine. Proširila se za 66 članova, uglavnom iz HSS-a, jer se HSS raspao početkom rata. Vladko Maček predvodio je najutjecajniju frakciju stranke, usvajajući politiku čekanja oslobođenja od strane saveznika. Druga grupa, u kojoj je bio bivši ban Hrvatske Ivan Šubašić, pobjegla je iz zemlje da bi se pridružila kraljevskoj vladi u egzilu. Treća grupa se pridružila ustašama, a četvrta grupa, predvođena Božidarom Magovcem, organizirana kao Izvršni komitet HSS, pridružila se narodnooslobodilačkom pokretu kojim dominira KPH. Magovac je svoju HSS frakciju i KPH doživljavao kao koaliciju ravnopravnih. Iako su neki partizanski borci negodovali zbog prihvatanja članova HSS-a, zvanični stav KPH bio je da su pridošlice dobrodošle i da imaju slobodu da zadrže svoje političke stavove. Ovakav stav je zauzet u (tačnom) uvjerenju da će veći angažman pripadnika HSS-a dovesti do šireg učešća Hrvata u partizanskoj borbi. Grupa lidera Samostalne demokratske stranke (SDS) također je pristala na saradnju sa pokretom. Seljačke organizacije i sindikati slali su svoje predstavnike u ZAVNOH, koji je nastojao da predstavlja što širi sloj stanovništva. Učešće organizacija zavisilo je od njihovog prihvatanja vođstva KPH.
Na drugoj sjednici imenovan je 15-člani izvršni odbor, predvođen predsjednikom i trojicom potpredsjednika, za obavljanje političkih funkcija, te šestočlani sekretarijat izabran među članovima izvršnog odbora kao de facto hrvatska vlada za obavljanje svakodnevnih poslova. Sekretarijat je zadržao svoju funkciju sve do imenovanja Narodne vlade u Splitu 14. aprila 1945. alt=Vladimir Nazor with several Partisans|lijevo|mini|Sjednice ZAVNOH-a predsjedavao je pjesnik Vladimir Nazor.