Pietro Lorenzetti (1280. – 1348.) ili Pietro Laurati bio je italijanski slikar iz perioda kasne gotike, aktivan između 1306. i 1345. Zajedno sa mlađim bratom Ambrogiom uveo je dramatični emocionalizam, naturalizam i realizam u sijensku umjetnost koja je u to vrijeme ostvarila svoj najveći procvat. U svojoj umjetnosti i eksperimentima s trodimenzionalnim i prostornim aranžmanima, braća su nagovijestila umjetnost rane renesanse. Spada među najznačajnije predstavnike sijenske škole, zajedno sa mlađim bratom Ambrogiom, Ducciom di Buoninsegnom i Simoneom Martinijem.
Historijski okvir Prije smrti Simonea Martinija, u sijenskoj umjetnosti počelo je dolaziti do promjena. Nova strujanja u Italiji bila su previše jaka da bi je ignorisala čak i najkonzervativnija sijenska škola. Stari bizantijski ideali blijedili su, a iako ih se Siena pridržavala, mijenjala ih je i približila modernom italijanskom ukusu. Naturalizam, realizam, dramatičan emocionalizam zahtijevalo je tadašnje savremeno doba i Siena je morala popustiti pred novim zahtjevima.
Aristokratija je bila manje cijenjena, a buržoazija je došla do izražaja. Doba "novog životnog stila" ("dolce stil nuovo") Dantea popuštalo je dobu Boccacciovog "romana" ("novelle"). Italijanska umjetnost svih vrsta spustila se na manje uzvišenu razinu i u svom spuštanju postala humanizirana. Ova tendencija uočljiva je u kasnijem stilu Simonea Martinija, ali umjetnici koji su zaista izvršili revoluciju (u odnosu na raniju sijensku umjetnost) u Sieni bili su braća Pietro i Ambrogio Lorenzetti.
Sijenska škola nije izgubila svoj bizantijski osjećaj ni za vrijeme 15. vijeka (quattrocenta). a inovacije u slikarstvu koje su uvela braċa Lorenzetti sigurno su se činile epohalnim za građane Siene.History of Italian Painting 1250 - 1800, Frederick M. Godfrey, Taplinger Publishing Co., INC. New York 1965., Library of Congress Catalogue Card Number: 65-16699 Biografija i karijera Počeci Podaci o životu Pietra Lorenzettija vrlo su oskudni i ograničeni uglavnom na potpise i datume koje je on stavio na svoja djela (četiri su sačuvana) i na arhivske pisane dokumente. Kao i kod mnogih italijanskih slikara tog vremena, nije poznata ni tačna godina njegovog rođenja. Poznato je da je Pietro bio mladić 1306. jer su ga u to vrijeme još uvijek oslovljavali kao Petruccio di Lorenzo. Međutim, vjeruje se da je u to vrijeme imao najmanje 25 godina i činjenica da je bio direktno plaćen ukazuje da je već tada bio ugledni sijenski umjetnik i to na osnovu dokumentovane narudžbe vladajućeg Vijeća devetorice u iznosu od 110 lira za slikarski rad iz februara 1305. ili 1306.The Development of the Italian Schools of Painting, Raimond van Marle, Volume III, Martinus Nijhof, The Hague, 1924. str. 321-356 thumb|200px|desno|"Madona od Castiglione d'Orcia", prije 1300. "Madona od Castiglione d'Orcia" - je najranije djelo pripisano Lorenzettiju na osnovu stilskih osobina, a čuva se u Sala d'arte San Giovanni u srednjovjekovnoj tvrđavi Rocca di Tentennano u selu Castiglione d'Orcia nedaleko od Siene. Naslikano je prije 1300. i najranije je njegovo sačuvano djelo. Figure su suzdržane, a raspoloženje odražava istu suzdržanost. Dječija haljina je savremena i elegantna, a Madona nosi tamnoplavi ogrtač s bizantijskom pozlaćenom prugastom trakom.Maginnis, Hayden B. J. "Pietro Lorenzetti: A Chronology." Art Bulletin 66, No. 2 (June 1984): str. 183-198
Mnogo toga u ovom slikarskom djelu je tradicionalno: Madonina glava leži duž okomite ose koja prelazi njeno desno oko, i sama gleda u posmatrača (isti raspored nalazi se u Ducciovoj "Rucellai Madoni"), nagibi Madoninog i djetetovog lica (dijete gleda gore na njegovu majku čija je glava nagnuta prema sinu, ali čije oči ostaju usmjerene ka gledaocu) podsjećaju na Ducciove ranije Madone, kao što je njegova "Madona s Djetetom u Metropolitan muzeju umjetnosti. Postoji nešto novo u Lorenzettijevoj Madoni, jer ima realizma koji u velikoj mjeri nedostaje u Ducciovim djelima. Ovdje Madonino tijelo "realno" reagira na težinu Djeteta. U ranijim Ducciovim prikazima ove religiozne scene, na držanje Madone ne utječu realistični utjecaji težine i ravnoteže. Vrsta sigurnog držanja koju Lorenzetti prikazuje na ovoj slici je bez presedana, ali se može naći u ranijim skulpturama Nicole Pisana "Madone s djetetom", odakle je Lorenzetti u svom djelu vjerovatno i adaptirao ovaj motiv. Stil na ovoj slici, upotreba boja i pokušaji stvaranja volumena pokazuju direktne stilske utjecaje njegovih učitelja.
Zbog činjenice da nema nikakvih informacija o njegovom stvaralaštvu u Sieni između 1306 - 1320, historičari umjetnosti smatraju da je Pietro Lorenzetti najvjerovatnije radio izvan svog rodnog grada. Izuzetak je njegov doprinos u slikanju remek-djela "Maestā" Duccia di Buoninsegne između 1308-11, kom prilikom je naslikao seriju manjih slika na predelli u pozadini ovog djela.James H. Stubblibine, Duccio di Buoninsegna and His School, Princeton University Press, Princeton, New Jersey, 1979. godine, str. 64–74, 31–39 Tokom svoje slikarske karijere Pietro je, osim u Sieni, radio u Assisiju, Firenci,Pistoji, Arezzu i Cortoni, iako je precizna hronologija nepoznata.Norman, Diana. Painting in Late Medieval and Renaissance Siena (1260–1555). New Haven: Yale University Press 2003: p. 35. Ostali Lorenzettijevi radovi, koji se odnose na njegovo rano stvaralaštvo, nemaju tačan datum. Između 1310-1320-ih. naslikao je djela kao što su: "Madona s Djetetom i anđelima", te puno tragedije "Raspeće" (Diecezijski muzej u Cortoni), "Maestà s mecenom" (Muzej umjetnosti u Philadelphiji, Johnsonova kolekcija), malo "Raspeće sa svecima" (Muzej umjetnosti Fogg, Univerzitet Cambridge), poliptih "Madona s Djetetom i svecima" (crkva u Monticchiellu). Tokom perioda između 1310-1320 Pietro je dobrim dijelom boravio u gradu Cortona, kojom prilikom je naslikao mnoga djela.
thumb|200px|desno|"Maestà", tempera na drvu, 126 X 83 cm, Diecezijski muzej u Cortoni, 1315-1320 Posebno se ističe već navedena "Madona s Djetetom i anđelima" (danas se nalazi u glavnoj katedrali u Cortoni, slika desno), koja je stilski bliska sa "Madonom na prijestolju s Djetetom među osam anđela" iz 1340. Madona koja sjedi na tronu okružena je sa četiri anđela podijeljena u dva simetrična para sa strane naslikanih prema procesu tipičnom za to vrijeme. Veliki mramorni tron raspoređen je prema intuitivnoj središnjoj perspektivi, tipičnoj za prostorna istraživanja tog vremena. Umjetnik se usredsredio na prikazivanje svjetla, koje različite elemente osvjetljava reljefno ili udubljeno na različite načine ovisno o tome gdje se nalaze. Lijevi naslon za ruke, naprimjer, uglavnom je u sjeni, dok je desni osvijetljen.
Majka i sin uspostavljaju razgovor pun ljubavi podcrtan vizuelnim i fizičkim kontaktom, pri čemu Dijete stavlja svoju malu ruku na njeno rame, dok ga ona drži i miluje svojim dugim i suženim prstima. Marijin plašt, kompaktnog plavog volumena, talasa se duž zlatne ivice, otkrivajući mali dio krznene postave stvarajući elegantan linearni ritam, s lijeve strane na desno. Djelo je naslikano oko 1315-1320, a potpisano je uz donju ivicu.The Dawn of Italian Painting 1250-1400, Alastair Smart, Cornell University Press, Ithaca, New York, str. 98-101 thumb|300px|desno|Monticchiello oltarni poliptih Monticchiello oltarni poliptih hipotetički je poliptih urađen približno 1315. za župnu crkvu Santi Leonardo e Cristoforo u mjestu Monticchiellu 60 km istočno od Siene. Smatra se da se sastojao od: Monticchiello Madone (Biskupijski muzej Pienza), svetih Margarete ili Agate (Musée de Tessé, Le Mans) i Leonarda ili Benedikta, Katarine Aleksandrijske i Agate ili Margarete (Museo Horne, Firenca).Catalogo fondazionezeri.unibo.it Djelo pripada početku Pietrove karijere, krajem decenije 1310-1320, godinama tokom kojih se postepeno oslobađa Ducciovog uticaja izgrađujući temelj vlastitog slikarskog stila. Uočljiva je izražajna i plastična snaga kao i u fresko ciklusu u Assisiju, a nabori odjeće uz elegantne arabeske sudjeluju u izgradnji formi i njihovih volumena. Tihi dijalog između Madone i Djeteta predstavlja izuzetno dramatičnu silu, pri čemu su njihova lica prikladno zalijepljena jedno za drugo napetošću njihovih pogleda. Djetetova koncentracija na majku nameće mu stav koji teško može zadržati u dužem vremenskom periodu. Rijetkost za to vrijeme je mali Isus koji je prikazan u profilu.
Kroz navedena djela može se pratiti njegova evolucija u potrazi za načinom da izrazi patetiku i tragediju. Ova potraga kulminira izvanrednim freskama u Donjoj crkvi svetog Franje Asiškog u Assisiju.
Galerija
Bazilika svetog Franje Asiškog
Arezzo poliptih thumb|300px|desno|Arezzo poliptih iz crkve Santa Maria della Pieve 17. aprila 1320. biskup Arezza, Guido Tarlati naručio je od Lorenzettija da naslika oltarni politih za crkvu Santa Maria della Pieve. Ovo je prvo dokumentovano djelo sijenskog umjetnika, a ugovorom je utvrđeno da je za njegovu izradu plaćeno 160 pisanskih lira. Giorgio Vasari u svojoj knjizi "Biografije najznačajnijih slikara, vajara i arhitekata" piše o poliptihu. Bio je upoznat s radom na ovom djelu, jer je upravo on nadgledao preuređenje oltara iznad kojeg se nalazi poliptih, kao i restauraciju cijele crkve Pieve, jedne od najstarijih i najvažnijih crkava u historijskom centru Arezza. Zanimljivo je da je Vasari pohađao školu u ovoj crkvi od djetinjstva kao i to da je poliptih iz Arezza jedno od rijetkih djela Pietra Lorenzettija koje je sačuvano u cjelosti i do danas je ostalo na istom mjestu služeći u svoje izvorne vjerske svrhe. Oltarna slika je u dobrom stanju, iako je predella izgubljena. Na ovoj slici Pietro se predstavio kao zreli i originalni umjetnik, ali je istovremeno zadržao mnogo toga što je najbolje od starije sijenske škole. thumb|200px|desno|Detalj sa scenom Madone i djeteta iz Arezzo poliptiha U središtu je polufigura Madone s Djetetom okružena svecima Jovanom Evangelistom, Jovanom Krstiteljem, Matejem i Donatom (Arezzoov svetac zaštitnik, stradao 361 n.e.) U ovom djelu uočljivo je bogatstvo boja, gracioznih linija, ukrasnih detalja i gipke figure (što sugerira Martinijev utjecaj), dajući Arezzo poliptihu živost rijetku u tadašnjoj sijenskoj umjetnosti. Neke figure, poput one Jovana Krstitelja, još uvijek snažno podsjećaju na Duccia i Simonea Martinija. S druge strane, Madona je veličanstveno odjevena raskošnim velom, od vrlo profinjenog zlatnog brokata s plavim motivima u kojima se četverolisti nižu jedan za drugim, deformirajući se zbog nabora njenog vela, koje je obloženo smeđim krznom vjeverice tipičnog lisičjeg oblika sa pričvršćenim repovima od nerca. Madona s nježnošću gleda svog sina, dok on s tihim samopouzdanjem stavlja ruku na njeno rame i hvata rub njenog vela. Igra pogleda, nježna i realistična, povezuje figure uspostavljajući tihi i intenzivan dijalog, prema onome što je jedna od temeljnih komponenti Pietrove umjetnosti. Madonina ramena elegantno se izvijaju kako bi uravnotežila težinu njenog sina, stvarajući tipičan efekat skulptura Giovannija Pisana. Igra emocija između Madone i Djeteta nije samo ljudska već u najfinijem smislu i duhovna.George Harold Edgell, A History of Sienese Painting, Lincoln Mac Veagh, The Dial Press Inc. New York 1932. str. 114-115
Karmelićanski poliptih Nakon više od deset godina boravka izvan Siene, Pietro se vratio u svoj rodni grad, gdje je 1327-28 dobio narudžbu da naslika poliptih za karmelićanski red u crkvi San Niccolò al Carmine. Djelo je završeno prije 26. oktobra 1329. thumb|300px|desno|Karmelićanski poliptih, Pinacoteca Nazionale, Siena na osnovu dokumenta kojim je općina Siena odobrila, na zahtjev karmelićana, iznos potreban za otkup rada koji je slikar držao kod sebe čekajući novčanu uplatu. Glavni dio poliptiha je veliki središnji panel (169x148 cm) s Madonom i Djetetom u slavi (Maesta), sa četiri anđela i svetim Nikolom na lijevoj strani (svetac zaštitnik crkve) i Ilijom na desnoj strani, koji otvara svitak sa preuzetim stihom iz biblije.