Gordijan I. (lat. Marcus Antonius Gordianus Sempronianus Romanus Africanus; oko 159. n.e. – april 238. n.e.) bio je rimski senator i car koji je vladao svega 22 dana u proljeće 238. n.e., zajedno sa sinom Gordijanom II., tokom Godine šest careva. Uvučen u pobunu afričkih provincija protiv cara Maksimina Traka, izgubio je sina u Bici kod Kartage i potom se ubio, okončavši jednu od najkraćih vladavina u čitavoj historiji Rimskog Carstva.
Rani život
O ranom životu Gordijana I. sačuvano je malo pouzdanih historijskih podataka. Rodio se oko 159. n.e., ali mu mjesto ni tačan datum rođenja nisu poznati. Prema kasnoantičkom zbirnom djelu Historia Augusta, po majci je bio potomak cara Trajana, a po ocu potomak republikanskih reformatora Tiberija i Gaja Grakha; historičari ove tvrdnje uglavnom smatraju nepouzdanim, budući da je Historia Augusta poznata po izmišljenim genealogijama.
U mladosti se Gordijan posvetio retoričkim i književnim studijima, a prema istom izvoru navodno je napisao opsežan ep pod nazivom Antoniniad, koji je u trideset knjiga opisivao vladavine careva Antonina Pija i Marka Aurelija; i ova se tvrdnja historijski ne može potvrditi. Grčki sofist Filostrat posvetio mu je djelo Životi sofista, što upućuje na to da je Gordijan u intelektualnim krugovima svoga vremena uživao ugled književnog mecene.
Politička karijera
Gordijanova politička karijera počela je relativno kasno, ulaskom u rimski Senat. U vojnoj službi zapovijedao je Legijom IV Skiticom dok je bila stacionirana u Siriji, a 216. n.e. obavljao je dužnost namjesnika Donje Britanije. Titulu redovnog konzula stekao je oko 223. n.e., a negdje tokom vladavine cara Elagabala bio je namješten i kao suffectus konzul.
Gordijanova duga karijera unutar senatorskog sloja trajala je i za vladavine Aleksandra Severa te svjedoči o izrazitoj sposobnosti prilagodbe u nestabilnom političkom okruženju. Oko 237. n.e. car Maksimin Trak postavio ga je za prokonzula Afrike, čime je ostarjeli senator preuzeo upravljanje jednom od najvažnijih žitnih provincija Carstva – što će car uskoro požaliti.
Vladavina
Pobuna u Africi
Početkom 238. n.e. nezadovoljstvo Maksiminovom politikom oštrih poreza zahvatilo je sjevernoafričke provincije. U gradu Thysdrusu (danas El Džem, Tunis) bogati veleposjednici pobili su Maksiminova poreznog prokuratura i 19. marta 238. n.e. proglasili Gordijana I. i njegova sina Gordijana II. rimskim carevima. Gordijan I. imao je u trenutku proglasa oko 79 do 80 godina, čime je ušao u historiju kao jedan od najstarijih osoba koje su ikada zasjele na rimsko prijestolje.
Vijest o pobuni brzo je stigla u Rim: Senat odmah je priznao Gordijane carevima, proglasio Maksimina javnim neprijateljem i u provincije poslao izaslanika Sabinijana radi organizacije otpora. Gordijani su upravljali Carstvom zajednički iz Kartagine, gdje ih je puk srdačno dočekao kao osloboditelje od Maksiminove tiranije.
Bitka kod Kartage i smrt
Kapelijan, namjesnik susjedne provincije Numidije i čovjek lično odan Maksiminu, jedini nije prihvatio novu vlast. Na čelu jedine redovne legije u sjevernoj Africi – Legije III Auguste – krenuo je prema Kartagini. Gordijan II. izišao mu je u susret predvodeći uglavnom neobučenu i nenaoružanu vojsku improviziranu od lokalnog stanovništva. U bici koja se odigrala nedaleko od Kartagine, Gordijanova vojska bila je brzo poražena, a sam Gordijan II. je poginuo; prema Historia Augusti, njegovo tijelo nikad nije pronađeno.
Gordijan I. saznao je za sinovu pogibiju dok se nalazio u Kartagini i odmah se ubio – prema izvorima, objesio se na remen. Otac i sin vladali su ukupno oko 22 dana, čime je njihova vladavina ušla u historiju kao jedna od najkraćih zabilježenih u historiji Rimskog Carstva.
Privatni život
Gordijan I. bio je oženjen Fabijom Orestilom, s kojom je imao najmanje dva sina i jednu kćerku. Stariji sin bio je Gordijan II., koji je s njim dijelio vladavinu; kćerka Mecija Faustina rodila je Gordijana III., koji je do kraja 238. n.e. stekao opće priznanje kao rimski car i koji je vladao sve do 244. n.e.
Gordijan I. cijenjen je bio kao čovjek iznimne kulture i erudicije, kojega su suvremenici slavili više kao književnika i patrona intelektualnog života nego kao vojnog ni administrativnog čovjeka. Filostratu, koji mu je posvetio Živote sofista, taj obrazovani senator bio je utjelovljenje rimskog intelektualnog ideala druge sofistike.
Nasljeđe
Uprkos kratkoj i tragičnoj vladavini, Gordijan I. ostao je zapamćen kao simbol senatorskog otpora Maksiminovoj vojnoj diktaturi. Njegova kćerka Mecija Faustina osigurala je nastavak gordijanske loze: njen sin Gordijan III. vladao je sve do 244. n.e. i činio gordijansku porodicu jednom od kratkoročno najutjecajnijih dinastija kasnog principata. Gordijan III. proglasio je oba prethodnika božanstvima, odajući im posthumnu počast zakonitih careva.
Pobuna Gordijana I., mada slomljena u roku od svega nekoliko sedmica, doprinijela je nestabilnosti Maksiminove vladavine i ohrabrila senatorsku opoziciju koja je tu krizu okončala Maksiminovim ubojstvom u junu 238. n.e.
Reference
Vanjski linkovi
Gordian Emperors na World History Encyclopedia (jezik: engleski) Gordian I na De Imperatoribus Romanis, Loyola University (jezik: engleski) Emperor Gordian I na Roman-Empire.net (jezik: engleski)
Kategorija:Rođeni 159. Kategorija:Umrli 238. Kategorija:Rimski carevi Kategorija:Gordijanska dinastija Kategorija:Rimski konzuli