Carmine Crocco (5. juni 1830. – 18. juni 1905.), poznat kao Donatello ili ponekad Donatelli, bio je italijanski razbojnik. U početku vojnik za Burbona, kasnije se borio u službi Giuseppea Garibaldija.
Ubrzo nakon ujedinjenja Italije formirao je vojsku od dvije hiljade ljudi, predvodeći najkohezivniju i najstrašniju bandu u južnoj Italiji i postavši najimpresivniji vođa na strani Burbona. Bio je poznat po svojim gerilskim taktikama, kao što su prekidanje dovoda vode, uništavanje mlinova za brašno, rezanje telegrafskih žica i zasjede zaostalih. Iako su ga neki autori iz 19. i ranog 20. stoljeća smatrali "zlim lopovom i ubicom"" ili "žestokim lopovom, vulgarnim ubicom", od druge polovine 20. stoljeća, pisci (posebno pristalice revizionizma Risorgimenta) počeli su ga vidjeti u novom svjetlu, kao "motor seljačke revolucije" i "otpornim ante litteram, jednim od najbriljantnijih vojnih genija koje je Italija imala".
Danas ga mnogi ljudi južne Italije, a posebno njegove rodne regije Basilicata, smatraju narodnim herojem.
Život
Mladost Crocco je rođen u porodici s petero djece u Rionero in Vulture, koji je u to vrijeme bio dio Kraljevstva Dvije Sicilije. Njegov otac, Francesco Crocco, bio je sluga plemićke porodice Santangelo iz Venose, a majka, Maria Gerarda Santomauro, bila je domaćica.
Njegov ujak Martino bio je veteran Napoleonove vojske koji se borio u Španiji tokom Poluotočnog rata, izgubivši nogu, vjerovatno u opsadi Saragosse. Crocco je odrastao uz priče svog ujaka, od kojeg je naučio čitati i pisati.
Dok je bio dijete, Crocco je počeo razvijati averziju prema višoj klasi, nakon što je njegovog brata pretukao Don Vincenzo, mladi plemić, jer je ubio psa koji je napao kokoš porodice Crocco. Njegova majka, koja je u to vrijeme bila trudna, pokušala je braniti sina, ali ju je plemić udario nogom u stomak, prisiljavajući je na pobačaj. Njegov otac je kasnije optužen za pokušaj ubistva Don Vincenza i zatvoren je bez dovoljnih dokaza.
Tokom adolescencije, Crocco se preselio u Apuliju kako bi radio kao pastir, zajedno sa svojim bratom Donatom. Godine 1845. Crocco je spasio život Don Giovannija Aquilecchije, plemiću iz Atelle, koji je pokušao preći bijesne vode rijeke Ofanto. Aquilecchia ga je nagradio sa 50 dukata, dozvolivši Croccu da se na kraju vrati u svoj rodni grad iz Apulije i pronađe novi posao. Crocco je imao priliku da upozna Don Pietra Ginistrellija, Aquilecchijinog šurjaka, koji je uspio da osigura puštanje njegovog oca iz zatvora. Međutim, do trenutka kada je pušten na slobodu, Francesco Crocco je bio star i bolestan, te je Crocco ostao na čelu porodice, radeći kao farmer u Rionero. Ovdje je upoznao Don Ferdinanda, Don Vincenzovog sina, koji je osjećao žaljenje zbog očevog ponašanja prema porodici.
Don Ferdinando mu je ponudio posao farmera na svom imanju, ali Crocco je radije prihvatio novac, koji je koristio da izbjegne vojnu službu, jer se za vrijeme Kraljevine Dvije Sicilije služba mogla izbjeći uz plaćanje. Plemić je prihvatio, ali su ga 15. maja 1848. u Napulju ubile neke švicarske trupe. Stoga se Crocco morao pridružiti vojsci Ferdinanda II, ali je dezertirao nakon što je ubio svog druga u tuči. U njegovom odsustvu, njegova sestra Rosina morala se brinuti o porodici.
Odmetništvo left|thumb|240px|Crocco ubija Don Peppina koji je uvrijedio njegovu sestru Tokom Croccovog odsustva, njegovu sestru Rosinu, tada nepunu osamnaest godina, udvarao je plemić Don Peppino. Rosina nije bila zainteresirana za njega i odbila ga je. Iznerviran ovim odbijanjem, Peppino ju je počeo klevetati.
Kada je Crocco čuo za ove događaje, bio je ljut i odlučio osvetiti svoju sestru. Znajući Peppinove navike, koji je obično posjećivao određeni klub kako bi se kockao u večernjim satima, Crocco je čekao njegov povratak u Peppinovoj kući. Kada je Don Peppino stigao, Crocco ga je ispitivao, ali rasprava je završila tučom nakon što je Peppino udario Crocca bičem.
Zaslijepljen bijesom, Crocco je izvukao nož, ubio Peppina, a zatim pobjegao u šumu Forenza. Međutim, ovaj izvještaj je kontroverzan jer je kapetan Eugenio Massa, koji je sarađivao na Croccovoj autobiografiji, proveo detaljnu istragu na licu mjesta i nije mogao potvrditi da se ubistvo dogodilo u okolnostima koje je opisao Crocco. Dok se skrivao, Crocco je upoznao druge odmetnike i zajedno su formirali bandu koja je živjela od prihoda od ucjene i pljačke. Crocco se vratio u Rionero, ali je uhapšen 13. oktobra 1855. Pobjegao je tokom noći između 13. i 14. decembra 1859, skrivajući se u šumi između Monticchio i Lagopesole. Zaslijepljen bijesom, Crocco je izvukao nož, ubio Peppina, a zatim pobjegao u šumu Forenza. Međutim, ovaj izvještaj je kontroverzan jer je kapetan Eugenio Massa, koji je sarađivao na Croccovoj autobiografiji, proveo detaljnu istragu na licu mjesta i nije mogao potvrditi da se ubistvo dogodilo u okolnostima koje je opisao Crocco. Dok se skrivao, Crocco je upoznao druge odmetnike i zajedno su formirali bandu koja je živjela od prihoda od ucjene i pljačke. Crocco se vratio u Rionero, ali je uhapšen 13. oktobra 1855. Pobjegao je u noći između 13. i 14. decembra 1859, skrivajući se u šumi između lokacija Monticchio i Lagopesole.
Ekspedicija hiljadu right|thumb|230px |Bitka kod Porta Romana, prema Santa Maria Maggiore - Perrin - litografija - 1861. U isto vrijeme, Giuseppe Garibaldi je pokretao svoju Ekspediciju hiljadu, a Kraljevstvo Dvije Sicilije je ubrzo bilo na ivici kolapsa, što je zahtijevalo da se sve snage koje su mu preostale na raspolaganju suoče s Garibaldijem. Garibaldi je uspio da ih porazi, preuzme kontrolu nad Sicilijom, a zatim pređe na kopno, odakle se brzo kretao na sjever prema Napulju.
Garibaldi je obećao da će oprostiti dezerterima u zamjenu za vojnu službu, a Crocco se pridružio Garibaldijevoj vojsci nadajući se pomilovanju, kao i drugim nagradama. Crocco je pratio Garibaldija na sjever do Napulja i učestvovao je u poznatoj Bitci kod Volturna. Iako je pokazao hrabrost u borbi, Crocco nije primio nikakve medalje ili druga priznanja te je također uhapšen.
Odveden je u zatvor u Cerignoli, ali je, uz pomoć plemićke porodice Fortunato (rođaka političara Giustina), uspio pobjeći. Razočaran lažima nove italijanske vlade, Crocca su plemići povezani s Burboncima i lokalno svećenstvo nagovorili da se pridruži legitimističkoj stvari.
U međuvremenu, stanovništvo Basilicate počelo je ustajati protiv nove vlade, jer nije imalo nikakve koristi od političkih promjena i postalo je još siromašnije nego prije, dok je buržoaska klasa (vjerna Burboncima u prošlosti) zadržala svoje privilegije, nakon što je oportunistički podržala cilj ujedinjenja Italije.Tommaso Pedìo, La Basilicata Borbonica, Lavello, 1986, str. 7 Uz ratnu i novčanu podršku legitimista, regrutovao je vojsku od 2000 ljudi, započinjući otpor pod zastavom Kraljevine Dvije Sicilije.
U službi Francisa II thumb|left|180px|José Borjes Za 10 dana, Crocco i njegova vojska okupirali su cijelo područje Vulture. Na osvojenoj teritoriji naredio je da se ponovo istaknu značke i ukrasi kralja Franji II. Napadi su bili krvavi i nemilosrdni, a mnogi ljudi (posebno liberalni političari i bogati zemljoposjednici) su oteti, ucijenjeni ili brutalno ubijeni od strane samog Crocca ili njegovih članova, ali, u većini slučajeva, ljudi nižih klasa smatrali su ga "oslobodiocem" i podržavali njegove bande.
Dana 7. aprila 1861. Crocco je okupirao Lagopesole, a dan kasnije i Ripacandidu, gdje je porazio lokalni garnizon "Italijanske nacionalne garde". Dana 10. aprila 1861., njegova vojska je ušla u Venosu i opljačkala je. Tokom opsade Venose, Croccovi ljudi su ubili Francesca Nittija, ljekara i bivšeg člana Karbonara, kao i djeda političara Francesca Saveria Nittija.
Nakon toga, Lavello je napadnut, gdje je osnovao sud koji je sudio 27 liberala, a opštinska blagajna je ispražnjena za 7.000 dukata, od kojih je 6.500 podijeljeno narodu, a zatim i Melfiju. Croccova vojska je također osvojila dijelove Kampanije (Sant'Angelo dei Lombardi, Monteverde, Conza, Teora), Apulije (Bovino i Terra di Bari). desno|palac|170px|Augustin De Langlais Impresionirana njegovim pobjedama, burbonska vlada u egzilu poslala je španskog generala Joséa Borjesa u Basilicatu da pojača i disciplinuje bande i upozori zapovjednika bande na skoru dolazak pojačanja vojnika. Cilj Borjesa bio je kapitulacija Potenze, najbranjenijeg uporišta italijanske vojske u Basilicati. Crocco od početka nije vjerovao Borjesu i brinuo se da će izgubiti vodstvo, ali je prihvatio savez. U međuvremenu, stigao je još jedan legitimistički agent: Augustin De Langlais iz Francuske, dvosmislena osoba o čijem se životu malo zna, uključujući i razlog njegovog prisustva među razbojnicima.
Crocco je, uz podršku Borjesa i De Langlaisa, osvojio druge gradove u potrazi za novim regrutima, uključujući Trivigno, Calciano, Garaguso, Craco i Aliano. Croccova vojska probila se do Potenze, okupirajući susjedne gradove poput Guardia Perticara, San Chirico Raparo i Vaglio Basilicata, ali ekspedicija na glavni grad nije uspjela zbog sukoba između Crocca i Borjesa tokom vojne kampanje. Nakon drugih bitaka i povlačenja u Monticchio, jedno od svojih sjedišta, Crocco je prekinuo savez s Borjesom jer nije želio služiti pod strancem i nije vjerovao obećanju burbonske vlade o dostavi pojačanja. Razočaran, Borjes je planirao otići u Rim, kako bi obavijestio kralja Francisa II, ali je tokom putovanja zarobljen u Tagliacozzu i strijeljan od strane pijemontskih vojnika predvođenih majorom Enricom Franchinijem.
Posljednji dani right|thumb|250px| Croccov portret (prvi s desne strane) tokom njegovog zatočeništva u Portoferraiju Bez vanjske podrške, Crocco se okrenuo pljački i iznudi kako bi prikupio sredstva, sarađujući sa istomišljenicima iz Konfederacije i praveći napade od Molisea do Apulije. Vespasiano De Luca, direktor Javne sigurnosti u Rioneru, pozvao ga je da potpiše sporazum o predaji, ali je Crocco odbio. Čak i bez pomoći Burbonaca, Crocco, vješt u gerilskom ratovanju, uspio je uznemiravati pijemontske vojnike.
Suočena s očiglednom nepobjedivošću Croccove vojske, Mađarska legija (koja je pomagala Garibaldiju tokom ekspedicije hiljadu) intervenirala je u znak podrške kraljevskoj koaliciji.
Iznenada, Crocca je izdao Giuseppe Caruso, jedan od njegovih poručnika. Caruso je otišao do vlasti Pijemonta i otkrio Croccovu lokaciju i skrovišta. Pod komandom generala Emilio Pallavicini (poznatog po tome što je zaustavio Garibaldijevu ekspediciju protiv Rima u planinama Kalabrije), kraljevska vojska se sukobila i porazila Crocca.
Njegova četa je pretrpjela mnogo žrtava, a neki od njegovih poručnika, poput Ninca Nanca i Giuseppea "Sparviera" Schiavonea, zarobljeni su i pogubljeni strijeljanjem, ostavljajući Crocca da se povuče prema zoni Ofanto. Nakon što je izgubio posljednju bitku, bio je prisiljen pobjeći u Papinsku Državu, nadajući se pomoći od Pija IX, za kojeg je znao da je prethodno podržavao južnu opoziciju. Po dolasku, Crocca su zarobile papine trupe u Veroliju i zatvorile u Rimu. Zatim je predat italijanskim vlastima i osuđen na smrt 11. septembra 1872. u Potenzi, ali je kazna preinačena u doživotni rad. Bio je zatvoren na ostrvu Santo Stefano, gdje je počeo pisati svoje memoare, uz pomoć Eugenija Masse, kapetana kraljevske vojske, koja ih je objavila 1903. pod nazivom Gli ultimi briganti della Basilicata (Posljednji razbojnici Basilicate).
Rukopis je ponovo objavljen u eri nakon Drugog svjetskog rata od strane drugih autora poput Tommasa Pedìa (1963), Maria Protoa (1994) i Valentina Romana (1997). Crocco je kasnije prebačen u zatvor u Portoferraio, gdje je umro 18. juna 1905. godine.
Naslijeđe Crocco je glavni lik predstave La Storia Bandita (Priča o banditu) koja se održava svake godine u Brindisi Montagna. Umjetnici kao što su Michele Placido, Antonello Venditti i Lucio Dalla su učestvovali u produkciji.
Film Il Brigante di Tacca del Lupo (1952), u režiji Pietro Germi, nejasno je zasnovan na Croccoovoj priči.