Mletačka opsada Zadra bio je oružani konflikt između Mletačke republike i grada Zadra potpomognutim vojnim snagama Kraljevine Hrvatske u personalnoj uniji s Ugarskom, koji se zbio u periodu od 12. augusta 1345. do 21. decembra 1346. godine. Konflikt je posljedica vjekovnih težnji stanovnika Zadra za autonomijom i upornih namjera Mlečana da grad podvrgnu svojoj direktnoj vlasti, što je trajalo više vjekova unatrag i u kojem je periodu Zadar nekoliko puta na dulje ili kraće vrijeme potpadao pod mletačku upravu i nekoliko puta se od nje oslobodio. Mletačka vojska je pokrenula opsadu nakon što je početkom ljeta 1345. zadarska delegacija krenula u hrvatski kraljevski grad Bihać kako bi iskazala svoju lojalnost kralju Ludoviku Anžuvinskom, koji se tada nalazio u Hrvatskoj. Mlečani su to procijenili kao izdaju i uzeli kao povod za opsadu Zadra, koja je potrajala više od 16 mjeseci i sastojala se od niza odvojenih pomorsko-kopnenih okršaja i bitaka, a završila je ulaskom mletačke vojske u grad.

Historijska pozadina

Mladi kralj Ludovik Anžuvinski došao je 1342. godine na hrvatsko-ugarsko prijestolje i odmah odlučio da uspostavi punu kontrolu nad cijelim južnim područjem svoje kraljevine, uključujući Jadransku obalu i ostrva. Tim su područjem relativno autonomno sa svojih posjeda vladale hrvatske vlasteoske familije (Šubići, Frankopani, Kurjakovići, Nelipići i drugi), a djelimično i Mlečani. Građani Zadra su uvijek nastojali da sami upravljaju svojim gradom pa su čekali priliku da kralj Ludovik bude u blizini njihova grada i pokušali da je iskoriste i iskažu vjernost hrvatsko-ugarskom vladaru te jednovremeno zatraže od njega pomoć.

Prva prilika im se ukazala kada je Ludovik, u cilju provedbe svog cilja o preuzimanju vlasti u svoje ruke, najprije u septembru 1344. poslao vojsku pod komandom slavonskog bana Nikole Banića (mađ. Bánffy) na jug. Ona, međutim, nije došla do samog Zadra, kako su Zadrani očekivali, nego samo do Knina. Tamo je nakon opsade grada pod upravom članova obitelji Nelipić došlo do utanačenja primirja i kompromisnog rješenja, pa se kraljeva vojska vratila na sjever. Ipak, dogovor sa Nelipićima se nije realizovao, pa je Ludovik I. u junu 1345. ponovo na Knin poslao bana Banića, kojem se pridružio i bosanski ban Stjepan II Kotromanić. Sam kralj je sa velikom vojskom (oko 30.000 ljudi) došao u kraljevski grad Bihać, sa namjerom da prisili Nelipiće da mu predaju Knin, a to se dogodilo u julu te godine.

Kada su Zadrani saznali da je kralj Ludovik u Bihaću, odlučili su da tamo potajno pošalju tročlanu delegaciju, koja se sastojala od plemićâ Martina Butovana, Miha Sopića i Nikole Galetića. Oni su tamo namjeravali da se poklone kralju kao svom vladaru i diskretno ga zamole za pomoć u njihovoj namjeri da preuzmu vlast u Zadru. Međutim, dok su delegati bili na putu prema Bihaću, Ludovik je, riješivši pitanje preuzimanja Knina i izdavši u Bihaću povelje tamošnjim plemićima, krajem jula sa svom svojom vojskom otišao iz grada i uputio se nazad u Ugarsku, a da se sa Zadranima nije ni susreo.

Saznavši za namjere Zadrana, Mlečani su odlučili da skrše težnje Zadra za autonomijom, pa su odmah, već početkom augusta 1345., pripremili velike vojne snage, sastavljene od pomorskih i kopnenih jedinica, te ih uputili prema Zadru.

Opsada

Mletačke su galije 12. augusta 1345. blokirale ulaz u grad Zadar sa morske strane. Sljedećeg dana su njihove trupe započele sa napadom na gradske zidine, luku i odbrambene utvrde oko grada. Pomorskim snagama je komandovao Pietro de Canale, a kopnenima, koje su pristigle iz pravca Nina, Marco Giustiniani. Grad su branile naoružane jedinice na čelu sa zadarskim knezom (principe) Markom Cornerom, a među komandirima pojedinih četa ili sektora odbrane među poznatijima bili su Zoilo Uršulin i Ivan Škrbec. Snažnu podršku odbrani grada davao je zadarski nadbiskup Nikola Matafar.

Mletačka opsada imala je tri faze. Prva, u okviru koje su se odvijale brojne krvave bitke na moru i na kopnu, trajala jedo kraja januara 1346., kada su Mlečani uspjeli da slome debeli gvozdeni lanac, koji je sprečavao ulaz u luku. To im je omogućilo da se približe gradskim zidinama i zadarskim brodovima u luci, te su ih napali. Mada je upravo u to vrijeme na funkciju došao novi mletački glavni komandant Pietro Civrano, mletačke snage kroz cijelu zimu i proljeće te godine, uprkos žestokim bitkama, nisu uspjele da slome jak otpor Zadrana.

U drugoj fazi opsade, u konflikt se uključuje kralj Ludovik I. Anžuvinski. On je najprije poslao pismo braniocima Zadra s obećanjem da će njegova vojska uskoro da stigne u pomoć. Kralj je tokom mjeseca juna stigao na čelu brojne vojske, koja je trebala da oslobodi Zadar od opsade. Jedan od hroničara tog vremena navodi da je Ludovik raspolagao sa 100.000 konjanika. To je objektivno prevelika brojka koja je malo vjerovatna, ali realnije je da je imao oko 30.000 ljudi, koji su se ulogorili kod Zemunika. Mlečani su tada imali oko 20.000 – 25.000 ljudi, dijelom ulogorenih (već od ranije) oko uvale Dražanica, sjeverno od grada, te razmještenih u tvrđavama i kulama na kopnenom dijelu prilaza gradu.

Ujutro 1. jula 1346. započela je glavna bitka, i to napadom hrvatsko-ugarske vojske na veliku drveno-kamenu opsadnu tvrđavu, takozvanu bastidu, u kojoj su bile smještene glavne mletačke snage, a izgradili su je Mlečani sa istočne strane zadarskih zidina, kako bi mogli da kontrolišu ulaz i izlaz iz grada. Borbe su trajale cijeli dan, sve do idućeg jutra, a završile neuspjehom po Zadrane i kraljeve snage, koje su morale da se povuku. Tome su doprinjeli nepristupačnost terena i stješnjenost Ludovikovih vojnika između bastide i mora, zatim nedostatak opsadnih sprava i brodovlja, te nedovoljna organizovanost i moguća potkupljenost nekih kraljevih vojskovođa od strane mletačkih doušnika i uhoda (pomenuti su vojskovođe Stjepan I Lacković i Stjepan II Kotromanić). Nakon povlačenja njegove vojske, Ludovik je naredio da se raspreme šatori u vojnom logoru, te je uskoro sa svojim trupama u pravcu sjevera, ostavivši na taj način Zadrane da se bore i brane sami.

Treća faza opsade odvijala se tokom ljeta i jeseni 1346. godine. U njoj su vođeni daljnji teški okršaji između Mlečana i Zadrana. Problem za Zadrane počele su da predstavljaju sve manje zalihe hrane pa je zaprijetila glad. Grad je bio blokiran i opskrba namirnicama, municijom i drugim stvarima je bila nemoguća. Ostavši pri kraju snaga, Zadrani su bili prisiljeni na kapitulaciju, koja je dogovorena 15. decembra, te na predaju grada u mletačke ruke, što se dogodilo 21. decembra 1346., kada su opsadne trupe ušle u Zadar i preuzele vlast. mini|desno|330x330px|Geografska karta Hrvatske polovinom 14. vijeka, kada je bila oslobođena od Mlečana

Zadar nakon opsade

Zadar je ostao je pod mletačkom vlašću sljedećih desetak godina. Kralj Ludovik I. Anžuvinski nije odustao od oslobođenja Dalmacije pa je preduzeo od 1356. godine veliku ratnu kampanju protiv Mletačke Republike kako bi oslobodio priobalnu teritoriju svog kraljevstva, u čemu je i uspio. U toj kampanji, hrvatsko-ugarske jedinice ušle su u Zadar, a na kraju neprijateljstava u tom je gradu 18. februara 1358. potpisan i mirovni ugovor poznat pod nazivom Zadarski mir. Mletačka Republika morala je da se odrekne Dalmacije i Hrvatskog primorja, odnosno okupirane teritorije od Kvarnerskog zaljeva na sjeverozapadu do grada Drača (u današnjoj Albaniji) na jugoistoku.

Nakon toga je sljedećih pedesetak godina Zadar imao svoju samoupravu unutar Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva, sve dok 1409. kralj Ladislav Napuljski, vidjevši da će da izgubi borbu za tron sa Žigmundom Luksemburškim, nije prodao svoja prava na cijelo jadransko područje (osim Dubrovnika) Mlečanima za iznos od 100.000 dukata. Mlečani su od tada dulje vrijeme upravljali tim područjem, a Zadar je postao administrativno sjedište njihove vlasti.

Također pogledajte

Historija Dalmacije Spisak ratova Hrvatsko Kraljevstvo Hrvatska vojna historija Zadarski mir

Reference

Kategorija:Hrvatske bitke Zadar Kategorija:Historija Hrvatske Kategorija:Historija Venecije Kategorija:1345. Kategorija:1346.