Masakr na obalnom autoputu dogodio se 11. marta 1978, kada su palestinski militanti oteli autobus na obalnom autoputu Izraela i ubili njegove putnike; 38 izraelskih civila, uključujući 13 djece, ubijeno je u napadu, dok je 76 ranjeno.Israeli Ministry of Foreign Affairs. "Statement to the press by Prime Minister Begin on the massacre of Israelis on the Haifa-Tel Aviv Road". . Historical Documents Archive: 12 March 1978.Gregory S. Mahler. "Operation Litani is launched in retaliation for that month's Coastal Road massacre", Politics and Government in Israel: The Maturation of a Modern State, Rowman & Littlefield, 2004, , p. 259. Napad je isplanirao utjecajni palestinski militantni vođa Khalil al-Wazir (poznat i kao Abu Džihad), a izvršio ga je Fatah, palestinska nacionalistička stranka koju su 1959. suosnovali al-Wazir i Yasser Arafat. Početni plan militanata bio je da zauzmu luksuzni hotel u izraelskom gradu Tel Avivu i uzmu turiste i strane ambasadore za taoce kako bi ih zamijenili za palestinske zatvorenike u izraelskom pritvoru.Moshe Brilliant, "Israeli officials Say Gunmen Intended to Seize Hotel", The New York Times, 13 March 1978.
Prema časopisu Time, tajming je prvenstveno bio usmjeren na potkopavanje izraelsko-egipatskih mirovnih pregovora između Menachema Begina i Anwara el-Sadata i nanošenje štete izraelskom turističkom sektoru."A Sabbath of Terror", Time, 20 March 1978. Međutim, zbog navigacijske greške, napadači su završili 64 km sjeverno od svoje mete i bili su prisiljeni pronaći alternativni način prijevoza do odredišta.
Do masakra na muzičkom festivalu Nova, koji se dogodio 2023, to je bio najsmrtonosniji teroristički napad u historiji Izraela. Časopis Time ga je okarakterizirao kao "najgori teroristički napad u historiji Izraela". Fatah je otmicu nazvao "Operacijom mučenika Kamala Adwana"Edgar O'Ballance (1979). Language of Violence: The Blood Politics of Terrorism, p. 289, Presidio Press (original from the University of Michigan); , po šefu operacija Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), koji je ubijen tokom napada izraelskih komandosa na Liban u aprilu 1973.Greenaway, HDS, "Arab Terrorist Raid in Israel Kills 30", The Washington Post, 12 March 1978. Kao odgovor na masakr, Izrael je tri dana kasnije pokrenuo Operaciju "Litani" protiv baza PLO u južnom Libanu.
Pozadina i počinioci PLO je preuzela odgovornost za napad, koji je planirao utjecajni vođa Fataha Abu Džihad. Svrha napada bila je poremetiti tekuće izraelsko-egipatske mirovne pregovore. Yasser Arafat i Abu Džihad strahovali su da bi primirje između Izraela i Egipta bilo štetno za njihov cilj. Operacija se smatrala toliko važnom da je Abu Džihad, zajedno sa svojim komandantom operacija za Liban Azmijem Zairom, lično informirao učesnike.Bergman, Ronen: Rise and Kill First, pp. 225–227
Izrael je primio obavještajne podatke o planiranom napadu od izvora Shin Beta pod kodnim imenom Sluškinja, koja se sastala s izraelskim vojnim obavještajnim službenikom Amosom Giladom u sigurnoj kući u Jerusalemu i informirala ga o planovima. Obavještajne podatke potvrdili su prisluškivani snimci ureda PLO-a na Kipru. Izraelska obavještajna služba locirala je bazu odreda PLO-a na plaži Damour, saznala imena napadača i otkrila da je cilj planiranog napada bio poremetiti mirovne pregovore s Egiptom. Dana 5. marta 1978. Izrael je pokrenuo vojnu operaciju kako bi spriječio planirani napad. Pomorski komandosi Shayeteta 13 izvršili su raciju na bazu PLO-a u Damouru kako bi uništili odred, ali su ubili samo sve one u jednoj zgradi, dok su oni u obližnjoj zgradi, koji nisu izašli niti otvorili vatru, preživjeli napad.
Nakon što je od Housemaida primljena obavijest da nisu ubijeni svi članovi PLO odreda, Gilad je zahtijevao da se komandosi ponovo pošalju kako bi uništili preostale gerilce, tvrdeći da će Abu Džihad, budući da sada zna da je Izrael upoznat s njegovim planovima, biti potaknut da ranije pokrene napad, ali ministar odbrane Ezer Weizman, ne želeći da naslovi o izraelskom napadu na Libanon bace sjenu na njegovu predstojeću posjetu Pentagonu, odbio je odobriti još jednu takvu misiju. Preživjeli gerilci su nastavili s napadom.
Napad Iskrcavanje i početni napad Dana 9. marta 1978, 13 palestinskih fidaijina, uključujući 18-godišnju Dalal Mughrabi, napustili su Liban brodom koji se kretao prema izraelskoj obali. Bili su opremljeni kalašnjikovima, RPG-ovima, lakim minobacačima i visokoeksplozivnim sredstvima. Dana 11. marta prebacili su se u dva čamca Zodiac i krenuli prema obali. Jedan od čamaca se prevrnuo po lošem vremenu, a dvojica militanata su se utopila, ali je preživjelih 11 nastavilo svoju misiju.[ Coastal road terrorist: No apologies, Haaretz. According to Abu Absa, one of the surviving Palestinian perpetrators, Mughrabi was the only woman in the group and she was not the commander.
Jedanaest preživjelih iskrcalo se na plažu u blizini kibuca Ma'agan Michael, koji se nalazi između Haife i Hadere, sjeverno od Tel Aviva. Zbog olujnog vremena izgubili su orijentaciju i vjerovali su da su stigli na Kipar. Susreli su američku fotografkinju Gail Rubin, koja je fotografisala prirodu na plaži i pitali je gdje su, te su osjetili olakšanje kada im je rekla da su u Izraelu. Zatim su je ubili. Oba preživjela napadača rekla su da je Mughrabi pucao u Rubin, koja je bila nećakinja američkog senatora Abrahama A. Ribicoffa.
Otmica autobusa
Militanti su zatim pješačili manje od 1,5 km do četverotračnog autoputa, otvorili vatru na prolazeće automobile i oteli bijeli Mercedes taksi, ubivši putnike. Krenuvši autoputem prema Tel Avivu, oteli su iznajmljeni autobus koji je prevozio vozače autobusa Eggeda i njihove porodice na jednodnevni izlet, duž obalnog autoputa. Iako im je Abu Džihad naredio da zauzmu hotel, militanti su improvizovali i promijenili prirodu svog napada zbog desetina talaca u svojim rukama. Militanti su se vozili obalnim autoputem, pucajući i bacajući granate na prolazeće automobile. Također su pucali na putnike i izbacili najmanje jedno tijelo iz autobusa. U jednom trenutku su zauzeli autobus 901, koji je saobraćao od Tel Aviva do Haife, uzimajući i njegove putnike za taoce, i prisilili putnike iz prvog autobusa da se ukrcaju u njega.
U jednom trenutku, autobus se zaustavio, a jedan od počinilaca je izašao i pucao direktno u prolazeći automobil, ubivši tinejdžera Imrija Tel-Orena i ranivši njegovog oca Hanocha. Sharon Tel-Oren, Imrijeva majka, svjedočila je: "Bili smo u našem karavanu, vozili smo se obalnim autoputem. Vidjeli smo nešto čudno ispred sebe - autobus, ali činilo se da je zaustavljen. Zatim smo vidjeli nekoga kako leži na cesti. Svuda je bilo razbijenog stakla, djeca su vrištala. Zatim smo čuli pucnje. Imri je spavao na zadnjem sjedištu. Metak je prošao kroz prednje sjedište i pogodio ga u glavu, ubivši ga na mjestu. Moj muž je upucan u ruku i izgubio je pokret u prstima."The dolls' journey to Israel, The Jerusalem Post; accessed 10 March 2018.
Policija je obaviještena o napadu; njihovi automobili su sustigli autobus i pratili ga. Iako su militanti pucali na policijske automobile koji su ih progonili, policajci nisu uzvratili vatru, bojeći se da će pogoditi civile u autobusu.Black, Ian (1992): Israel's Secret Wars: A History of Israel's Intelligence Services Policija je brzo postavila barikadu na putu, ali su militanti probili autobus kroz nju i nastavili putovanje. Prema riječima Khaleda Abu Asbe, jednog od dvojice preživjelih napadača, policija je postavila više barikada na putu, a na svakoj raskrsnici je došlo do razmjene vatre.
Sukob na raskrsnici Glilot Autobus je zaustavljen velikom policijskom barikadom postavljenom na raskrsnici Glilot u blizini Herzlije, koja je uključivala eksere zabijene u cestu kako bi probušili gume autobusa. Zbog brzine kojom se napad odvijao, izraelske antiterorističke jedinice nisu se mogle dovoljno brzo mobilizirati, a barikadu su držali patrolni policajci i saobraćajni policajci, koji su bili lako naoružani u poređenju s militantima i neobučeni za rješavanje talačkih situacija. Izbila je pucnjava, a policija je razbila prozore autobusa i vikala putnicima da skoče.
Na putnike koji su bježali pucao je jedan od militanata. Prema izraelskoj policiji, Assaf Hefetz, tadašnji šef izraelske policijske jedinice za antiterorizam, stigao je na mjesto događaja prije svoje jedinice i upao u autobus, ubivši dva militanta. Hefetz je zadobio povredu ramena tokom bitke, a kasnije je odlikovan Medaljom za hrabrost izraelske policije.Interview with Assaf Hefetz , jpress.org.il, 30 October 1984.Assaf Hefetz: Israeli Police Medal of Courage, gvura.org; accessed 10 March 2018.
Bitka je dostigla vrhunac kada je autobus eksplodirao i zapalio se. Neki od militanata i talaca su pobjegli, ali većina je poginula u požaru. Eksploziju je moguće izazvao zapaljeni rezervoar za gorivo ili granate. Palestinci su tvrdili da su Izraelci uništili autobus vatrom iz helikoptera.Willenson, Kim, Milan J. Kubic, and William E. Schmidt, "Slaughter in Israel", Newsweek, 20 March 1978.Black, Ian & Hugh McLeod, (11 March 2010). "Israel-Hizbullah prisoner exchange: profiles", TheGuardian.com; accessed 10 March 2018. Izraelski novinar Ronen Bergman, u svojoj knjizi "Ustani i ubij prvi", koja je zasnovana na intervjuima s izraelskim obavještajnim veteranima, tvrdio je da je eksplozija nastala usljed eksplozije granate koja je nastala kao rezultat sukoba između militanata i taoca Avrahama Shamira. Prema Bergmanovim riječima, tokom pucnjave, Shamir je vidio jednog od militanata kako naslanja ruku s pištoljem na glavu njegove kćerke, nakon čega je jurnuo na njega, zgrabio pištolj i pucao u militanta koji je stajao na prednjem dijelu autobusa, a zatim ispalio tri hica u drugog militanta. Drugi talac upozorio je Shamira na militanta koji mu s leđa uperio pištolj, nakon čega se Shamir okrenuo i obojica su pucali, ranivši jedan drugog. Shamir je zatim vidio militanta od kojeg je oteo pištolj kako leži povrijeđen na podu držeći granatu sa izvučenom zihernicom. Nakon što ju je ispustio na pod, Shamir je pokušao koristiti tijelo militanta kako bi ublažio posljedice eksplozije. Eksplozija granate ubila je militanta i pet talaca, teško ranila Shamira i zapalila autobus.
U napadu je ukupno ubijeno 38 civila, uključujući 13 djece, dok je 71 drugih ranjeno. Od 11 počinitelja, 9 je ubijeno.
Motivi Jedan od motiva za napad PLO-a bio je ometanje mirovnih pregovora između Egipta i Izraela. U oktobru 1976, Egipat, PLO i Sirija su ponovo uspostavili kontakt, iako privremeno, pod saudijskim pokroviteljstvom, na konferenciji u Rijadu te godine. Godine 1977. "... Sjedinjene Američke Države su željele da koordiniraju arapsko odobrenje mirovne konferencije u Ženevi, kao i prisustvo Palestinaca na njoj, i što je najvažnije, saradnju Sovjetskog Saveza." I Egipćani i Izraelci su se protivili mogućnosti političkog rješenja koje bi imalo učinak ujedinjenja Arapa s Palestincima ili dvije supersile protiv Izraela. "Ni manje ni više nego Izraelci, stoga se Sadat protivio zajedničkoj izjavi SAD-a i SSSR-a od 1. oktobra 1977. Izjava nije samo stavila palestinsko pitanje u ravan s povratkom egipatske teritorije, već je gotovo značila jasnu pobjedu sirijskog panarabizma."