"Bošnjaci u SFRJ" odnosi se na stanovništvo bošnjačkog porijekla (službeno kategorizirano kao "Muslimani" u smislu narodnosti) u periodu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (1945-1992). Nakon Drugog svjetskog rata, bosanski muslimani isprva nisu bili priznati kao zaseban narod: bili su poticani da se nacionalno izjasne kao Srbi ili Hrvati islamske vjeroispovijesti, ili pak kao neopredijeljeni Jugoslaveni. Tek krajem 1960-ih dolazi do političke afirmacije njihovog nacionalnog identiteta, da bi ustavnim amandmanima 1971. godine Muslimani postali konstitutivni narod SFRJ. U popisima stanovništva od 1971. nadalje bošnjački Muslimani su se mogli slobodno izjasniti svojom narodnom pripadnošću. Do kraja 1980-ih činili su najveći pojedinačni narod u SR Bosni i Hercegovini (43,5% stanovništva BiH 1991. godine). Po raspadu Jugoslavije početkom 1990-ih, započeo je proces vraćanja svog povijesnog nacionalnog imena "Bošnjaci" umjesto dotadašnje odrednice "Muslimani".
Demografija i popisi stanovništva Poratna demografska kretanja i nacionalno izjašnjavanje Bošnjaka/Muslimana usko su povezana s načinom na koji su bili popisivani u SFRJ. Kategorije u popisnim upitnicima mijenjale su se gotovo svakim popisom, odražavajući tadašnju političku klimu. U prvom poslijeratnom popisu 1948. uvedena je posebna klasifikacija za muslimane jugoslavenskog porijekla: mogli su se izjasniti kao "Srbin-musliman", "Hrvat-musliman" ili "neopredijeljeni Musliman". Većina je odabrala ovu treću opciju tzv. „neopredijeljeni Muslimani" - kojih je te 1948. u BiH bilo 788.403. Na popisu 1953. ta kategorija je ukinuta; umjesto nje uvedena je oznaka „Jugoslaven, neopredijeljen", koju je prihvatio velik dio dotadašnjih Muslimana. Na popisu 1961. vlasti su djelomično vratile mogućnost nacionalnog iskaza - muslimani su se smjeli izjasniti kao "Muslimani u etničkom smislu". Ipak, rezultat je bio podijeljen: jedan dio se i dalje deklarirao kao „Jugoslaven", dok se drugi dio izjasnio u novouvedenoj kategoriji, što je dovelo do pada udjela muslimana u BiH sa ~31% (1953) na ~26% (1961). Tek nakon što je krajem 1960-ih politički priznata posebnost ove skupine, popis 1971. prvi put uvodi kategoriju "Muslimani" (narodnost) kao punopravnu naciju. Broj tako deklariranih naglo raste - mnogi koji su se ranije izjašnjavali drukčije sada se vraćaju vlastitom identitetu pa Muslimani postaju relativna većina stanovništva BiH.
Sljedeća tabela prikazuje službene podatke popisa stanovništva od 1948. do 1991. za bosanskohercegovačke Muslimane/Bošnjake:
+ Stanovništvo Bošnjaka/Muslimana prema popisima u SFRJ Godina popisa Zvanična kategorija Broj u SR BiH % u SR BiH Broj u SFRJ (ukupno) 1948. "Musliman neopredijeljen" 788.403 30,7% 808.921 1953. "Jugoslaven neopredijeljen" 891.800 31,3% 998.698 1961. "Musliman (etnička pripadnost)" 842.247 25,7% 972.960 1971. "Muslimani" (narodnost) 1.482.430 39,6% 1.729.932 1981. "Muslimani" (narodnost) 1.630.033 39,5% 1.999.957 1991. "Muslimani" (narodnost) 1.902.956 43,5% 2.341.000 Napomena: U 1948. i 1953. godini prikazani su brojevi „neopredijeljenih" Muslimana/Jugoslavena u BiH, budući da tada nisu postojale zasebne muslimanske narodnosne kategorije. Tek od 1961. nadalje uvode se eksplicitne kategorije vezane za muslimanski identitet u popisima. Podaci za SFRJ odnose se na ukupno stanovništvo koje se izjasnilo relevantnim kategorijama u svim republikama.
Političko priznanje nacionalnog identiteta Neposredno nakon uspostave komunističke vlasti, službeni stav o nacionalnosti bosanskih muslimana bio je neujednačen i često kontradiktoran. Iako je još prije rata (1930-ih) Komunistička partija Jugoslavije načelno uvažavala njihovu posebnost, u poslijeratnoj praksi dugo nije bilo dosljednosti: vršio se pritisak da se Muslimani opredjeljuju kao Srbi ili Hrvati, a oni koji to nisu željeli često su pribjegavali jugoslavenstvu kao zamjenskom identitetu. Tokom 1950-ih i početkom 1960-ih, bosanskohercegovačko rukovodstvo vodilo je interne rasprave o tzv. „muslimanskom pitanju", uz otpor nekih krugova u drugim republikama da se bosanski Muslimani priznaju kao nacija.
Prekretnica dolazi u februaru 1968. godine. Na 17. sjednici Centralnog komiteta SK BiH tada je jednoglasno zaključeno da i historija i savremena praksa potvrđuju "da su Muslimani poseban narod". Ova politička odluka otvorila je put ka ustavnom priznanju. U okviru ustavnih amandmana SFRJ 1971. godine Muslimani su i formalno postali jedna od konstitutivnih naroda Jugoslavije. U amandmanima republičkog ustava 1971/1972. i potom u novom ustavu iz 1974. godine, definirano je da su (uz Srbe i Hrvate) i Muslimani ravnopravan narod u SR BiH. Time je okončano višedecenijsko stanje polu-priznatosti: bosanski Muslimani dobili su puno pravo na vlastiti nacionalni identitet (i "veliko slovo M" u nazivu narodnosti).
Važno je napomenuti da je termin „Musliman" korišten kao kompromisno rješenje – označavao je nacionalnost, a ne (samo) vjersku pripadnost. Unatoč formalnom priznanju, i dalje je bilo pokušaja osporavanja: pojedini publicisti i političari i krajem 1970-ih tvrdili su da "stvaranje nove muslimanske nacije nema smisla" ili da je muslimanski nacionalni identitet tek vjerska kategorija. Partijski prvaci iz BiH, poput Hamdije Pozderca, energično su se suprotstavljali takvim negiranjima, ističući da u BiH svaki pojedinac mora imati slobodu da se izjasni onim što jest - uključujući i Muslimane kao naciju, koja ni u čemu nije manje vrijedna od ostalih.
Ključne ličnosti i događaji (1970-e i 1980-e) Brojni Bošnjaci/Muslimani dali su značajan doprinos političkom, društvenom i kulturnom životu SFRJ. Među političkim liderima posebno se izdvajaju dvojica: Džemal Bijedić i Hamdija Pozderac.
Džemal Bijedić (1917-1977) bio je prvi bosanski Musliman na čelu jugoslavenske vlade - obnašao je dužnost predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (premijera SFRJ) od 1971. do svoje smrti 1977. godine. Poginuo je 18. januara 1977. u avionskoj nesreći kod Sarajeva, zajedno sa suprugom i pratnjom. Nesreća nikada nije do kraja razjašnjena; pojavile su se brojne kontroverze i teorije zavjere. Prema nekim izvorima, pojedini krugovi u Beogradu i vrhu JNA smatrali su Bijedića mogućim nasljednikom Tita, što im "nije odgovaralo". Zbog toga su odbijali objaviti pun izvještaj o padu aviona, a navodne nepravilnosti (poput namjerno pogrešno podešenog visinomjera) produbile su sumnje da je posrijedi bila sabotaža. Iako službena verzija nesreće govori o lošem vremenu i pilotskoj greški, činjenica da nikad nije dopuštena nezavisna istraga ostavila je otvorenim prostor za spekulacije. Bijedić je tokom svog mandata pokrenuo niz privrednih i infrastrukturnih projekata u BiH, te je slovio za jednog od najbližih Titovih saradnika, zaslužnog za jačanje bosanskohercegovačke autonomije unutar federacije.
Hamdija Pozderac (1924-1988) važio je za najutjecajnijeg bošnjačkog političara u razdoblju kasnog komunizma. Bio je jedan od arhitekata ustavnih amandmana 1970-ih kojima je osigurano priznanje Muslimana kao naroda. Tokom 1980-ih obnašao je visoke savezne funkcije (član Predsjedništva SFRJ i predsjednik Ustavne komisije), odlučno se suprotstavljajući pokušajima centralizacije države. Njegova karijera naglo je prekinuta "Aferom Agrokomerc" 1987. godine. Ova korupcijska afera u velikoj prehrambenoj kompaniji iz Velike Kladuše, koja je izbila u augustu 1987., uzdrmala je političku scenu BiH. Pozderac, iako osobno nije bio direktno uključen, podnio je ostavku na mjesto potpredsjednika Predsjedništva SFRJ nakon što je javnost (potaknuta medijima pod kontrolom rivalskih struja) njegovu vezu s aferom protumačila kao političku odgovornost. Mnogi su smatrali da je afera iskorištena kao izgovor za uklanjanje Pozderca, u kontekstu borbe za vlast u vrhu Jugoslavije. Prema kasnijim analizama, iza pozadine je stajala navodna zavjera kruga oko Slobodana Miloševića - Pozderac je, naime, kao predsjednik ustavne komisije bio prepreka planovima za ukidanje autonomije Kosova i jačanje srbijanske dominacije. Nakon povlačenja, Pozderac se razbolio i umro početkom 1988. pod nerazjašnjenim okolnostima; i njegova smrt je od strane nekih savremenika dovođena u vezu s prethodnom medijskom kampanjom i stresom kojem je bio izložen. Danas se Hamdiju Pozderca pamti kao principijelnog političara koji je inzistirao na ravnopravnosti naroda BiH: često se ističe da bez njegovog doprinosa Bosna i Hercegovina možda ne bi sačuvala svoju državnost u predratnim turbulencijama.
Osim navedene dvojice, i drugi događaji ostavili su traga na bošnjačku zajednicu u SFRJ. Sarajevski proces 1983. godine bio je politički montirano suđenje grupi bosansko-muslimanskih intelektualaca optuženih za "islamski nacionalizam". Među 13 optuženih bili su i Alija Izetbegović (autor "Islamske deklaracije") te drugi članovi organizacije "Mladi muslimani". Suđenje je završilo dugogodišnjim zatvorskim kaznama (ukupno 90 godina za optužene). Široko je ocijenjeno kao posljednji veliki ideološki proces u SFRJ, kojim je tadašnji režim želio "utjerati strah" i pokazati čvrstu ruku prema svakom obliku vjerskog ili nacionalnog aktivizma među muslimanskim stanovništvom. Posljedice ovog procesa bile su dvojake: s jedne strane, privremeno je zastrašio dio bošnjačke inteligencije; s druge strane, upravo su osuđenici s tog suđenja (Izetbegović i dr.) kasnije postali ključni lideri tokom demokratizacije i ostvarivanja nacionalnih prava krajem 1980-ih.
Kultura i identitet Unatoč izazovima nedostatka nacionalnih institucija (Bošnjaci su, za razliku od ostalih naroda, dugo bili lišeni vlastitog nacionalnog društva ili medija), kulturni život i formiranje bošnjačkog identiteta u SFRJ imali su snažan zamah. Bošnjačka kulturna scena razvijala se unutar šireg jugoslavenskog okvira, doprinosima u književnosti, muzici, umjetnosti i obnovi vjerskih i tradicijskih običaja.
= Književnost i izdavaštvo
Krajem 1960-ih i tokom 1970-ih javlja se i prva generacija bošnjačkih historičara, kritičara i publicista koji otvoreno pišu o posebnosti bosansko-muslimanskog naroda. Objavljena su pionirska djela poput "Nacionalni i politički razvitak Muslimana" (1969) od Atifa Purivatre, studije o bošnjačkoj književnosti (Muhsin Rizvić, Alija Isaković i dr.), te antologije koje afirmiraju bošnjačko stvaralaštvo (npr. Isakovićevo "Biserje" 1972. prva antologija muslimanske književnosti BiH). Izdavačka kuća „Preporod" (obnovljena krajem 1960-ih) i časopisi poput "Preporod", "Takvim" i "Glasnik VIS" također su odigrali ulogu u buđenju nacionalne svijesti, pružajući prostor za artikuliranje kulturnog naslijeđa Bošnjaka unutar socijalističkog okvira.
Nasljeđe i reafirmacija imena "Bošnjak" Tokom čitavog razdoblja SFRJ, bošnjački intelektualci su vodili rasprave o svom historijskom imenu. Pojam "Bošnjak", koji je bio u upotrebi do početka 20. vijeka, u socijalističkoj Jugoslaviji bio je potisnut terminom "Musliman" (kao nacionalnost). Ipak, svijest o „bošnjaštvu" nije iščezla – povremeno se provlačila kroz radove pojedinih historičara i pisaca, koji su naglašavali kontinuitet bosanske nacije.
Kako se približavao kraj 1980-ih, sa slabljenjem jednopartijskog sistema, otvorio se i prostor za javnu reafirmaciju tradicionalnog imena. Presudni korak dogodio se na Bošnjačkom saboru (Skupštini) održanom 27. septembra 1993. u Sarajevu, tokom rata u BiH. Tada su predstavnici bosanskih Muslimana donijeli odluku da se nacionalno ime "Musliman" zamijeni imenom "Bošnjak", a da jezik dobije naziv "bosanski jezik". Ova odluka označila je povratak povijesnom identitetu: termin Bošnjak jasno je označavao pripadnika bosanske nacije, naspram dotadašnjeg termina koji je često izazivao zabunu sa vjerskom pripadnošću. Time je završen proces započet krajem SFRJ – Bošnjaci su ponovno, svojim izvornim imenom, uvršteni među južnoslavenske narode.