Djetinjstvena epilepsija je neurološko stanje ponavljajućih epizoda ničim izazvanih epileptičkih napada. Napad je abnormalna neuronska aktivnost mozga koja može uzrokovati intelektualne, emocijske i društvene posljedice. Epilepsija pogađa djecu i odrasle svih uzrasta i rasa i jedan je od najčešćih neuroloških poremećaja nervnog sistema. Epilepsija je češća kod djece nego kod odraslih, pogađajući oko šest od 1000 američke djece starosti između 0 i pet godina. Epilepsijski napadi mogu biti različitih tipova ovisno o dijelu mozga koji je zahvaćen, a napadi se klasificiraju u dva glavna tipa parcijalni napad ili generalizirani napad.
Nakon što dijete doživi prvi napad ili sumnja na epilepsijski, treba ga uputiti pedijatru specijalisti za epilepsiju i epilepsijske napade, kako bi se procijenio napad i postavila dijagnoza. Ljekar specijalista će uzeti detaljnu anamnezu djeteta, obaviti fizičke preglede, kliničke laboratorijske testove poput krvnih i genetičkih testova, te neurosnimanje. Ako se kod djeteta sumnja na epilepsijske napade, potrebno je provesti dodatna istraživanja kao što je elektroencefalografija (EEG) koja može dati više informacija o električnoj aktivnosti mozga i tipu napada.
Epilepsikski napad kod velike većine pedijatrijskih pacijenata s epilepsijom je kratkotrajan, a simptomi obično nestaju sami od sebe nakon što napad završi, ali neka djeca doživljavaju ono što je poznato kao "klaster epilepsijskih napada", u kojem prvi napad prati druga epizoda otprilike šest sati kasnije. Ove ponavljajuće epizode napada predstavljaju veći rizik od smrti za djecu.
Djecu treba liječiti odgovarajućom i učinkovitom terapijom kako bi se spriječilo nepovratno oštećenje živaca. Mogućnosti liječenja epilepsije uključuju lijekove, dijetu i operaciju. PMID 36270899 Dijeta i operacija se razmatraju za djecu koja imaju epilepsiju otpornu na lijekove.
Epilepsija se klasificira prema vrstama napada, vrstama epilepsije i sindromima epilepsije. Vrste napada uključuju fokusni, generalizirani i nepoznati početak, dok tipovi epilepsije uključuju fokusnu generaliziranu, kombiniranu fokusnu i generaliziranu, te nepoznatu. Tačna klasifikacija epilepsije pomoći će u pružanju odgovarajućeg liječenja i upravljanja terapijom.
Dijagnoza Procjenu epilepsije provodi i dijagnosticira neurolog. Međunarodna liga protiv epilepsije (ILAE) predlaže da se prije liječenja epilepsije ona pravilno klasificira i dijagnosticira. Epilepsija se potvrđuje kada je kod pacijenta prisutno barem jedno od sljedećih stanja:
Nakon najmanje dva neizazvana (ili refleksna) epilesijska napada koji se javljaju u razmaku većem od 24 sata. Ili nakon jednog neizazvanog (ili refleksnog) epilepsijskog napada i vjerovatnoća daljnjih napada slične općem riziku od recidiva (najmanje 60%) nakon dva neizazvana napada, koja se javljaju u narednih 10 godina. Ili kada se identificira epilepsijski sindrom. Što se tiče prvog stanja, vrijeme napada koji se javljaju u razmaku većem od 24 sata je neophodno u dijagnostičkim parametrima, ali ne postoji specifičan vremenski okvir koji se može koristiti za resetiranje sata. Naprimjer, osoba koja ima prvi neizazvani epilepsijski napad u dobi od pet godina, a drugi napad 20 godina kasnije, imala bi dijagnozu epilepsije. Kada su napadi privremeni, kratkotrajni ili se spontano javljaju kao posljedica akutne traume mozga, groznice, odvikavanja od alkohola, niskog ili visokog šećera u krvi, tada se to ne bi dijagnosticiralo kao epilepsija, jer se napadi koji se javljaju zbog poznatog uzroka smatraju izazvanim.
Što se tiče drugog stanja, visokog rizika od recidiva, to je kada pacijent koji je već imao jedan neizazvani napad bude označen kao osoba sa rizikom većim ili jednakim 60% od ponovnog napada u narednih 10 godina. Moraju biti ispunjena dva kriterija da bi se predvidio rizik veći ili jednak 60% od ponovnog napada u narednih 10 godina. Prvi je da snimanje mozga treba da pokaže da postoji potencijal da mozak generira spontane i povratne epilepsijske napade. Što se tiče drugog kriterija, EEG test mora pokazati abnormalne električne obrasce mozga koji ukazuju na visok rizik od ponovnog pojavljivanja drugog napada. Ako neuroimaging i EEG testovi pokažu abnormalne nalaze koji nemaju epileptiformni potencijal, što znači da postoje određeni moždani valovi ili aktivnost koji impliciraju ili su povezani s epilepsijom, a pacijent je doživio jedan neizazvani napad, tada pacijentu ne bi bila dijagnosticirana epilepsija. Konsenzus o postavljanju postotka na veći ili jednak 60% je zato što predstavlja minimalni nivo pouzdanosti za nekoga ko je već doživio dva neizazvana napada da vjerovatno ima i treći.
Kod trećeg stanja, to je dijagnosticirani epilepsijski sindrom. Epilepsijski sindromi se značajno razlikuju od tipova epilepsije, identificiraju se kombinacijom specifičnih nalaza koji proizlaze iz kliničkih karakteristika, EEG-a, neurosnimanja, genetičkog testiranja i karakteristika koje zavise od dobi. Ako postoje dokazi iz nalaza koji ukazuju na specifičan epilepsijski sindrom, tada se pretpostavlja da pacijent ima epilepsiju.
Testiranje Može se provesti više vrsta testova kako bi se postavila najtačnija dijagnoza, kao i kako bi se stvorio personalizirani režim liječenja za pacijenta. thumb|EEG na pacijentu (lateralni pogled). Testovi snimanja mozga bilježe obrasce moždanih valova i otkrivaju sve abnormalnosti. Najčešći test snimanja mozga je elektroencefalogram (EEG). Elektrode se pričvršćuju na vlasište pomoću pastozne tvari i kapice te bilježe električnu aktivnost mozga. Može se koristiti EEG visoke gustoće, gdje se pričvršćuje više elektroda, kako bi se dobio precizniji, lokalizirani rezultat aktivnosti epilepsijskih napada. Ostali testovi snimanja mozga uključuju CT skeniranje, magnetnu rezonancu (MRI skeniranje, PET skeniranje i kompjuterizovanu tomografiju s jednom fotonskom emisijom.
Postoji tendencija pogrešnog dijagnosticiranja epilepsije kod djece, što predstavlja izazov u postavljanju precizne dijagnoze u ovoj životnoj fazi. Ipak, profiliranje miRNK smatra se pouzdanim testom za dijagnosticiranje i prognoziranje epilepsije. Ovaj pristup je efikasan u sprječavanju pogrešne dijagnoze, smanjenju troškova dijagnostike i pružanju brze dijagnoze.
Statističko parametarsko mapiranje (SPM), snimanje električnim izvorom (ESI) i magnetoencefalografija (MEG) su dodatne tehnike analize koje se mogu provesti kako bi se dalje lociralo porijeklo napadaja.
Tačna dijagnoza vrste i mjesta početka napada ključna je za pronalaženje najefikasnijeg tretmana. Dijagnoza epilepsije može se postaviti kod pacijenata koji nisu imali napadaj u posljednjih 10 godina ili su bez antiepilepsijske terapije ili su imali sindrom epilepsije zavisan od dobi, a sada su prešli odgovarajuću dob.
Klasifikacija Precizan način klasifikacije elepsiih napada i vrsta epilepsije dolazi od dobijanja detaljne anamneze pacijenta i provođenja odgovarajućih testova i korištenja pratećih podataka. Kao što je gore spomenuto, vrste epilepjskih napada uključuju fokusne, generalizirane ili nepoznate. Klasifikacija napada u početku počinje s tim da li su fokusni ili generalizirani. Fokusni napadi su oni koji se javljaju u jednoj hemisferi, mogu biti lokalizirani u jednom području ili raspoređeni po moždanoj hemisferi. Što se tiče generalizirana epilepsijageneraliziranih napada, oni nastaju u jednom području mozga i brzo se šire bilateralno preko obje hemisfere. Ako je početak napada nejasan zbog nedovoljnih podataka iz pacijentove anamneze, kao i iz testova provedenih da bi se klasificirao kao fokusni ili generalizirani, tada se napad klasificira kao napad nepoznatog početka.
Epilepsujski napadi su klasifikovani u dvije kategorije na osnovu regije mozga u kojoj se javljaju: fokusni napadi i generalizirani napadi.
Generalizirani napadi: Ove vrste epilepsijskih napada se javljaju istovremeno u desnoj i lijevoj moždanoj hemisferi, a zatim se šire na druge moždane neurone. Dalje se klasificira kao: Tonusno-klonusni napadi: Indicirani su ukočenošću mišića koja je praćena trzanjem mišića. Najčešće se javlja kod djece u poređenju sa odraslima, sa šansom za recidiv čak i nakon liječenja. Apsansni napadi: Ove epizode su generalizirane i odmah ih prati stalno zurenje ili gledanje u jedno mjesto tokom dužeg vremenskog perioda. Najčešće se javlja kod djece nego kod odraslih. Febrilni napadi: Ove epizode su generalizirane i mogu se javiti u bilo kojoj regiji mozga, ali traju duže vrijeme, ponekad praćene visokom tjelesnom temperaturom. Ovo se može liječiti rješavanjem osnovnog uzroka groznice, koja može biti uzrokovana infekcijama, bilo kakvim nutritivnim disbalansima poput hipoglikemije, a štaviše, kontrolira se upravljanjem simptomima.
Fokusni napadi: Ove vrste epilepsijskih napada mogu se javiti samo u jednoj hemisferi, što uzrokuje trzanje ili ukočenost mišića ili iznenadne nevoljne pokrete, a mogu se proširiti i na druge dijelove tijela. Često se liječi stimulacijom vagusnog živca. Fokusni epilepsijski napadi povezani su s aurama, koje su senzacije koje prethode napadu, kao što su čudan okus ili miris, mljackanje usnama i trljanje ruku. Ovaj tip se dalje dijeli na tri podtipa: Zadržana ili oštećena svijest: Kada je pacijent potpuno svjestan događaja tokom napada, to se naziva zadržana svijest. Kada pacijent izgubi neke događaje, to se naziva epilepsijski napad oštećene svijesti. Neki napadi su povezani s gubitkom pamćenja događaja tokom napada. Motorni ili nemotorni početak: Kod motornog napada dolazi do pokreta mišića i može se podijeliti na tipove kao što su fokusni tonijski napad, fokusni klonski napad, fokusni atonijski napad. Nemotorni napadi nisu praćeni pokretima mišića, a također se dijele na specifičnije tipove poput fokusnih nemotornih kognitivnih napada i fokusnih nemotornih emociojskih napada. Fokusni do bilateralni tonusno-klonusni..
Nakon klasifikacije tipova napada, drugi dio je klasifikacija tipa epilepsije. Klasifikacija tipova epilepsije pretpostavlja da pacijent ima epilepsiju definiranu jednim od tri stanja detaljno opisana u odjeljku o dijagnozi. Tipovi epilepsije, baš kao i tipovi epilepsijskih napada, uključuju fokusne, generalizirane, nepoznate i drugu kategoriju koja se naziva kombinovani fokusni i generalizirani. Da bi se utvrdilo kojoj od četiri kategorije pacijent pripada, treba definirati tip pacijentovog napada. Ako je pacijent klasificiran kao pacijent sa fokusnim sa kognitivnom svjesnošću do bilateralnih tonusno-klonskih napada koji potiču iz obje hemisfere, bit će klasificiran kao pacijent sa fokusnom epilepsijom. Ako pacijent ima i fokusne i generalizirane epilepsijske napade, bit će klasificiran kao pacijent sa kombinovanom fokusnom i generaliziranom epilepsijom. Uzroci i simptomi Uzroci epilepsije u djetinjstvu variraju. U otprilike slučajeva, nije poznato. UzrokFrekvencija (%)Nepoznato67,6Kongenitalno20Trauma4,7Infekcija4Moždani udar1,5Tumor1,5Degenerativni0,7 Uzroci epilepsijskih napada uključuju neravnotežu neurotransmitera (hemikalija u mozgu koje prenose nervnu signalizaciju), tumore mozga, moždani udar i oštećenje mozga od bolesti ili povrede, ili čak kombinaciju nekoliko uzroka. Međutim, za većinu napada uzrok se ne može utvrditi. Faktori koji mogu doprinijeti epizodi epilepsijskih napada uključuju povrede glave, nedavnu groznicu ili infekciju, istovremena zdravstvena stanja i lijekove.
Postoji mnogo različitih simptoma epilepsije kod djece, koji mogu varirati ovisno o vrsti napada. Uobičajeni znakovi napada uključuju: Pokreti: Trzajni pokreti ruku i nogu, ukočenost tijela, ritmično klimanje glavom, brzo treptanje i zurenje, iznenadni pad (obično kao posljedica gubitka svijesti) |* Gubitak svijesti Plavkaste usne Gubitak kontrole nad mjehurom ili crijevima Nenormalno disanje Nereagiranje na buku ili riječi, pojavljivanje u izmaglici
Dijete može izgledati zbunjeno ili spavati nakon epizode napada.