Organizacija za standarde (), također poznata kao tijelo za standarde, organizacija za razvijanje standarda () ili organizacija za postavljanje standarda (), jeste organizacija čija je glavna uloga razvijanje, koordinacija, objavljivanje, revidiranje, izmjena, ponovno izdavanje i tumačenje tehničkih standarda ili na drugi način doprinošenje korisnosti tih standarda onima koji ih primjenjuju. Takva organizacija nastoji stvoriti jedinstvenost između proizvođača, potrošača, državnih agencija i drugih relevantnih strana u pogledu terminologije, specifikacija proizvoda (npr. veličina i jedinice mjere), protokola i slično. Njeni ciljevi mogu uključivati osiguranje da vanjski tvrdi disk kompanije A radi na računaru kompanije B, da se nečiji krvni pritisak mjeri istovjetno pomoću sfigmomanometra kompanije C i D, ili da svi odjevni predmeti koje ne treba peglati imaju isti simbol (pegla precrtana znakom X) na etiketi.
Većina standarda je dobrovoljna, u smislu da su ponuđeni na usvajanje ljudima ili industriji bez pravnog mandata. Neki standardi postaju obavezni kada ih regulatori usvoje kao pravne zahtjeve u određenim domenama, najčešće radi sigurnosti ili zaštite potrošača od prevarnih praksi.
Pojam formalni standard specifično se odnosi na specifikaciju koju je odobrila neka organizacija za postavljanje standarda. Termin de jure standard odnosi se na standard propisan zakonom ili, općenito, na svaki formalno usvojen standard. Suprotno tome, termin de facto standard odnosi se na specifikaciju (ili protokol ili tehnologiju) koja je stekla široku upotrebu i prihvatanje, često bez odobrenja bilo kojeg tijela za standarde (ili je to odobrenje došlo tek nakon što je upotreba već postala široko rasprostranjena). Primjeri de facto standarda koji isprva nisu bili odobreni od strane organizacija za standarde uključuju Hayes skup komandi () koje je razvila kompanija Hayes, Appleov TrueType dizajn fonta i protokol PCL koji je koristio Hewlett-Packard u svojim računarskim printerima.
Uobičajeno je da se termin organizacija za standarde ne koristi za imenovanje pojedinačnih strana koje učestvuju u toj organizaciji u ulozi osnivača, dobročinitelja, zainteresiranih strana, članova ili saradnika, a koji sami mogu djelovati ili rukovoditi organizacijama za standarde.
Historija
Standardizacija desno|mini|Grafički prikaz formula za navoje na šarafima Primjena standarda u industriji i trgovini postala je veoma važna s pojavom Industrijske revolucije i potrebom za visoko preciznim alatnim mašinama i izmjenjivim dijelovima. Henry Maudslay je 1800. godine razvio prvu industrijski praktičnu tokarsku mašinu sa mogućnošću rezanja navoja, što je po prvi put omogućilo standardizaciju šarafskih navoja.
Maudslayev rad, kao i doprinosi drugih inženjera, doveli su do skromnog nivoa industrijske standardizacije; određeni standardi kompanija su se također širili unutar svojih industrija. Joseph Whitworthove mjere za šarafske navoje usvojene su kao prvi (neformalni) nacionalni standard u Velikoj Britaniji 1841. godine. Taj standard je postao poznat kao British Standard Whitworth i bio je široko prihvaćen i u drugim državama.Gilbert, K. R., & Galloway, D. F., 1978, \"Machine Tools\". U Charles Singer i dr., (ur.), A History of Technology. Oxford, Clarendon PressLee, Sidney (ur.), 1900, Dictionary of National Biography, Vol LXI. Smith Elder, London
Rane organizacije za standarde Krajem 19. stoljeća razlike u standardima među kompanijama sve su više otežavale trgovinu. Primjera radi, 1895. godine jedan trgovac željezom i čelikom izrazio je svoje nezadovoljstvo u listu The Times: „Arhitekti i inženjeri uglavnom navode tako nepotrebno raznovrsne tipove profilisanih materijala za određeni posao da je bilo kakva ekonomična i kontinuirana proizvodnja nemoguća. U ovoj zemlji se nijedna dva stručnjaka ne mogu složiti oko veličine i težine grede za neki dati posao.“
Inženjerski komitet za standarde osnovan je u Londonu 1901. godine kao prvo svjetsko nacionalno tijelo za standarde.Robert C. McWilliam. BSI: The First Hundred Years. 1901–2001. A Century of Achievement. 2001. Thanet Press. London Nakon toga, proširio je svoj rad na standardizaciji i 1918. godine postao British Engineering Standards Association, a 1931. godine uzeo je ime British Standards Institution nakon što mu je 1929. dodijeljena Kraljevska povelja. Nacionalni standardi su tada bili univerzalno prihvaćeni širom zemlje, što je tržištima omogućilo racionalnije i efikasnije djelovanje uz poboljšanu saradnju.
Nakon Prvog svjetskog rata, slična nacionalna tijela osnovana su i u drugim državama. Njemački institut za standardizaciju (DIN) ustanovljen je 1917., dok su Američki nacionalni institut za standarde i Francuska stalna komisija za standardizaciju osnovani 1918.
Međunarodne organizacije Nekoliko međunarodnih organizacija kreira međunarodne standarde, poput Codex Alimentariusa u prehrambenom sektoru, smjernica Svjetske zdravstvene organizacije u sektoru zdravlja ili preporuka ITU-a u IKT oblasti, i budući da ih finansiraju javna sredstva, takvi standardi su slobodno dostupni na razmatranje i korištenje u cijelom svijetu.
Međunarodne asocijacije za standarde Godine 1904., Crompton je predstavljao Britaniju na Louisiana Purchase Expositionu u St. Louisu (Missouri) kao dio delegacije Institution of Electrical Engineers. Predstavio je rad o standardizaciji koji je doživio pozitivne kritike, pa su ga zamolili da razmotri osnivanje komisije za nadgledanje tog procesa. Do 1906. njegov rad je bio dovršen i iznio je trajne uslove za Međunarodnu elektrotehničku komisiju (IEC). Održali su prvi sastanak te godine u Londonu, s predstavnicima iz 14 zemalja. U čast njegovog doprinosa standardizaciji u elektrotehnici, lord Kelvin izabran je za prvog predsjednika tog tijela. lijevo|mini|Spomen-ploča o osnivanju ISA u Pragu Međunarodna federacija nacionalnih tijela za standardizaciju (ISA) osnovana je 1926. s ciljem unapređenja globalne saradnje na svim tehničkim standardima i specifikacijama. Njene aktivnosti su obustavljene 1942. tokom Drugog svjetskog rata.
Poslije rata, ISA je zajedno s novonastalim Komitetom Ujedinjenih nacija za koordinaciju standarda (UNSCC) radila na formiranju novog globalnog tijela za standardizaciju. U oktobru 1946. predstavnici ISA i UNSCC iz 25 zemalja sastali su se u Londonu i dogovorili zajedničko formiranje Međunarodne organizacije za standardizaciju (ISO); nova organizacija počela je s radom u februaru 1947.
Pregled Organizacije za standarde mogu se klasificirati po svojoj ulozi, poziciji i stepenu uticaja na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i globalnom nivou.
Po geografskom određenju postoje međunarodne, regionalne i nacionalne organizacije za standarde (ove potonje često se nazivaju NSB). Po tehnološkom ili industrijskom određenju, postoje organizacije za razvijanje standarda (SDO) i organizacije za postavljanje standarda (SSO), poznate i kao konzorciji. Organizacije za standarde mogu biti vladine, kvazi-vladine ili nevladine. Kvazi-vladine i nevladine organizacije za standarde često su neprofitne.
Međunarodne organizacije za standarde lijevo|mini|Zgrada British Standards Institutiona kako je izgledala 1997. Uopćeno, međunarodna organizacija za standarde razvija međunarodne standarde (što ne ograničava upotrebu drugih objavljenih standarda na međunarodnom nivou).
Postoji mnogo međunarodnih organizacija za standarde. Tri najveće i najstarije su Međunarodna organizacija za standardizaciju (ISO), Međunarodna elektrotehnička komisija (IEC) i Međunarodna telekomunikacijska unija (ITU), koje postoje više od 50 godina (osnovane su 1947., 1906. i 1865. godine) i sve imaju sjedište u Ženevi, Švicarskoj. One su izradile na hiljade standarda koji pokrivaju gotovo svaku zamislivu temu. Mnogi od njih kasnije su usvojeni širom svijeta, zamjenjujući raznovrsne nespojive „lokalne“ standarde. Mnogi od tih standarda prirodno su evoluirali iz onih razvijenih unutar same industrije, dok su drugi kreirani iz temelja od strane stručnih grupa koje djeluju unutar odgovarajućih tehničkih komiteta. Ove tri organizacije zajedno čine alijansu World Standards Cooperation (WSC).
ISO se sastoji od nacionalnih tijela za standarde (NSB), po jedno iz svake članice. IEC se slično sastoji od nacionalnih komiteta, takođe po jednog iz svake članice. U nekim slučajevima, nacionalni komitet u IEC-u može ujedno biti i član ISO-a iz iste zemlje ili ekonomije. ISO i IEC su privatne međunarodne organizacije koje nisu uspostavljene nikakvim međunarodnim ugovorom. Njihovi članovi mogu biti nevladine organizacije ili vladine agencije, odabrane od strane ISO-a i IEC-a (koji su privatno osnovani).
ITU je organizacija zasnovana na međunarodnom ugovoru, stalna agencija Ujedinjenih nacija u kojoj su vlade primarni članovi,
iako i nevladine organizacije i pojedinačne kompanije mogu imati direktno članstvo u ITU-u. Drugi primjer međunarodne organizacije zasnovane na ugovoru jeste Komisija za Codex Alimentarius, čije članstvo čine vlade. desno|mini|Zgrada Associação Brasileira de Normas Técnicas fotografisana 2014. godine Pored toga, postoji mnoštvo neovisnih međunarodnih organizacija za standarde, poput ASME, ASTM International, Međunarodne komisije za rasvjetu (CIE), IEEE, Internet Engineering Task Force (IETF), SAE International, TAPPI, World Wide Web Consortium (W3C) i Universal Postal Union (UPU), koje razvijaju i objavljuju standarde za različite međunarodne potrebe. U mnogim takvim slučajevima, ove međunarodne organizacije za standarde ne baziraju se na principu jednog člana po zemlji. Umjesto toga, članstvo je otvoreno svima koji su zainteresirani i spremni prihvatiti pravila organizacije – kao organizacija/kompanija ili pojedinačni stručnjaci.
Komitet za elektronsko inženjerstvo avioprijevoznika () formiran je 1949. da bi izrađivao standarde avionskih sistema zajedno s drugim aviacionim organizacijama (RTCA, EUROCAE i ICAO). Ti standardi poznati su pod nazivom ARINC standardi.
Regionalne organizacije za standarde Regionalna tijela za standarde također postoje, poput Evropskog komiteta za standardizaciju (CEN), CENELEC, ETSI i IRMM u Evropi, PASCa, COPANTa, ARSOa, AIDMOa i drugih.
U Evropskoj uniji, samo standardi koje su donijeli CEN, CENELEC i ETSI priznaju se kao evropski standardi (prema Uredbi (EU) br. 1025/2012), a države članice dužne su obavijestiti Evropsku komisiju i ostale članice o svim nacrtima tehničkih propisa koji se odnose na IKT proizvode i usluge prije nego što ih usvoje u domaće zakonodavstvo.European Union: Directive 98/34/EC of the European Parliament and of the Council of 22 June 1998 laying down a procedure for the provision of information in the field of technical standards and regulations Official Journal L é04, 21.7.1998, p. 37–48. (Ova stranica također sadrži reference na amandmane.) Vidi i European Commission: Enterprise Directorate-General: Vademecum on European Standardisation (ovaj dokument sadrži konsolidovanu verziju Direktive 98/34/EC, datum 15. novembar 2003.). Pristupljeno 2009-05-05.
Postoje i podregionalne organizacije za standarde, poput Asocijacije za standardizaciju MERCOSUR (AMN), CROSQa i Konzultativnog komiteta ASEAN-a za standarde i kvalitetu (ACCSQ), te GSO za Arapske države Zaljeva.
Nacionalna tijela za standarde U pravilu, svaka država ili ekonomija ima jedno priznato nacionalno tijelo za standarde (NSB). Takvo tijelo obično predstavlja svoju državu u okviru ISO-a; ISO trenutno ima 161 članicu. Nacionalna tijela za standarde obično ne pripremaju tehnički sadržaj standarda; umjesto toga, taj sadržaj izrađuju nacionalna stručna društva.