Ivan Svitlični () Polovinkine, Luganska oblast, Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika, SSSR (danas Ukrajina) (1929 –1992), bio je ukrajinski pjesnik, književni kritičar, prevodilac, borac za ljudska prava i sovjetski disident. Proveo je oko sedam godina u radnom logoru Permu.

Biografija Rođen je 20. septembra 1929. u Polovinkinama u današnjoj Luganskoj oblasti u porodici zemljoradnika od oca Oleksija Svitličnog (1910-1955) i majke Melanije Tverdohlib (1910-1994). Imao je dvije sestre, Mariju (rođnu 1932) i Nadiju Svіtličnaju, koja će kasnije postati disidentica i aktivistica za ljudska prava. Godine 1943, pokušavajući zajedno sa drugim mladićima dići u zrak njemačku vojnu opremu, ostao je bez prstiju. Godine 1947. maturirao je u starobilskoj gimnaziji sa zlatnom medaljom.

Godine 1952. diplomirao je sa pohvalama na filološkom fakultetu Univerzitetu u Harkovu. 1954. doktorirao je na Institutu za književnost Ševčenko u Kijevu. Za vrijeme studija je upoznao Leonidu Tereščenko (1924-2003) koju će oženiti 1956. godine. Od 1954. do 1965. radio je kao urednik u književnom časopisu "Dnjepr" () i kao urednik Ukrajinskog društva za zaštitu prirode. Tu se pokazao kao pronicljiv, nepopustljiv i principijelan književni kritičar, kao čovjek široke erudicije i pravi intelektualac. Svіtlični je se zbližio sa Vasiljom Simonenkom i pomogao mu da njegove pjesme kruže u samizdatu i magnitizdatu Svіtličnevu poeziju je na ruski preveo disident Juli Danijel. Svіtlični je preveo na ukrajinski jezik razne francuske autore, poput Bérangera, Ronsarda, La Fontainea, Leconte de Lislea, Baudelairea, Verlainea, Éluarda, Apollinairea. U suradnji sa Jevgenom Sverstjukom je napisao politički pamflet "O suđenju Pogružalskom" () koji je postao jedan od najpopularnijih tekstova u ukrajinskom samizdatu.

Početkom 1960-ih Svіtlični je bio jedan od osnivača "Kluba kreativne mladeži" u Kijevu. Klub ukrajinskih lijevih intelektualaca pomno je promatrao ukrajinski Komitet državne bezbjednosti. Godine 1963, zbog sukoba s akademikom Ivanom Bilodidom bio je prisiljen napustiti mjesto glavnog urednika časopisa "Sovjetska književna znanost" (). Zatim je zbog svojih nacionalnih stajališta bio progonjen od strane sovjetske vlasti. Pod pritiskom KGB-a ostao je bez posla, bio je prisiljen preživljavati od povremenih poslova, objavljivanja u tisku pod pseudonimom ili tuđim prezimenom. U augustu 1965. uhapšen je zbog angažmana u klubu i zatvoren je godinu dana u radni logor.

thumb|left|250px|Sovjetski radni logor u Permu. U januaru 1971. je zajedno s osamnaest drugih uhapšen u vezi s slučajem Jaroslava Doboša jer je bio među glavnim Doboševim kontaktima. Osuđen je na sedam godina prisilnog rada i pet godina progonstva. Odslužio je kaznu u radnom logoru Perm-35.

thumb|right|200px|Svіtličniov grob na groblju Bajkove u Kijevu. Godine 1977. Andrej Saharov je uključio i Svіtličnievo ime u apel Jimmyju Carteru. 7. maja 1978. je prebačen u progonstvo u selu Ust-Kan u Altajskom kraju.

Tu je radio je kao noćni čuvar u Kulturnom društvu za mlade i kao knjigoveža u knjižnici. 1978. je postao član Međunarodnog PEN kluba. Od juna 1979. do kraja progonstva, pratila je ga pratila supruga Leonida. Godine 1980, zbog pogoršanja zdravlja, dopušteno im je da se presele u selo Maima. 20. augusta 1981. je doživio moždani udar, zbog čega je postao invalid. Doživio je kliničku smrt, složenu neurokiruršku operaciju u neprikladnim uvjetima, postoperativne komplikacije, sumnju na karcinom kralježnice, gipsani krevet, djelomičnu paralizu. Svіtlični je pušten na slobodu u 23. januara 1983. Vratio je se u teško bolesnom stanju. Zadnje tri godine svog života nije se mogao kretati niti govoriti. Godine 1989. je dobio Stusovu nagradu i 1990. postao član Saveza pisaca Ukrajine.

Umro je 25. oktobra 1992. i pokopan je u Kijevu na groblju Bajkove. Na njegovom grobu je postavljen krst umjetnika Mikole Mališkog. Godine 1994. mu je posthumno dodijeljena Ševčenkova nagrada za zbirku pjesama, pjesničkih prijevoda i književno-kritičkih članaka pod naslovom "Srce za metke i rime" ().

Djela Svitlični je bio vođa ukrajinskog pokreta "šezdesetih" i među pionirima nacionalnog i kulturnog preporoda Ukrajine, jedan od osnivača Kijevskog kluba kreativne mladeži, nezaobilazni sudionik i organizator većine njegovih događanja.

Poeme Архімед Рильські октави Курбас

Pjesme Камерні мотиви Вітчизна Три свободи Персоналії і посвяти Безбожні сонети Музи і грації Ars poetica Пленер Мефісто-Фауст Я — дисидент Варіації на виспівані теми Галичеве

Povezano Ukrajinska književnost

Napomene

Reference

Kategorija:Rođeni 1929. Kategorija:Umrli 1992. Kategorija:Biografije, Polovinkine Kategorija:Sovjetski pjesnici Kategorija:Ukrajinski pjesnici Kategorija:Sovjetski književni kritičari Kategorija:Ukrajinski književni kritičari Kategorija:Sovjetski prevodioci Kategorija:Ukrajinski prevodioci